Pogovor (2) – Krajnje je vrijeme da počnemo vjerovati šestaru |

Odisejeva lutanja

POGOVOR O TROJI (2)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

KRAJNJE JE VRIJEME DA POČNEMO VJEROVATI ŠESTARU

TROJA, MIT I ZBILJA

Svijet je pun apsurda i paradoksa: čovjek je naučio potkivati konja kako bi bolje i više vukao i teglio, a onda je potkovu inaugurirao u simbol sreće!?

Naravno, mi nikada nismo sigurni u ono što još nije pronađeno. Dok slučajni pronalazak antičkog rimskog broda, potonulog kod otoka Antikitere, nije razotkrio složeno mehaničko računalo sa zupčanicima i brojčanicima, po M. Wrightu, datirano od 150. – 100. pr. Kr., nikada ne bismo doznali da je takav instrument, nazvan planetarij, uopće postojao.

Heinrich Schliemann u Troji

Kozmopolitska Aleksandrija i predeuropski Toledo

Premda ne znamo gdje počinje i koliko duboko ide lanac prijenosa, zdrav razum nalaže – špiljski čovjek, lovac i sakupljač, morao je imati svoj kalendar godišnjih doba i prije nego je došlo do razvoja prve poljokulture. Francuska znanstvenica Chantal provela je istraživanja u špiljama južne Francuske. Ustanovila je kako su oslikane likovima životinja samo one špilje kod kojih je moguće tijekom godine precizno bilježiti solsticijsko-ekvinocijske ekstreme. Čak, štoviše, mada još u hipotezi, likove u špilji Lascaux, nastale pred oko 17 200 godina, drži jednom od prvih „karata neba“. Ako je to točno onda je u pitanju revolucionaran opažaj, jer bi to mogla biti granica na kojoj astronomija i pretpovijest jedna drugoj „okreću leđa“. Svjedoci smo, naime, uvijek konfliktne edukativne znanstvene stege i istraživačke „razbarušenosti“.

Pitanje jest kako bi čovjek kamenog doba bez uređaja za mjerenje mogao odrediti položaj, udaljenost i visinu zvijezda (premda neki pronađeni alati i gravure, koji ukazuju na mjerenje, postoje u tamošnjem lokalnom muzeju), i sve to prenijeti na stropove i zidove špilja, ali svi su znanstvenici jedinstveni u jednom – neupitna je primopredaja stečenih znanja. Kad bi primitivna „karta neba“ Chantalove bio početak razvoja matematičke podloge suvremene karte, babilonski astronomski dnevnik već je zapisan klinastim pismom na glinenoj pločici, a babilonska astrologija dala je prvu poznatu zodijačku konfiguraciju, čiji se pojedini likovi poklapaju upravo s crtežima pračovjeka Lascauxa. Istodobno smo zasad sigurni kako su od Babilonije naovamo u prozapadnoj predaji i očuvanju znanja zapaženu ulogu imali grčki etnik, kozmopolitska Aleksandrija i predeuropski Toledo i Cordoba. Već u 8. stoljeću arapski mislioci u Toledu prevode sa grčkog Aristotela, Platona i druge; knjižnica Cordobe sadrži oko 500 000 knjiga, kad pariška broji petstotinjak. Arapska arhitektura pobjeda je estetike i matematike, dok islamske vjerske knjige i molitve počinju tada riječima – „Traži znanje“! Arapi (moguće i templari) i skolastici (Abelard, Toma Akvinski…) čuvari su znanja kad u Rimokatoličkoj crkvi počinje tzv. „mračno doba“ znanosti. Čini se, međutim, kako je to ipak tek ovršna predaja; većina tajni još uvijek mirno spava pod zemljanim utihama. Stvoreni image svijeta u sporom, ali trajnom ritmu promjene utisaka živi poput kaleidoskopa, mada nas svaki novi pronalazak dramatično udaljava u dosegu vidnog polja.

Ostatci Ljube – većina tajni još uvijek mirno spava pod zemljanim utihama

„Pronaći Novu zemlju“

Rijetki imaju priliku učiniti ono u što vjeruju. Ključ za prošlost leži u razumijevanju sadašnjosti, jer znanje uvijek počiva na čovjeku više. Knjiga zato ima širi kontekst od prostora starih hrvatskih kneževina i kraljevstava gdje su se prelamale sve europske kulturne i političke silnice ranog srednjeg vijeka. Radi usporedbe, to su puna tri stoljeća gandiozne prošlosti prije nego je ugarski kralj Ladislav uspostavio zagrebačku diocezu (1094.), a sam grad postao biskupsko sjedište.

