Pravac Orontes – Troja – Ljubljana – Troyas (22)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

PRAVAC ORONTES –TROJA –LJUBLJANA – TROYAS

TROJA, MIT I ZBILJA 22

Na trasi pravca, pored rta Anamur, najjužnije točke Toroskog gorja, zatim najsjevernije i ujedno najzapadnije točke Malte, te alžirskog vrha (1464 m), južno od glavnog grada, se nalaze i tri iznimno bitna križanja: dva na meridijanima koji prolaze Trojom i Parizom, i, treće, u alboranskoj točci kružnice Iberijskog poluotoka. Kako je vrh trokuta pozicija Ljubljane (Ljubačka vrata), odatle zapadni krak trokuta, do središta Gibraltarskih vrata, prolazi samim centrom feničkog Ebususa, glavnog grada otoka Ibize, po Diodoru Sikulskom utemeljenom 654./653. pr. Kr.

U prošlom nastavku govorili smo što povezuje Lisabon s Ljubljanom i Ljubačkim vratima. Naveli smo i dokaz za pravac koji povezuje točku Sarimazi i najsjeverniju točku Jadrana i čitavog Sredozemlja, u Monfalconeu. Kao njegovu prvu odliku i značajku naveli smo podatak da je apsolutno paralelan s pravcem Orontes – Troja – Ljubljana – Troyas – Paris. Konačno, rekli smo kako posebno oduševljava podatak da se u afričkoj pustinji sa duljom donjom stranicom „pariškog pravokutnika“ spaja u samoj oznaci najvišeg vrha gorja Aures (2328 m) gdje se smjestio i antički grad Lambaesis, čime je ubilježeno još nekoliko kardinalnih točaka Sredozemlja.

Usred «bijele pustinje»

Da se može raditi o sustavnom geometrijski moguliranom određenju geografske dužine, što dosada još nije bilo poznato, spram zapadne polovice ovog pravokutnika, potvrđuje i istočna polovica koju tvore tri poznate točke: Sabratha, t. P i Samandag, a četvrta se nalazi duboko u egipatskoj pustinji, izvan domašaja aktualne suvremene karte Sredozemlja. No upravo uz pomoć očitavanja geografske dužine na skali karte sitnijeg mjerila, što u neku ruku i jest potencijal i izazov ovog istraživanja, jer se tako nazire metoda njenog određenja, može se rekonstruirati stanje i dobiti vrlo konkretne i pouzdane rezultate.

Naime, geografska dužina egipatske pozicije je oko 29º10’E što vrlo precizno odgovara jednoj od sedam oaza Zapadne pustinje, Dakla oazi (25º31’N, 29º10’E) koja se, 350 km zapadno od Nila, ugnijezdila usred tzv. „bijele pustinje“. S njom postoje ljudski kontakti od najmanje pleistocena kad je naseljavaju nomadska plemena. Prvi kontakti faraonske moći i ovog područja dogodili su se oko 2550. pr. Kr. Naime, to je područje dvaju aktualnih gradova: Mut, drevni Mothis, Mathon, Mothites (25º29’N, 28º59’E) i Ismant, stari Kellis (29º4’E). Mut je ime dobio po Majci-božici, supruzi Amona. Drevni lokalitet nalazi se jugozapadno od suvremenog grada, a premda njegove ruševine predstavljaju mnoga razdoblja egipatske kulture i povijesti, većina nalaza još se nalazi pod pustinjskim pijeskom. Dvije stele, pronađene 1894. a datirane u doba XXII dinastije vladavine Shoshenqa I. i III. ili IV., danas se nalaze u Ashmolean muzeju u Oxfordu, a odnose se na proročanstvo Setha. Seth je bio glavno božanstvo Dakhla oaze iz Trećeg prijelaznog perioda pa nadalje, a posebno u rimsko doba. Premda je vrlo slabo očuvan njemu je posvećen u Mothisu i hram. Nađeni su i fragmentarni zapisi Tuthmosa III., Horemheba, Psusennesa, Psamteka I. i nekih vladara Ptolomejevića. Iskapanja pokazuju da je Mut jedan od najbitnijih nalazišta u Zapadnoj pustinji, možda i glavni grad Dakhla iz Novog kraljevstva nadalje. Dokazi o zauzetosti mjesta u ranom Starom kraljevstvu od strane dinastije VI, u obliku keramike, pronađeni su u najnižim slojevima dosada otkrivenim. To je istaknulo značaj Muta u kasnijim razdobljima egipatske povijesti. Prostor je bio zatvoren za vrijeme rimskog razdoblja. Prema tomu već i pozicioniranje tog grada u aktualnoj shemi upućuje na njenu moguću dataciju mnogo stariju od misli antičkog doba.

