Je li fenički div ugašen upravo u Ljubljani? (35)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

JE LI FENIČKI DIV UGUŠEN UPRAVO U LJUBLJANI

TROJA, MIT I ZBILJA 35

Dva zemljopisna diva Ilijada/Odiseja i Eneida, zapravo su Vergilije kontra Homera, Rim kontra Atene, nadposjedanje protivu zaposjedanja. Enkidu – „gospodar brana i kanala“, nigdje se ne spominje s radošću. Je li zato ugušen i fenički „div“, možda upravo u Ljubljani. Baš ona iritira mističnost Homerove, ali i snosi svu realnost Gravesove i Bilosnićeve filozofije.

Osporiti se ne mogu bezbrojni triliti, veliki prethistorijski spomenici koji se sastoje od dvaju okomitih i jednog poprečnog kamena (brončano i mlađe kameno doba), međutim, većina arheologa bježi od pravog tumačenja njihovoga nastanka. Premda trajno opstruirani od prirodne i humanističke znanosti kao primjeri savršenog geometrijskog sklada i projektiranja spram neba, engleski Stonehenge, Avebury, Glastonbury, Silbury Hill, egipatska Giza i drugi slični monumenti ipak su priznati samom činjenicom da je znanost odgovorila novom disciplinom – astroarheologijom.

Nebeski disk „Nebra“

Premda periodički mlađi, upravo je nebeski disk „Nebra“ otvorio „oči“ na tradiciji pragme uspavanoj znanosti. Pritom nas posebno inspirira podatak da ga se povezuje s kulturom Unetice iz ranog brončanog doba. Neolitska kultura, međutim, još uvijek je misterij: nikla gotovo niotkuda, isto tako naglo je i nestala. Iz dana u dan sve više nalaza pokazuje „geodetičan“ karakter neolitskog čovjeka. Zakonomjernosti na području neolitske geodezije pokazuju izraziti sklad između ustanovljenih mjernih jedinica i parametara Zemlje što je znak ne samo davanja značaja mjerenju i omjeru, nego i utemeljenosti na svijest i djelotvornost uma. Naprednija i slobodnija neolitska kultura doimlje se suprotnošću aktualnoj civilizaciji primitivnoj u svom razarajućem materijalnom idealu i korijenu. Još uvijek nedovoljno poznata prostorna geometrija savršeni je obrazac i temelj suvremene astroarheologije što potvrđuju sve učestalija otkrića drevnih spomenika, gradova pa čak i cijelih civilizacija, do sada potpuno nepoznatih, smatranih mitološkima.

Razvojem kršćanstva, gubitak pretpovijesnih poganskih svetišta, njihova namjena, razlog postojanja, kao i njihovo uklanjanje te mijenjanje kroz prošlost, dovodi nas do današnje nedoumice o stanju svijesti drevnih kultura drugačijeg od onog naučenog u školama „zapadnog kulturnog kruga“. Kršćanski obračun s poganstvom nosio je i polaritet ponašanja. Trebalo je dugo da se gradnji kršćanskih sakralnih objekata dadne ponovna sloboda orijentacije prema izlasku Sunca, dok su brojni edikti (Arles, 443. – 452.; Tours, 567.; Nantes, 658.; Toledo, 681. i 693.) istodobno sadržavali progon i osudu, čak i smrtnu, onih koji su pohodili poganska svetišta, klanjajući se njihovim božanstvima. Mi ne znamo, međutim, ili još uvijek krijemo, što smo time sve ugasili i ugušili, nasreću, ne i zauvijek izgubili. Šutimo i niječemo sve dok satelitski ili georentgenski snimci, pa potom i ruke arheologa, ne prokažu pravu istinu.

Vergilije kontra Homera

A ona je uvijek kružnica, pravac i kut; pokazuju kako sutrgovina, kopneni i pomorski putovi Sredozemljem stajali u potki trojanske mitologije koliko i u zakonima matematike, poglavito geometrije. Dva zemljopisna diva Ilijada/Odiseja i Eneida, zapravo su Vergilije kontra Homera, Rim kontra Atene, nadposjedanje protivu zaposjedanja. Enkidu – „gospodar brana i kanala“, nigdje se ne spominje s radošću. Je li zato ugušen i fenički „div“, možda upravo u Ljubljani. Baš ona iritira mističnost Homerove, ali i snosi svu realnost Gravesove i Bilosnićeve filozofije. „Nažalost, rijetki arheolozi proučavaju komparativnim metodama književnost, kao što i rijetki istraživači epske poezije temeljito poznaju arheologiju.“

Za dobru i argumentiranu planimetrijsku studiju valja imati temeljnu ideju i poći od nje, a ona se najčešće zadobiva intuitivnim osjećajem prostora i kretanja u njemu. Naravno, poslije toga slijedi znanje, slijede knjige, vrela, tradicija, legende i predaje te, konačno, znanstvene provjere. Ovdje polazimo od ideje sustavnog rasporeda povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima.

