Zašto još uvijek žive priče o samovoljnom bacanju djevojaka s Vrtoloma (28) |

Igor Šipić na rubu Vrtoloma

PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

ZAŠTO JOŠ UVIJEK ŽIVE PRIČE O SAMOVOLJNOM BACANJU DJEVOJAKA S VRTOLOMA

TROJA, MIT I ZBILJA 28

„Usprkos Menelajevom pokušaju da uhvati Parisa, on je uspio pobjeći u Troju. Te noći Trojanci su ga odnijeli na planinu Idu (vrh odgovara geografskoj dužini točke „M“), gdje je molio svoju ljubavnicu, Nimfu Enonu, da ga izliječi. Ali zbog mržnje prema Heleni ona okrutno odmahne glavom te Parisa vratiše u Troju da umre. Uskoro se Enona pokajala i požurila u Troju s košaricom ljekovitog bilja, ali pronašla ga je već mrtvog. Mahnita od bola, ona skoči sa zidina, ili se objesi, ili se baci na lomaču – nitko se ne sjeća.

Sve prepričano, po izvorima koje je koristio Robert Graves u Desetom radu, apsolutno korespondira stanju projekcije na kartama Sredozemnog mora K01e i K02e, a poneke geografske činjenice na granici su apsolutne originalnosti sustava. Dajemo nekoliko najeklatantnijih primjera:

Helena je „samo utvara“

Spomenuti fenički grad Abdera, današnja Adra, na španjolskoj obali nalazi se na geografskoj poziciji 36º45’N i 3º1’W, što je vrlo blizu mjesta (2º52’W) kroz koje prolazi jedna od razdjelnica osmodjelne kružnice na Pirinejskom poluotoku, povezujući rt Peñas i rt El Ma na marokanskoj sredozemnoj obali.

Grčka Abdera se pak nalazi u Trakiji na morskoj obali na geografskoj poziciji 40º57’N, 24º59’E, istočno od ušća rijeke Nestos te usuprot otoka Thasos; kao Abderus tradicionalno datira od 654. pr. Kr. a osnivanje se mitski pripisuje Heraklu. Geografskom pozicijom Abdere, doduše na karti sitnijeg mjerila, prolazi dijagonala pravokutnika koja polazi iz točke „M“ te vodi kroz nekoliko križišta, od kojih je neizmjerno bitno ono na trojansko-dardanelskoj meridijanskoj osi, u suprotnu točku Mut u egipatskoj Zapadnoj pustinji.

Gotovo podjednako značajna pravilnost, ponavlja se i s gradom Alesia, čija geografska pozicija je 47º32’N, 4º30’E. Ovaj grad, današnji Alise-Sainte-Reine, ne samo da se nalazi u neposrednoj blizini francuskog Troyesa, pa cijelu konstrukciju drži realnom naspram kardinalnih točaka projekcije, nego također i na putanji zapadnom kraka temeljnog trokuta Troja – Utica – Troyes.

Grčki grad Alesia, pak, smješten je neposredno uz Spartu, svega 2′ južnije. Istodobno svega nekoliko minuta istočnije prolazi meridijanska okomica iz pozicije grčke prijestolnice Pella.

Svi drugi, po Gravesu, spomenuti tjesnaci, gradovi i planinski masivi: Gibraltarski prolaz, Mesinski tjesnac, Nora, Sirakuza, Crotone, Ceuta, Cadiz, Istra, Tartes, Ligurija, Ligurijske Alpe itd., obuhvaćeni su cjelinom projekcije. Apolodor je zapisao kako neki Odiseju smatraju pričom o putovanju oko Sicilije pa bi u tom smislu bila preteča putopisima. Nausikaja se pak tumači kao autoportret autorice – mlade i darovite Sicilijanke (Samuel Butler) – lagan, šaljiv, naivan i produhovljen stil u Odiseji gotovo sigurno je ženski. Graves zaključuje: Odiseja je, iako ep, ipak prvi grčki roman pa je nepouzdana glede mitoloških prikazivanja. Stoga je očigledno u pravu kad ukazuje na povijesni i antropološki pristup proučavanju mitova, čemu bi valjalo pridodati i naglašenu povijesno-geografsku i topografsku dimenziju. Jesu li tolike otete i vraćene mitološke princeze (Heziona, Helena i druge) zapravo gradovi, a gradovi osvojene ili nepokorive princeze? Jesu li sve te ljubavnice zapravo gradovi kojima vladaju kraljevne? Da je, primjerice, Enona, grad Aenona, promislimo što bi tada značio Gravesov stav da „Enona nije uspjela odgovoriti Parisa od kobnog putovanja u Troju“? Sva tri grada nalaze se na istom pravcu. Tko je zapravo Enona, ljubavnica Parisa, s kojim je imala starijeg sina Korita, a kojeg je, zbog ljubomore prema Heleni, poslala da vodi osvetoljubive Grke na Troju? Po Gravesu, Enona je vjerojatno titula princeze koju dobiva. Stezihor, sicilijanski pjesnik (6. st.), kazuje da Helena nikada nije išla u Troju i da se rat vodio samo „oko utvare“, piše R. Graves. Paris nije uzurpirao prijestolje, a moguće je da su Trojanci napali Spartu i odveli nasljednicu i dvorsko blago kao odmazdu za grčko pustošenje Troje, što potvrđuje priča o Hezioni („savjet raspravlja o spasu otete Hezione, pa bi u slučaju neuspjeha njezina dovođenja, kao naknadu mogao dovesti grčku princezu jednakog ranga“). Jesu li doista u pitanju gradovi? Graves drži – premda je Tezejeva Helena bila stvarna, trojanska Helena vjerojatnije je „samo utvara“, kao što tvrdi Stezihor.

