Dok ne riješimo enigmu Liburna nećemo riješiti ni pitanje Hrvata (30) |

Friz na grobnici feničkog vladara

PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

DOK NE RIJEŠIMO ENIGMU LIBURNA NEĆEMO RIJEŠITI NI PITANJE HRVATA

TROJA, MIT I ZBILJA 30

U ovom nastavku serijala bavit ćemo se komparacijom značajki istodobnih kultura Liburnije i Fenicije.

„Ako ne zavirimo u maglu naše daleke prošlosti, u našoj duši ne može biti nikakve slike o sjaju budućnosti.“ Te riječi iz knjige Stara Liburnija, autora T. M. Bilosnića, povod su za komparaciju dviju kultura, liburnske i feničke. Čitajući ju nemoguće je bilo oprijeti se ideji usporedivosti tijekom lucidnog hodanja kroz povijest i prostor Bukovice i Kotara. Ujedno su to iritacije za duboko promišljanje zbilje o feničkom prisustvu na tim prostorima usprkos svekolikom manjku arheoloških i drugih dokaza.

Liburnska rotata – Feničani i Liburni bili su pomorski narod

Pitanje etnogeneze historijskih prastanovnika

Bilosnić, naime, raspravlja ravnopravno toj tezi. Početak brončanoga doba na zadarskom području datira oko 2000. pr. Kr. kada se tu razvija pravi ratnički stalež. To je, međutim, i vrijeme pojave Hetita u Maloj Aziji; ne zna se otkud su došli a njihova kultura također odaje mnoge značajke liburnske kulture. Primjerice, Hetiti ugovaraju život među sobom i s drugim narodima, provode toleranciju i mnogoboštvo bez naglašene hijerarhije. Njihov društveni sustav je lensko-feudalni a religija Indoeuropska.

I Bilosnić drži da pitanje etnogeneze historijskih prastanovnika naših krajeva novijim arheološkim, lingvističkim, genetičkim i drugim znanstvenim otkrićima ruši staru idiličnu priču o navodnoj najezdi indoeuropskih plemena u te krajeve i o cjelovitom pokoravanju i iskorjenjivanju tuzemnih mediteranskih starinaca. Teorije, dakle, o velikim seobama na taj prstor više ne stoje, jer je očito kako nijedna skupina tu nije niotkuda došla, već su tu kao formiran narod nastao u svojoj povijesnoj postojbini. Taj narod, nameće se zaključak, u tom slučaju je mogao samo negdje poći. A među one koji šalju svoje pomoćnike u obranu Troje Homer spominje i „Ligurne“. Privodeći istraživanje zaključcima, navodimo:

1. Rijetko prikazuju feničanske ulaske, makar i zalete, u Jadran, ali ipak na jednom od crteža feničkoga posvojenja prostora Zapadnog Mediterana (Phoenicia: Free Encyclopedia) prikazuje, usuprot mnogim predrasudama, naznačen je i zalazak u Jadransko more, gdje je toponimirana samo jedna kolonija: Epidamnus, na poziciji današnjeg Durresa ili Drača. Crta plovnog puta, međutim, nastavlja se i završava na obali u Venecijanskom zaljevu, nad kojim stoji oznaka glavnine proizvoda područja Timber, što znači „građevno drvo, greda, deblo“. Područje Ilirika, ili pobliže, današnje BiH, je pak obilježeno nazivom Silver, što znači „srebro“. To pokazuje da su Feničani ipak morali ulaziti u Jadran sve do u njegovu dubinu trgujući drvom i rudama, vjerojatno ponajviše srebrom.

2. U najpoznatijim feničkim gradovima Tiru, Sidonu, Biblosu i Ugaritu cvate obrt, poglavito tkalačko umijeće u vunenoj tkanini koja se dorađivala bojanjem grimiznom bojom proizvedenom od školjkaša volka. Proizvodi se oruđe i oružje, a ističu se Feničani i u proizvodnji stakla i staklenih predmeta, zatim brodovlja od cedrovine što im je donijelo počast najboljih brodograditelja starog vijeka. Naravno, dalo im je to i primat u vještini plovidbe morem, uz razvoj trgovačko-poslovnih interesa. Ninsko-ljubačkim područjem nadovezuju se pejzaži plodnih polja i laguna, prirodnih nalazišta soli i najvećih naselja volka na Jadranu.

