Željko Strelec

Željko Strelec rođen je 1950. godine u Varaždinu. Nakon završenog višegodišnjeg školovanja, od 1972. god. djeluje u Zavodu za ekonomiku Više ekonomske škole u Varaždinu ( sada FOI Varaždin ) kao samostalni stručni suradnik na organizacijsko – gospodarstvenim projektima. Godine 1986. postaje privatni poduzetnik. Osnivač je Student servisa u Varaždinu. Strelec je bio i aktivni sportaš u hokeju na ledu, a kasnije djeluje i kao sportski finkcionar u Odbojkaškom klubu Varaždin. Dobitnik je Priznanja Grada Varaždina, za zasluge na unapređenju sporta.

Pogledajte galeriju radova!

Slikarstvom se bavi od 1970. godine. Likovno se izražava tehnikom pirografije. Vještina je to crtanja užarenom iglom, žicom ili sličnim pomagalima na drvenoj ploči, kao podlozi. Strelecova produkcija prati se kroz nekoliko vrlo uspješnih ciklusa, koji u rasponu od dokumentarističke poetike do izražajne lirike, manirom izvrsnog crtača, obrađuju : pejzaž i šumu, vedutu rodnog Varaždina, etno “hiže” zagorskog kraja, animalizam, pojedinačne i grupne portrete, te narodne običaje i baštinu rodnog kraja. Strelec izlaže od 1974. god. i do sada bilježi 28 samostalnih i više od 100 grupnih izložba. Sudjelovao je u radu velikog broja likovnih radionica i kolonija lokalnog, državnog i međunarodnog karaktera, a koje su najčešće ogranizirane za dobrotvorne svrhe. Za svoj likovni i društveni rad, Strelec je primio nekoliko vrijednih Priznanja. Član je Likovnog udruženja Varaždin /LUV/ i Hrvatskog likovnog društva /HLD/ u Zagrebu.

Osebujnom tehnikom primjenjenoj u klasičnom izrazu Željko Strelec osmišljava svoja djela. Pirografija, tehnika paljenja električnom strujom drvene površine dovodi do neobične teksture, izgleda pomalo enigmatskog u otkrivanju postupka. Preko reprodukcija mogli bi Strelecove slike uključiti u grafike, za što i postoje razlozi u samom postupku. Ali konačni rezultat je drugačiji, načina bliskog ‘tetoviranju’ epiderme drveta. Tehnikom su određeni neki elementi djela, opći smećkasti ton pretpostavlja minucioznost, pogotovo kada se radi o ostvarenjima realističnog koncepta.

Crtežom građenim točkom, kratkim linijama, stvorena je zgusnuta površina maksimalne dorađenosti predmetnog, vidljiva u fasadama tradicijske arhitekture, drveću, starim drvenim vratima. Oronulost zdanja s upisanošću vremeana pitoreskna je za slikara, s mnoštvom atraktivnih detalja u razradi prizora.
Strelec s preciznošću izvedbe doseže u uprizorenjima dokumentarnu vrijednost. Neophodna vještina ruke nije sama sebi svrhom u samom ulaženju u tkivo oblika, već vodilja u dojmljivoj ukupnosti motiva. Strelec nalazi zanimljive rekurse slikovitosti, kako u citiranju fragmenata tako i širine pogleda. Povezivanje arhitekture s pejzažom ili zadržavanje na vratima, lukovima, stupovima – plohama prepunim ožiljaka, obilježeno je tanahnošću igre svjetla i sijene. Stara drvena vrata u izbrazdanosti svoje površine i dalje su reprezentativna, jer Strelec sugerira i njihovu masivnost i monumentalnost.
I drvene hiže, sjajni primjeri pučkog u gradnji, nisu izgubile svoj šarm, tragove života jednostavnih ljudi. Strelec i stvara na uzbudljivoj granici slojevitosti povjesnog i htjenja da neumitnost prolaznog zaustavi u djelu. Dajući činjeničnom novu dimenziju kroz inzistiranje na ugođajnosti scene. Zanesenost zaboravljenom ljepotom utkana je u svaki kutak slike, doživljaj je prenjetog u događanje. Atmosfera tihe svečanosti dodiruje i dubinu prostora, i strogost prvoga plana dajući i običnom prizvuk začuđenosti. Tako portali sa sjećanjem na prohujala stoljeća ostaju spomenici udivljenja.
Strelec poštuje baštinjeno, nalazeći nit kontinuiteta s bližom i daljnjom prošlosti, pokazujući to i njegovanjem stila baziranoj na klasičnoj estetici. I kada bilježi svakodnevni život unosi u njega notu nostalgičnog koja i prožima čitav njegov umjetnički nazor.