Vrtolom sa sjeveroistočne strane

Trojanski rat je povijesna činjenica

Što znači: „Helenini prosci“ tada bi bili „oni koji brinu o Helespontu“, oni koji su svečanom prisegom njihovih kraljeva dobivali potporu da bilo koji pripadnik saveza plovi kroz Helespont, unatoč Trojancima i njihovim azijskim saveznicima? Bila je to borba za „tjesnac“ i kontrolu nad njim. Helespont (Dardanelli) je i dobio ime po njihovoj božici Heli. Priča o Heleni dolazi, naime, iz ugaritskog epa Keret, u kojemu je Keretova zakonita žena Huraja nasilno odvedena u Udm. Tijekom 14. st. pr. Kr. Egipat i Fenicija su trpili od čestih napada Keftija, „naroda s mora“, pri čemu su, vjerojatno, Trojanci imali vodeću ulogu. Naime, nakon pada Knosa, oko 1400. pr. Kr., narodi istočnog Sredozemlja počinju se nadmetati za pomorsku prevlast. Trojanski savez bio je glavna smetnja grčkim trgovačkim ambicijama, sve dok veliki kralj Mikene nije okupio svoje saveznike, uključujući i Grke koji su vladali Kretom, radi zajedničkog napada na Troju. Pomorski rat, kao suprotstavljanje opsadi Troje, mogao je trajati devet do deset godina. Trojanski rat je povijesna činjenica, i bez obzira koji je njegov neposredni uzrok, to je trgovački rat, što znači i rat za prevlast nad pomorskim putovima. Troja je kontrolirala vrijednu crnomorsku trgovinu zlatom, srebrom, željezom, živinim sulfidom, brodskom građom, lanom, suhom ribom, uljem i kineskim jantarom. Tek nakon pada Troje Grci počinju osnivati kolonije, bogate poput onih na Siciliji i u Maloj Aziji. Atena je, kao vodeća pomorska sila, uživala najveću korist od crnomorske trgovine, poglavito zbog jeftinog žita. Gubitak flote koja je čuvala ulaz u Helespont kraj Egospotame, 405. pr. Kr., oslabio ju je i okončao Peloponeske ratove. Možda se dugotrajni pregovori između Agamemnona i Prijama nisu odnosili na vraćanje Helene, nego na obnavljanje prava Grka na prilaz Helespontu. Graves ovdje ispušta iz vidaFeničane, ali ih zato spominje u Odisejevim lutanjima. Također i na Menelajeva lutanja po istočnom Sredozemlju ukazuje kao na ahajsko gusarenje i pokušaje kolonizacije. Prema Ksantu, starom libijskom povjesničaru, fenički grad Askalon utemeljio je Askal, brat Pelopsa, dakle i daljnji Menelajev rođak.

Morski rub Vrtoloma

Što bi se dogodilo da Enoni damo atribut Aenone (Nina)

Moramo se zapitati zašto se baš na hrvatskoj obali otkrivaju prve grčke kolonije tek od 4. st. pr. Kr. a Ljubljana je središnjica Mediterana? Ili je to svjestan čin ili smo toliko nemoćni pred kapitalom. Sigurno prošlost starija od demonstrirane još uvijek leži duboko pod zemljom i morem. Hrvatskoj nedostaje, naime, feničko-grčko razdoblje na obali od 12. do 4. st. pr. Kr. Zbog toga je ovdje potreban Graves, ali je onda i sasvim jasno da se geografske karte i poznavanje zemljopisne situacije nisu baš mogle naći u „slobodnoj prodaji“. Tajne pomorskih i kopnenih putova, vjerojatno uključujući i transalpski put za Pariz (pravac Troja – Pariz prelazi Alpe u poziciji prijelaza St. Gothard), čuvale su se kao najveće dragocjenosti. Stoga i naša spoznaja o njima nije i ne može biti cjelovita. Jedino što još uvijek istinito živi i ljubomorno čuva svoje tajne je prostor. Evo što bi se dogodilo da Enoni damo atribut grada Aenone (Nina): „Usprkos Menelajevom pokušaju da uhvati Parisa, on je uspio pobjeći u Troju. Te noći Trojanci su ga odnijeli na planinu Idu (vrh odgovara geografskoj dužini točke „M“), gdje je molio svoju ljubavnicu, Nimfu Enonu, da ga izliječi. Ali zbog mržnje prema Heleni ona okrutno odmahne glavom te Parisa vratiše u Troju da umre. Uskoro se Enona pokajala i požurila u Troju s košaricom ljekovitog bilja, ali pronašla ga je već mrtvog. Mahnita od bola, ona skoči sa zidina, ili se objesi, ili se baci na lomaču – nitko se ne sjeća. Neki opravdavaju Enonu, govoreći da bi zasigurno odmah izliječila Parisa da je nije spriječio otac …“ Poslati svoju vojsku, pohitati u pomoć, grad gradu, tada je bila svakodnevna slika (Kalhant je prorekao – ako drveni konj ikada uđe u Troju, ona će biti ojačana i pokorit će vojske iz Azije, osvojit Grčku i poraziti Mikenu, a Prijam je bio spreman otkupiti Polidora bogatim gradom Antadrom), a još uvijek žive priče o samovoljnom bacanju djevojaka sa visokih stijena ljubljanskog Vrtoloma.