Ferdinand Quiquerez: Dolazak Hrvata k moru

Fenički gradovi

3. Fenički gradovi, maritimne trgovačke stanice, bili su izloženi napadima lokalnog stanovništva, poglavito ako su pokazivali znakove slabosti i miroljubivosti, ali je to bio razlog snažnijem savezu s lokalnim gradom i zajedničkom rastanju u jaku koloniju. Poglavito je to bilo bitno za postupnog i dugoročnog slabljenja moći Tira i Fenikije kad je grčka ekspanzija počela ugrožavati putove komunikacije. Feničko-punska civilizacija u sprezi s lokalnom sardskom civilizacijom, primjerice, iznjedrila je na Sardiniji originalnu kulturu, mnogo neovisniju od grčkog utjecaja. Liburni očito nekom duguju odlučan impuls u razvoju pomorstva i svoje autohtone kulture.

4. Latinizirani Lilybaeum (grč. Lillybaion), glavno uporište Kartažana na Siciliji, utemeljio je Himilco 396. pr. Kr. kako bi nadzirao obližnji fenički otok Motya. Razorio ga je tiran Dionizije Sirakuški. Taj zapadnosicilijanski grad danas nosi ime Marsala. Međutim, usprkos i najboljoj volji da se izbjegne bilo kakvoj špekulaciji, a slijedeći misao akademika antropogeografa B. Gušića (vidi bilješku 3), nije moguće mimoići poredbu naziva utvrde Liube i kartaškog grada: Li(l)ybae ≈ Liube. Tim više što šire područje ljubljanskog kastruma obiluje mnoštvom, na površini vidljivih, bijelijih i crnijih kamenih oblutaka različitih veličina, kakve su Feničani koristili u gradnji otvorenih svetišta, tzv. „kuća mozaika“, nazvanih tako zbog poda prekrivenog tom vrstom kamena, s orijentalizirajućim prikazom. Bilosnić potvrđuje kako pojedinih stijena koje tamo zatičemo, pa upravo i takvih, nema na našem tlu.

5. Temeljni uvjet podizanja feničkog grada je pobrježje u obliku rta s dvjema lukama na usuprotnim stranama rta, koje su uvijek u uporabi s obzirom na smjer vjetra. Poluotok je na taj način spojen s glavnim kopnom i služi kao svojevrsni obostrani dok. Opis je identičan Ljubačkoj kosi. Također, zbog vanjske obrane zidine se prilagođavaju terenu pružajući se niz brijeg koji se kružno otvara s obje strane lučke četvrti. Baš takav kružno-spiralni ophod s blagim i pravilnim usponom zamijećen je na zapadnoj terasastoj strmini Vrtoloma. To je mjesto gdje obično, na izbočenom grebenu brijega, fenička akropola biva branjena na vanjskim stranama s prostranih stepenastih litica.

6. Sve što se gradi u prostoru ili opasuje prostor kod Feničana ima formu četvorine-pravokutnika. Od cijelih područja do dokova i grobnica (dromos) te malih svetišta (sacellum) na „visokom mjestu“ pravokutnog je tipa. Na potonjim mjestima obično su stajali hramovi posvećeni božici Tanit pa se najčešće tu pronalaze i cipusi s njezinim anikoničnim prikazom. Sjetimo se, prema Š. Batoviću, liburnski cipus autohton je, ali i najbliži feničkom. Mjesto, pak, gdje se danas nalaze ostatci utvrde Liube povišeno je na platou i zacijelo odgovara opisu „visokog mjesta“.

7. Pored ostalog, Feničani izrađuju tanjure, svjetiljke, figurine ili statuete od terakote, brončane prstenove, vaze, perlice od ogrlica, zlatne perlice, amulete, zlatni nakit, pečatnjake za prstenje, itd. „Liburni, moćni, bogati i snažni, mistični i miroljubivi, jedini u svom vremenu nisu stvorili svoje države, pa ni onda kad su gospodarili cijelim Jadranom, već su se eto zadovoljili svojim srebrom i zlatom, svojim jantarom, najboljim brodovima Mediterana, vunom, uljem i vinom, keramikom i nakitom“, piše Bilosnić.