Već dugo primjenjujem planimetrijsku metodu u pokušaju uspostave geometrijske matrice sredozemnog prostora naspram geomorfologije obale i njenih geografskih objekata. Pokušavam ukazati na mogućnost kako ona ima daleko starije korijene od antičke misli, pače, pretpovijesne. Ta metoda dala je već izvrsne rezultate u ubiciranju pravilnog rasporeda marijanskih svetišta, pa i u ovoj studiji polazim od temeljne ideje povezanosti eponimskih gradova upućenih na ime aktualne Troje u Maloj Aziji. Naravno, premda na tom projektu radim dugo, i premda sam odavno primijetio topografski snažno obilježje pozicije Ljubljane, posao sam dovršio ponukan Bilosnićevim povjesnicama u kojima nastoji razotkriti mnoge, vjerojatno dobro čuvane, tajne te pobuditi interes čitateljstva, poglavito znanstvene zajednice, za početkom ozbiljnijih istraga interdisciplinarnog karaktera na području Stare Liburnije, bukovičkog i ravnokotarskog kraja, nekada zvanog i „Hrvati“.

Žarište interesa geografa

Pitajući se smijem li kao znanstvenik pristupati povijesnoj znanosti na atipičan način, nisam uočio ništa kontradiktorno nastojanjima da svijet približim boljem razumijevanju istine, ma kakva ona bila. Sjetih se Dikearha (4. st. pr. Kr.) i njegove dijafragme, koja je bila i njegova vlastita centralna paralela. Baš je on izmjerio nastanjeni svijet, počevši od najzapadnijih obala Iberijskog poluotoka, dug 78 000 stadija. Očito je Mediteran postao žarište interesa geografa ne samo zbog općih geografskih, gospodarskih, političkih i drugih razloga, već i svoje konfiguracije te, u svezi s tim, i plovidbenih mogućnosti. I kod Hiparha osnovna je paralela (osnovica ljubljanskog trokuta) prolazila kroz Herkulove stupove (Gibraltar) i preko zaljeva Isus (Iskenderunski zaljev).

Međutim, premda u preddikearhskom vremenu nije bilo snažnijih geografskih poticaja, uz čiju pomoć bi se valjanost geografskih karata tumačila koordinatnim sustavom definiranih geografskih točaka, primjenom astronomske navigacije i orijentacije uopće, što znači i kopnom, kretnja prostorom je mogla stajati u funkciji njegovog urbaniziranja, poglavito obala. Tek je na prijelazu iz 4. u 3. st. pr. Kr., kad cvjetaju feničko-punske pomorske kolonije na zapadnom Mediteranu, uspostavljen prvi koordinatni geografski sustav nastao djelovanjem aleksandrijskog astronomskog opservatorija. Kao rezultat toga načinjen je „…popis posmatranih položaja, tj. koordinata, izvjesnog broja (oko dvadesetak) (zvijezda) nekretnica… (što predstavlja) prvi te vrste popis u historiji astronomije.” Makar je s povijesnog motrišta presmjelo tvrditi da je Dikearh uvođenjem meridijana i paralele uveo geografsku znanost u novo doba, stoji činjenica o opisu početnog meridijana koji prati ravni tok Nila, a prolazio je i kroz Aleksandriju, te osnovne paralele za Mediteran kojom je obilježio pravac od Gibraltara, preko Sicilije i Sardinije, pa Peloponeza, Karije, Likije i Taurisa do kraja ekumene. Uz to, Dikearhov prinos razvoju geografske znanosti iskazan je odnosom između početnog meridijana i linije paralele u omjeru 1 : 2, što je predmnijevalo i odnos dužine i širine čovjeku tada poznatoga svijeta. U prilog tomu navodimo i sljedeće: na paraleli 36 stupnja sjeverne geografske širine, od ušća Orontesa do prirodnog središta Gibraltarskog prolaza, kao središte koeficijentnog odnosa Sredozemnog mora (1 : 2) stoji pozicija Ljubljane, moguće i Ljubačkih vrata. Nakon Dikearha „doista više nije bilo teško kartografirati položaje bitnijih geografskih točaka, ondašnjih gradova, rijeka, granica, i to prema podatcima o njihovim međusobnim udaljenostima i, dakako, smjeru u kojem su se nalazili u odnosu prema geografskoj točki prema kojoj su kartografirani”. Ta konstatacija jednaka je pitanju – što je onda s gradovima prije toga, brončanog doba, primjerice? Spomenuta Hatuša, kao prijestolnica Hetita, nalazila se na izrazito nepristupačnom terenu i području, daleko od glavnih putova i njihovih raskrižja, što nije bilo uobičajeno. Zašto? Jedan od njenih nedavno simulacijom rekonstruiranih objekata bila je krnja piramida na čijem platou su se nalazila vrata s dvije obostrano postavljene sfinge. Ulaz je bio okrenut u točno smjeru Egipta. Znači li stoga nešto podatak da meridijan Hatuše prolazi upravo u blizini međudržavne, izraelsko-egipatske obalne granice kod Gaze?

Atlantida

Pogledajte galeriju fotografija!

Akademija-Art.hr