Pravac koji povezuje Troju, Ljubljanu, Troyes i Pariz, prolazi kroz staru venecijansku luku Malamocco. Antenor, njegova žena Teana i četiri sina otplovili su Menelajevim brodom i prvo se nastanili u Kirini, zatim u Trakiji te, konačno, u Henetiki na Jadranu. Henetika je tako nazvana jer je Antenor preuzeo zapovjedništvo nad nekim izbjeglicama iz paflagonijske Enete, čiji je kralj Pilemen pao pod Trojom. Odveo ih je u uspješan rat protiv Euganija iz sjeverne talijanske ravnice. Luka i područje na koje su stupili nazvani su „Nova Troja“, a oni su sada poznati kao Venecijanci. Za Antenora se priča da je osnovao i grad Padovu. To opravdava ideju da već tada unutar prostranog „pariškog“ pravokutnika, koji obuhvaća ekumensku markicu položenu u smjeru JI↔SZ (zbog smjera vjetrova to je temelj sredozemnog kretanja) od Bliskog istoka i sjevera Francuske do Iberijskog poluotoka i sjeverne Afrike, postoji jasna spoznaja konkretnog prostora.

Na rubu

Veza između ugaritske i Homerove poezije
Evo i nekoliko neophodnih bilježaka uz ovaj tekst: Između 17. i 16. st. pr. Kr. na sirijsko-feničkoj obali cvjeta Ugaritsko kraljevstvo, a grad Ugarit bio je, navodno, prva međunarodna luka na svijetu sa flotom od oko 150 brodova. Slavna ugaritska poezija, uglavnom iz 14. st. pr. Kr. napisana je kaananskim klinastim pismom (Ugaritu se pripisuje alfabetsko pismo). U tim se pjesmama razaznaje početak feničkog pisma koje će Grci usvojiti u 8. st. pr. Kr. Ugaritske pjesme blisko su povezane sa Starim zavjetom, a njihove odjeke nalazimo u Ilijadi i Odiseji. Stoga vjerojatno postoji veza između ugaritske i Homerove poezije, što zacijelo u istom stoljeću može predmnijevati i povezanost Homera i Feničana, koji su preuzeli ugaritske običaje i predaje.
Odisej na svom putu biva izbačen na obalu otoka Drepane, koji su tada nastanjivali Feničani. I Posejdon se ljuti na ljubaznost Feničana prema Odiseju, prijeteći da će uništiti grad dviju luka tako što će između njih baciti veliku planinu. „Feničani su te ovdje iskrcali“, kaže Atena Odiseju po dolasku na Itaku. Pomogla mu je da u pećinu sakrije svoje feničke kotlove, tronošce, purpurne ogrtače i zlatne pehare. I Skilak i Herodot znali su da narod koji jede lotose živi u zapadnoj Libiji. Njihova priprema hranila je vojsku pri pohodu na Kartagu. (R. Graves, 2003, 499-502)
Neki govore da je Antenor utemeljio novo trojansko kraljevstvo na ruševinama starog, ali drugi kažu da je Astijanaks preživio i postao kralj Troje nakon odlaska Grka, te da se, nakon što su ga Antenor i njegovi saveznici protjerali, na prijestolje vratio Eneja, a njega je naslijedio njegov sin Askanije, kao što je predskazano. No Troja je od tada bila samo sjenka onoga što je nekad bila. Agamemnonovi saveznici nisu dugo uživali u plodovima svoje pobjede nad Trojancima. Između 1100. i 1050. pr. Kr., dorski osvajači preplavljuju mikensku kulturu na Peloponezu i dolazi mračno doba. Tek nakon jednog ili dva stoljeća Jonjani, pod pritiskom Dorana, emigriraju u Malu Aziju i počinje njihova kulturna renesansa koja ima svoje uporište u Homeru. Prema tomu je logičan smjer kretanja mita SZ→JI, a ne obrnuto. (R. Graves, 2003, 481, 484, 487)

Zalazak sunca na Vrtolomu

Akademija-Art.hr
09.11.2011.