Liburnska kultura se poklapa s vladavinom princeza Male Azije (25) |

Milet, amfiteatar

PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

LIBURNSKA KULTURA SE POKLAPA S VLADAVINOM PRINCEZA MALE AZIJE

TROJA, MIT I ZBILJA 25

Ne valja smetnuti s uma: mitološka Europa, koju je Zeus oteo, je bila fenička princeza, kći kralja Agenora i kraljice Telefase („dalekosjajne“) ili Argiope („bijela lica“). Simbolički to može biti samo zvijezda na nebu. Vjerojatno sva mitološka toponimija polazi iz mudrosti astronomije, a iz nje pragma geometrije.

Vrlo je značajno opažanje da neka ženska božanstva Liburnije i Histrije, s nastavkom „ica“, kao Anzotica, Iutossica, Seixomnia Leucitica, Ica, imaju poprilične asocijativne korijenske komponente naziva gradova Utica i Lutetia, Lutece (Paris). Zato je važno pamtiti koristi koje proizlaze iz odnosa dvaju feničkih gradova: Utice, što znači „stari grad“, i Kartage, značenja „novog grada“.

U kontekstu etimološkog spominjanja Sidona nevjerojatno zvuči i sljedeći podatak – polovica ukupne dužine između Sidona i Siona nalazi se točno na mjestu gdje pravac presjeca meridijan koji prolazi kroz točku „J“ (polovica udaljenosti od Jeruzalema do Siona). To znači da jedan te isti meridijan uvjetuje polovice obaju raspona dužina označene točkama – J i J’. Njihova zajednička geografska dužina registrira se na samoj crti obale libijske Cirenaike.

Milet i Milano

Uz to, pravac Sidon – Sidon prolazi kroz sami centar ciparske luke Limassol, starog grada podignutog između Amathusa i Curiuma (Kourion). Prvi tragovi njegove naseljenosti sežu do 2.000 godina prije Krista, a ozbiljniji znaci gradnje u 8. i 4. st. pr. Kr. Druge zanimljive pozicije koje nadilazi pravac su ušća dviju povijesnih rijeka: Menderes, gdje se nalazi grčki „kolonizatorski“ grad Milet, te Rubikon kod Riminija. Pravac prati liniju gradova Cremona i Milano. Ono što uistinu zadivljuje jest činjenica da ortogonalna os iz točke J’ pada na libijsku obalu, južno od rta Misurata i Misrataha, u istu poziciju gdje i ortogonalni pravac Jeruzalem – Sion iz točke „J“. Kako uvijek „konac djelo krasi“, još je korisnija vijest da dva grada Milet i Milano imaju silno korespondiraju predstavljenom modelu eponimije dual-gradova. Pravac koji ih spaja svoju polovicu ima baš na mjestu gdje ga presjeca ortogonalni pravac t. P – Sabratha. Iz točke presjecišta (polovica udaljenosti između Mileta i Milana) ortogonalni pravac vodi izravno u libijsku luku Zuwarah. Pritom pravilno, u smjeru longitudinale kalabrijskog „stopala čizme“, prolazi najjužnijom točkom Apenina, a zatim prolazom između krajnje sjeverozapadnog rta Malte i otočića Gozo. Tom pozicijom, sjetimo se, prolazi i bazna stranica trokuta od ušća Orontesa do središta Gibraltarskih vrata.

To iskustvo pokazuje kako, ne samo tri grada (Sion, Jeruzalem i Sidon) stoje u vezanom geometrijskom obrascu, nego i drugi, poput Mileta ili eventualno drevnog Pergamona (Pergamum), sjeverno od ušća rijeke Caicus (Bakirçay). Danas je to turski grad Bergama, naspram kojeg stoji talijanski Bergamo. Pravac koji ih povezuje svoju polovicu ima na mjestu gdje ga presjeca dijagonala koja iz t. „P“ vodi sve do u marokanski grad Agadir. Stoga je vrlo izgledna mogućnost da su povijesni gradovi, koncentrirani u vidokrugu Padske nizine, kao supozitni eponimi jugoistočnih povijesnih centara, i te kako geografski ovisni o trgovačkim plovidbeno-kopnenim putovima s Istoka. Feničani sebe nikada nisu nazivali tim imenom, nego Kenaanima ili Sidoncima, prema drugom po veličini feničkom gradu. Istodobno, ne valja smetnuti s uma: mitološka Europa, koju je Zeus oteo, je bila fenička princeza, kći kralja Agenora i kraljice Telefase („dalekosjajne“) ili Argiope („bijela lica“). Simbolički to može biti samo zvijezda na nebu. Vjerojatno sva mitološka toponimija polazi iz mudrosti astronomije, a iz nje pragma geometrije.