Stanko Špoljarić, prof.

Željko Strelec po mnogo čemu je zanimljiva slikarska osobnost. Već izbor pirografije, kao jedine slikarske tehnike kojom se služi već tridesetak godina, čini ga izuzetnom pojavom na hrvatskoj likovnoj sceni.

Slikanje paljenjem drvene podloge vrlo je teška i zahtjevna tehnika koja iziskuje visoku razinu »zanatskog« umijeća. A autor je njome ovladao besprijekorno.
Preciznost i profinjnenost crteža, istančan osjećaj za kompoziciju, raspored planova kojima se postiže iluzija prostora, neke su od značajnih karakteristika cjelokupnog autorovog opusa.
Drvo je za Željka Streleca i osnovni slikarski materijal, ali i izvor slikarske inspiracije. Slikajući drvo, ili drveće, autor uspostavlja neki osobni odnos prema objektu kao prema živom biću nastojeći proniknuti u ljepotu njegovih oblika, u strukturu njegovog izvanjskog omotača, ali i u onaj, za druge možda nevidljivi »duh« koji svako drvo čini jedinstvenim i neponovljivim.
I arhitektura je za autora neiscrpni izvor slikarske inspiracije. Ali ne bilo kakva arhitektura. Raskošni barokni Varaždin, zagorski dvorci i kurije, stari drveni čardaci i klijeti dobili su u Strelecu »svog« slikara. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da je Strelec »čuvar arhitektonske baštine svog rodnog kraja«. Naime, mnogi od naslikanih objekata su vremenom uništeni, devastirani, nestali, pa žive još samo u sjećanju pojedinaca i na gotovo »dokumentarističkim« slikama ovog izuzetnog autora.
Budući da je pirografija monokromna tehnika, dakle bez mogućnosti korištenja kolorističkih efekata, nevjerojatno je kako autor uspijeva postići osjećaj strukture arhitektonskog materijala koji slika (kamen, drvo, staklo).
Vedute Željka Streleca odišu čudesnom atmosferom prošlosti, zaustavljene slikarskim umijećem u sadašnjosti, za budućnost. To je slikom ispričana povijest.
Izbor ove tehnike učinio je Željka Streleca posebnom pojavom na hrvatskoj likovnoj sceni.

Milan Ilić, prof

Željko Strelec kao omiljene motive koristi stabla i stare napuštene kuće. Kada se odlučuje na kompozicije šume s istančanim sluhom artikulira prostor i ostvaruje uvjerljivu perspektivu. Kod izrade pojedinih stabala inzistira na obradi detalja: golih grana i kore drveta do te mjere da pojedina rješenja djeluju hiperrealistički. Ipak, najskloniji je temi ruševnih zdanja s pokojim stablom u okolišu. Tu nastoji dočarati oronulost, napuštenost – zapravo prolaznost. Kompozicija mu je uvijek uravnotežena između mase građevine i prostora okoline s raslinjem. Posebnu pažnju posvećuje strukturi kamenog zida, žbuke, drvenih dijelova, crepovlja i drugih elemenata zdanja, ali istovremeno s istom pažnjom formulira obavezno golemo stablo. Ta koincidencija napuštenog doma i usamljenog drveta doimlje se kao iz neke priče o prošlosti koja se polako briše iz sjećanja. Taj naboj nostalgije u vizualnoj percepciji, nalazi svoj adekvatan odraz i u psihološkoj projekciji.

Crtež Željka Streleca čist je i opisan a u modeliranju se služi skalom nijansi između smeđeg i bijelog, odnosno žutkastog, što je prirodna boja drveta na kojoj crta. Ukupan dojam ciklusa otkriva senzibilnog crtača, ali istvremeno i suptilnu dušu koja tragove prolaznosti čuva kao uspomenu.

Izražava se u tehnici pirografije kod koje se crtanje izvodi užarenom žicom osnosno strujom užarenom iglom, na drvenoj podlozi čime se postiže treća dimenzija.

Željko Strelec svojim radovima u tehnici pirografije pridonio je afirmaciji tog tipa likovnog izražavanja i ukazao na njegove mogućnosti i domete.

Juraj Baldani, prof.

Akademija-Art.hr
18.11.2011.