Feničko staklo stiglo je i do naših obala

Enigma Liburna

Stoga ponešto izravno u prilog Tomislavu Marijanu Bilosniću. U početku rada na ovoj studiji nije bilo autorske nakane izlaziti izvan topografskih tema i projekcijskih zadaća, međutim, čitanjem i drugih Bilosnićevih djela (Stara Liburnija, Hrvatski knezovi i kraljevi, V Hrvateh), autoritetom njegove izvrsne analitike i nuđajuće sinteze, njegova stila i poetskog nadahnjivanja, nije se moglo izbjeći zamci uvlačenja u enigmu Liburna: „dok nju ne riješimo, nećemo riješiti ni pitanje Hrvata“. Pa ako iole možemo pripomoći u podvajanju „hrvatskog“ od „slavenskog“ imena, bez iluzija i pretenzija, ispunili smo svoju povijesnu zadaću u ime tog istog naroda. Pritom poslužit ćemo se metodom komentara na Bilosnićeve tekstove objavljene u knjizi „V hrvateh“.

Premda historiografija doseljenje Hrvata, odnosno Slavena na otoke datira tek drugom polovicom 10. st., kako primjećuje Petar Skok, Hrvate dosta ranije nalazimo na Ižu, Olibu, Premudi, Ugljanu, Ravi, Skardi, Vrgadi, Kornatima, Silbi i drugdje. Držeći se Gravesove topike grčkog mita, jesu li „komadi“ Medejina rasječena brata Apsirta (Absyrt) razbacani na sve strane kako bi se zaustavila potjera za Argonautima, zapravo otoci – dijelovi nekadašnjeg cjelovitog kopna prije potopa? Apsirtski otoci poznati su u antičkim izvorima, a, vidjeli smo, možda poneki toponimi Paga (Caska i Metajna) doista potječu iz pretpovijesnog doba. Sve dosadašnje teorije bile su moguće dok se isključivao domaći, izvorni kotarsko-bukovički etnički element, korijen tog pejsaža koji „kao da je gumicom izbrisan iz školske zadaćnice.“ Danas treba prevrnuti svaki kamen, pod svakom stijenom možda naiđemo na istinu. Stoga se i Mirko Vidović pita nije li legenda o Medeji (i Jasonu) na kvarnerskom otočju, kojega Grci zovu Absyrtides, odraz povijesne stvarnosti Medijaca iz koje bi izašla i čuvena loza plemenite zadarske obitelji Madijevaca, krvno vezane za hrvatsku kraljevsku kuću u doba Petra Krešimira IV. Vidović je uvjeren kako je hrvatska pramajka Medeja, dok Hrvati vuku perzijsko podrijetlo od Medijaca. I još nešto: ako se u mitu o Argonautima izravno povezuju dunavski estuarij i kvarnersko područje, tada je nemoguće izbjeći i sve istarsko. Nije li čudno da se baš naseobina Mileta Histria ili Istros, utemeljena sredinom 7. st. pr. Kr. u zoni estuarija (sjevernije od Tomisa, današnje Constante), po geografskoj širini nalazi svega oko 15′ južnije od krajnje točke juga poluotoka Istre (Histria) – rta Kamenjak, strateški bitnog za plovidbu Jadranom, odnosno, preciznije, na 44º32’51”N što odgovara poziciji mjesta i luke Mali Lošinj. Upravo se cresko-lošinjski arhipelag imenuje antičkom skupinom otoka Absyrtides, drži povjesničar umjetnosti, terenski istraživač Istre, Kvarnerskih otoka i Hrvatskog primorja, Branko Fučić. Mali Lošinj nalazi se u jednoj od najzaštićenijih uvala „vanjske“ plovidbe sjevernim Jadranom, a kao približna polovica prevaljenog puta između Zadra i Pule, trebao je biti tijekom čitave povijesti plovidbe značajno sidrište i luka. Spram očite geografske korespodentnosti etimolozi moraju odgovoriti na neka pitanja eponimije istoimenih naziva, ovdje grada i poluotoka Histria.

Tek pažljivom oku koje prati skrivene obzide Ljube, ne može izbjeći sličnost konfiguracije ovog terena s onim na Vencu

Akademija-Art.hr
20.11.2011.