Znanstvenik nije ispunio svoju zadaću ako nije pobudio u čitatelju njegovu vlastitu intuiciju. Nažalost, najčešće je ona u moći servilne i sugestivne znanosti, a trebali bismo učiti iz ljudskih reakcija i donosa ideja. Naime, u unutrašnjem konstruktu zemljovida ne leži samo razvoj njegove prirodno-matematičke osnove, u njega je unesen i društveni razvoj praćen spektrom civilizacijskih mijena. Povijest geografije ujedno je i povijest kolonizacije. Osvrnemo li se danas na portulane, kao posljednje u nizu karata manufakturne izrade, postajemo svjesniji regresivne uloge jedne obične mape u ukupnosti svjetske povijesti i privrede. Već odavna smo suočeni s pitanjem što to znači negdje na kugli, kakva je ova planeta, „pronaći Novu zemlju“ ako na njoj živi čovjek, makar i nižeg kulturnog razreda? Premda feničku i grčku kolonizaciju samo uvjetno držimo mirnodopskima, dakle penetracijama koje nisu imale primarne vojne već trgovačke interese, drugi osjećaj nosimo za Rima, cijelog srednjeg vijeka i novog doba. Što su, na primjer, dobro odgojeni Francuzi imali raditi u Gvajani u ime poštivanja prava i slobode, što su to radili Belgijanci u Kongu, Talijani u Etiopiji, što su činili europski nadareni Englezi u zemlji „Indijaca“, u Gibraltaru, u Tibetu, Hong Kongu, na Falklandima… Čiji su to brodovi (Nemesis) trgovali čajem plačenim opijumom? Britansko carstvo pluta na mornarici 18. stoljeća, na Admiralitetu postaje najbogatija i najrazvijenija sila svijeta. Cook na Endeavouru otplovi da bi na Tihom oceanu pratio i mjerio tranzit Venere preko Sunca. Nosi, međutim, i tajni omot, no smije ga otvoriti tek nakon što izvrši zadaću. To su danas dobro poznate povijesne činjenice, neovisne od teorija zavjere. Pravi cilj je – prema priloženoj mapi ploviti na 40. južnoj paraleli. Otprilike 8 000 km zapadno od rta Horn trebao bi se nalaziti „južni kontinent“ (Terra Australis Incognita). A samo su Grci o njemu raspravljali u 1. st. pr. Kr.!?

Venac, mi nikada nismo sigurni u ono što još nije pronađeno

Posljednja plemena

Konačno, ako Kolumbo navodno plovi po nekoj nama nedostupnoj i nepoznatoj karti, ako se i Magellan otisnuo vizionarski, odakle onda originalnost Antarktike na Reisovoj mapi? Na pitanje: kad su nastali masoni? – jedan engleski mason je odgovorio da je to stvar arheologije, odnosno Egipta! Sve je to ugrađeno u zemljovide, od Herodota do Gabrijela de Vallsacea i njegovog čuvenog portulana Mapamundi parcial (1439.), kasnije u vlasništvu Vasca da Game; navodno je po njemu oplovio rt Dobre nade. Doista je krajnje vrijeme da počnemo vjerovati šestaru!

Svijet je pun apsurda i paradoksa: čovjek je naučio potkivati konja kako bi bolje i više vukao i teglio, a onda je potkovu inaugurirao u simbol sreće!? Kako li se samo kolonijalizam nahranio crnom djecom Konga! Danas su to kljaste – „crne“ stranice geografske priče sadržane u kartama, pravcima, azimutima, planinskim vrhovima, rtovima, zvijezdama, astrolabima, brodovima, ružama vjetrova… Želim nešto reći o tim ulogama kako bi barem načas utihnule posljedice po jednu kulturu na izmaku, a drugu civilizaciju na izdisaju. Posljednja plemena, naime, žive na samom rubu kulturne promjene. To što mi danas (putem Googlea) u prašumama Brazila pronađemo nepoznato pleme izgleda manje smiješno od slučajnog pronalaska nekog artefakta na Sredozemlju. S tim je, naime, gotovo, svijet je formiran, politička moć formatizirana. Put je trajao dugo od onog časa kad je Abraham žrtvovao sina, a bog se „obrecnuo“. Trenutak kad se čovjek počeo „bojati“ boga zapečatio je sudbinu svijeta, ali i svekolikog kršćanstva. Od tada, makar i plovili pod križom, konkvistadorima je sve bilo oprošteno. Ingenioznošću ideje i čina samo jedna Žrtva zamijenjena je za milione žrtvovanih u obrednim svetištima drevnih naroda, negdje do ranog kršćanstva, drugdje sve do prvih kolumbovskih pohoda. U tom je smislu zapadnom kršćanstvu i europskim kraljevstvima samo olakšana savjest do „rudnih i biljnih bogatstava“, danas je to „nafta“. Plovidbeni putovi nisu samo razotkrivanja različitosti, ni ljepote i šarma egzotike. Nekoć slobodne zemlje i njihovi prirodni resursi čine se mnogo težim od olako ispuštenog mača povijesti. U svakom ratu najprije strada istina! Poput zrcala, razotkrivanje prostora nosi u sebi tu melankoliju.

NAŠ ODGOVOR NA INTERES ČITALAČKE PUBLIKE
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.

Akademija-Art.hr