Položaj Troje i Ilijuma

Kršćanstvo u rimskom Egiptu

Ismant (Smint) je smješten oko 20 km istočnije od Muta. Također čuva ostatke grobnica, hramova i starog naselja Kellis. To je još jedno mjesto koje krije u pijesku mnoštvo nalaza na dubini od 2 do 4 m, a njegova važnost vidi se u smislu onog što je otkriveno u nastanku kršćanstva u rimskom Egiptu. Naselje, naime, sadrži mnogočega zanimljivog graditeljskog iz rimske i kršćanske ere, kao i važne kulturne objekte (keramika i sl.). Otkriveno je također tisuće književnih tekstova i vjerskih spisa na grčkom i koptskom na fragmentima papirusa, što pokazuje veliku raznolikost religijskih uvjerenja. Gnostički papirusi odnose se na prisutnost manihejske zajednice oko 300. godine, nudeći jedinstvenu verziju kršćanstva koja poučava sljedbenike proroka Manija, uz više ortodoksnih katoličkih vjera koje su se počele širiti diljem Egipta. Tri crkve pronađene su u Kellisu, jedna od njih sigurno je datirana u 4. st. i po ostavi novca vodi se kao najstarija kršćanska crkva u Egiptu. Radi se o dva iznimno vrijedna povijesna lokaliteta, no što je u tomu krucijalnog da bi se pokrio interes projekcije?

Oaza Dakla po svojoj geografskoj dužini apsolutno odgovara poziciji izlaza iz Bospora u Crno more na mjestu povijesnog svjetionika Anadolu Feneri koji se na anatolijskoj strani, usuprot europskoj (Rumeli Feneri). Međutim, pravu geografsku vrijednost daje joj dijagonala od točke T’ do Troje koja u nastavku minuciozno prolazi upravo pozicijom svjetionika. Na sjeveroistočnu obalu Crnog mora pada u poziciji grada Gelendzhik (44º33’N i 38º5’E), nekadašnje grčke kolonije Torikos prema Periplusu Pseudo-Skylaksa. U rimskom izvoru iz 64. pr. Kr. poznat je pod imenom Pagrae. Pravac završava gotovo u samom središtu Krasnodara (vidi kartu K01e).

No druga pozicija, geografska dužina na kojoj se nalazi Mut, 28º59’E, identična je geografskoj dužini južnih vrata Bospora, odnosno grada Istanbula (28º58’E). Kako se stari grad Mothis nalazi oko 2 km jugozapadnije od aktualnog Muta, to znači da se dužine obaju lokaliteta apsolutno poklapaju u minutu. Što se pak tiče geografske širine na kojoj se nalaze Mut i Ismant, njihove vrijednosti su približno iste (25º30’E), i premda se ubicirana točka u Zapadnoj pustinji može nalaziti i ponešto južnije, ona u konkretnom slučaju nije čak ni bitna. Značaj projekcije očituje se u činjenici da prva točka jest na traženoj geografskoj dužini sjevernih bosporskih vrata, druga na dužini južnih vrata, a sam lokalitet, kao orijentir, obuhvaćen je uglom pravokutnika. Međutim, ni to nije sve: meridijani obiju geografskih pozicija, od 29ºE do 29º10’E, drže u pravilnom centru i najjužniju točku aleksandrijske zavale što je ujedno i najjužnija točka čitavog Istočnog sredozemnog bazena.

Dijagonala ovog pravokutnika, usuprotna dijagonali od ušća Orontesa do Sabrathe, prolazi i točkom „J“ jeruzalemskog trokuta, što je polovica udaljenosti između Jeruzalema i švicarskoga Siona. Njihovim sjecištem prolazi i transverzala koja povezuje Beirut i rt Spartel, a donesena je također iz projekcije Prijenosa Svete kuće.

Na jantarnom putu u Mađarskoj

Zašto je bitan detalj Gibraltarskih vrata?