Zavjetni spomenik Janu s područja Liburnije nalazište Zvonigrad – Palanka, blizu vrela Zrmanje

Liburnska božica Iutossica

U Ilijadi Homer Europu drži kćeri Agenorova sina Feniksa, a imala je dva brata, Kadma, koji je donio alfabet u Grčku, i Kiliksa po kojem je nazvana Kilikija (Cilicija) u Maloj Aziji. Herodot pak tvrdi da ju nije oteo Zeus već sami Krećani kao osvetu za otmicu Ije, princeze iz Arga. Rodila je tri sina, Minosa, Radamanta i Sarpedona, koji se borio u Trojanskom ratu na strani Trojanaca. Prema Apollodorusu Agenor se rodio u Memphisu u Egiptu od Posejdona i Libije. Imao je brata Belusa koji se oženio riječnom nimfom Achiroe, kćerkom riječne božice Nilus. Virgilije naziva Kartagu gradom Agenora, kralja Tira, a Quintus Curtius Rufus drži ga osnivačem Sidona. Ne smije se stoga zametnuti ni Gravesov podatak kako je „oluja prisilila Parisa da pristane na Cipar. Odatle su otplovili u Sidon gdje je Paris, upućen u ponašanje u grčkome svijetu, izdajnički ubio i opljačkao kralja. On u Feniciji, na Cipru i u Egiptu boravi nekoliko mjeseci.“

„Učinit ću te gospodarom Azije i najbogatijim čovjekom na svijetu“ – kaže Afrodita Parisu, prije nego će odlučiti o najljepšoj između nje, Here i Atene. Cijela, dakle, mitologija upućuje na geografiju, a nje pak nije moglo biti bez astronomije. Uostalom, zar se i danas zvijezde i zviježđa ne nazivaju po mitološkim likovima iz epike? No jedno je svima zajedničko – sve uvijek ima svoj fenički korijen i predznak. Poznate su personifikacije područja, tj. podizanje cijelih prostornih jedinica, primjerice poluotoka (u Nezakciju, natpisi posvećeni božicama Triti Augusti i Terri Histriji), na razinu kulta. Stoga je moguće da se pojedina imena božanstava, kao što je još uvijek nerazjašnjena liburnska božica Iutossica, zapravo identificiraju kao geografski pojam, područje, pa i grad.

Liburni (Radučić)

Priča o parenju žena Liburna sa strancima

Vrlo je značajno opažanje pritom da neka ženska božanstva Liburnije i Histrije, s nastavkom „ica“, kao Anzotica, Iutossica, Seixomnia Leucitica, Ica, imaju poprilične asocijativne korijenske komponente naziva gradova Utica i Lutetia, Lutece (Paris). Zato je važno pamtiti koristi koje proizlaze iz odnosa dvaju feničkih gradova: Utice, što znači „stari grad“, i Kartage, značenja „novog grada“. U tom je kontekstu moguće raspoznavati vremenske slojeve geografskih događanja na srednjem i istočnom Sredozemlju. Matrijarhalna liburnska kultura se poklapa s vladavinom princeza Male Azije, pa i Egipta, čija politička prevlast je u naravi seksualnog karaktera. Međutim, jako je bliska veza između feničkih i kaananskih ritualnih običaja seksualnog nuđenja žena strancima u njihovim hramovima (i svećenice-bludnice putuju u kolonije da bi se očuvao kontinuitet feničke religije) i onog što piše Nikola iz Damaska, a citira Bilosnić u svojoj knjizi o Staroj Liburniji: „U Liburna su žene zajedničke, a i djecu zajednički othranjuju do pete godine. Zatim, istekom te godine, skupivši svu djecu prema sličnosti s muževima, pokazuju svakome od njih ono dijete koje mu je slično i daju mu ga kao oca. Ovaj pak, od koje god uzme, uzima ga kao sina.“ Mate Suić drži da ovdje nije bilo riječi o promiskuitetu, već da su i u takvim okolnostima i odnosima postojale čvrste društvene norme. Priča o parenju žena Liburna sa strancima, očito govori o običaju koji se čak do danas zadržao kod nekih primitivnih naroda, koji gostima (strancima) daju žene na raspolaganje. Očito je, dakle, prevlast žena na ravnokotarskom prostoru preuzeta iz doba mediteranskog matrijarhata.

Volak – Jedna od najdragocjenjenih roba kojima su Feničani trgovali bilo je grimizno platno. Boja za to platno dobivala se od školjaka murex. Oko 6000 školjaka trebalo je smrviti kako bi se dobilo 450 grama boje

Liburnske božice
Evo i dvije bilješke u gornji tekst. Kada se govori o Trojanskom ratu i junacima koji se bore na strani Trojanaca, znati nam je da upravo Herodot (II, 53) ističe Homera i Hesioda, kao duboko poštovane pjesnike, koji su „dali bogovima njihove titule i odredili njihove ovlasti i posebne moći.“ (R. Graves, 2003, 13.)
Liburnske božice kao što su Anzotica, Iutossica, Seixomnia Leucitica, Ica, spominje T. M. Bilosnić navodeći kako „mediteransku komponentu treba tražiti i u specifičnim liburnskim kultovima u kojima nalazimo cijeli niz ženskih božanstava. To su Ica, Latra, Anzotica, Jutossica.“ (T. M. Bilosnić, 2007, 114); dok mediteranski matrijarhat, vidi T. M. Bilosnić, 2007, 135-136.

Akademija-Art.hr
24.10.2011.