Konačno, da bi se raščistila nedoumica kako je riječ o modelu mjerenja međuobalnih udaljenosti i strateških pozicija za kretanje Sredozemljem i gravitirajućim mu kopnom, valja opetovati kako aksonometrijski začetu početnu ideju o eponimiji gradova, Troja – Troyes,

 iz čega je proizašao i par Orontes – Paris, okončavaju horizontalno položeni istokračni trokuti. Bazna stranica prvog (na karti K01e osjenčan plavo), gotovo je na samoj paraleli 36 stupnja sjeverne geografske širine (oko 2′ južnije) i prostire se od ušća Orontesa do središnje točke Gibraltarskih vrata. Na trasi pravca, pored rta Anamur, najjužnije točke Toroskog gorja, zatim najsjevernije i ujedno najzapadnije točke Malte, te alžirskog vrha (1464 m), južno od glavnog grada, se nalaze i tri iznimno bitna križanja: dva na meridijanima koji prolaze Trojom i Parizom, i, treće, u alboranskoj točci kružnice Iberijskog poluotoka. Kako je vrh trokuta pozicija Ljubljane (Ljubačka vrata), odatle zapadni krak trokuta, do središta Gibraltarskih vrata, prolazi samim centrom feničkog Ebususa, glavnog grada otoka Ibize, po Diodoru Sikulskom utemeljenom 654./653. pr. Kr. Zašto je bitan detalj Gibraltarskih vrata? Iskapanja u Lixusu (Larache) i Sidi Absalemu, atlantskim obalnim feničkim gradovima u Maroku, su pokazala da je u tom području došlo do razvoja zajednica u 4. st. pr. Kr. kada su Kartažani držali Gibraltar. Oni su, naime, proglasivši zabranu prolaza, držali „vrata“ od upada u južnu Španjolsku 530. pr. Kr. sve do njenog osvajanja od strane Rimljana 206. pr. Kr.

Bazna horizontalna stranica drugog istokračnog trokuta (osjenčan žuto) u naravi je razdaljina od točke Sarimazi do najjužnije točke Portugala, rta Sao Vicente također oko 2′ južnije od 37 stupnja sjeverne geografske širine, s tim da pravac ne završava na vrhu rta (Sagres Point – 8º56’21”W) već oko 5’istočnije, dakle na oko 8º52’W. Konzistentnost projekcije potvrđuje podatak da je to zapravo geografska dužina portugalskog grada i poluotoka Troie koja se nalazi na koordinati 8º52’20”W. Što to znači? S obje strane pravca, do meridijana 36ºE i meridijana Sagres Pointa, nalazimo približno jednaku razliku od oko 4′ iz toga se dade zaključiti: produžena na obje strane, istočnije i zapadnije za oko 4′, bazna stranica bi bila simetrična bez pomjeranja vrha istokračnog trokuta u najsjevernijoj točci Sredozemnog mora, Monfalconeu. Problem, pritom, jedino stvara činjenica da se točka Sarimazi tada nalazi još uvijek 4′ sjevernije od najviše točke Iskenderunskog zaljeva. To je jedino, čak i logično, rješenje zadovoljenja zadatog modela projekcije i ubikacije triju kardinalnih točaka Sredozemnog mora, što ujedno govori i potvrđuje kako je istočni krak Sarimazi – Monfalcone podređen istočnom kraku Orontes – Ljubljana. To našoj hrvatskoj poziciji daje još snažniji osjećaj „središnjice“ Mediterana. Tri točke trokuta doista proizvode topografski neuobičajene efekte od njegovog krajnjeg istoka do krajnjeg zapada i sjevera. Itinerar na baznoj stranici trokuta već je opisan geografski upečatljivom trasom feničkih gradova sjeverne obale Afrike. Nije spomenut jedino najviši vrh Peloponeza, Profias Elias (2404 m) na planinskom lancu Tajget te sicilijanski grad Avola na istočnoj obali, nekadašnja naseobina Sikula iz 13. i 12. st. pr. Kr., a od 8. st. pr. Kr. grčka kolonija možda povezana s gradom Hybla Mayor, jednim od istoimenih gradova Velike Grčke. Na potezu od meridijana koji prolazi Aleksandrijom do Sicilijanskog prolaza, nalazimo šest vrlo pravilnih sjecišta, od kojih su neki određeni miridijanima što, naravno, i dalje potencira moguću sustavnost određenja geografske dužine. Čitava duljina pravca, međutim, vjerojatno je težnja k, terestričkoj plovidbi podređenom, „poravnanju“ s obalom sjeverne Afrike, premda ne i s njenom najsjevernijom točkom, rtom Blanc.

Ljubački Venac

VRH PLANINE PROMINA
Kad govorimo o aksonometrijski začetoj početnoj ideji o eponimiji gradova, Troja – Troyes, ovdje valja pripomenuti za hrvatsku stranu još jednu bitnu činjenicu: taj temeljni pravac aksonometrijske studije prolazi samom oznakom vrha planine Promina (1148 m). Kad je riječ i samo o rimskom dobu, dovoljno je da se shvati njen značaj i sve što pokriva na području stare Promone.)

Akademija-Art.hr
16.10.2011.