Izravna veza između Troyesa, Troje i ninskog lokaliteta (16)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

IZRAVNA VEZA IZMEĐU TROYESA, TROJE I NINSKOG LOKALITETA  

TROJA, MIT I ZBILJA 16

Spram aktivne uloge Ljubljane u aktualnoj projekciji, od koje se u oba smjera mjere jednake udaljenosti do Troje, odnosno Troyesa, što znači da ima ulogu središnje točke, njezina prapovijest, onako kako ju je oživio T. M. Bilosnić u svojoj knjizi Nin u središtu mitskoga carstva, zasigurno dobiva na značenju.

Unatoč nuđenju rješenja naziva Troyesa entitetskim korijenom, evidentno je da postoji izravna trigonometrijska veza između toga grada, Troje i ninskog lokaliteta, zasad još čvrsto neimenovanog, zatim njega i Utice, Utice i Troje te Utice i Troyesa. I ne samo to…

Tako dobivena sjeverna pravokutna forma hrvatsku ljubljansku poziciju stavlja u sami centar zbivanja: ona je križište dijagonala Mercadal – Mahala te usuprot Troja – Troyes. Međutim, perfekcija prve dijagonale očituje se u činjenici da čisto nadilazi oznaku najvišeg velebitskog vrha Vagan, nadmorske visine 1757 m (44º22’N, 15º30’E). Dijagonala zapravo prolazi linijom Nina, ljubljanskog središta i vrha Vagan. Stoga su od izuzetne važnosti podatci o ekonomskom značenju putova oko Paklenice u prapovijesti, antici i srednjem vijeku, među kojima se ističe arheološki nalaz na prijevoju Buljme – veliki poluobli kamen s uklesanim brojevima 1777 (ili LLLI DC), XCVII te 1857. Iako Aleksandra Faber drži da potonja brojka svakako nije visinska kota, jer najviši vaganački vrh iznosi 1757 metara, valja ipak propitati sumnju u svezi najviše točke Velebita. Broj 1857 odgovarao bi stanju nadmorske visine Vaganskog vrha eventualno prije posljednje oledbe i podizanja razine mora, jer se očito središnja hrvatska pozicija vezuje za topografsko stanje okolice.

Rt i grad Palinuro

Međutim, kako god je središte gornjeg pravokutnika negdje sjeverozapadnije od, i oko, Ljubljane, tako je i centar obaju sujedinjenih pravokutnika na tirenskoj talijanskoj obali zapadno od rta Palinuro na kojem se smjestio i istoimeni grad. Zbog čega je i geometrijski i etimološki kardinalna ova pozicija? Rt i grad Palinuro zatvaraju zapadnu stranu Zaljeva Policastro u kojem se nalaze brojni tragovi, možda i feničkog, ali sigurno grčkog boravka (grad Policastro Bussentino naziv je dobio po gradu-koloniji Velike Grčke, Pixunte, Pixous, podignutom 451. pr. Kr.). Ime grada Palinuro zapravo je antroponim jer dolazi od imena Palinurus, kormilara broda trojanskog junaka Eneje, sina Anhisova i božice Afrodite. Njegov otac bio je drugi rođak trojanskog kralja Prijama. Putovanje Eneje iz Troje (uz pomoć Afrodite) dovelo je do osnivanja Rima, opisao je Virgilije u Enejidi. Prema mitu je upravo na rtu lokalno stanovništvo (Lucani) ubilo kormilara, te se ostatci građevine u luci drže njegovim spomenikom. Poslije ćemo vidjeti, po R. Gravesu, Enejina lutanja spadaju u rimsku, a ne u grčku mitologiju. U povijesti Palinura spominju se i templari, a, zanimljivo, njegov je patron baš Sveta Marija Loretska kojoj je posvećena i lokalna crkva iz 16. st. No sama činjenica da se i središnja pozicija ovog velikog pravokutnika vezuje za antroponim izravno naslonjen na mit o Troji ide u prilog sustavnosti nadijevanja imena gradovima koji su u izravnoj topografskoj sprezi s tim povijesnim gradom. Pače, kampanijski rt Palinurus se nalazi samo nekoliko minuta sjevernije od geografske širine Troje (40º2’N), dok njegova geografska dužina odgovara dužini Ljubljane i talijanske Troie (15º18’E).

Meridijan koji prolazi kroz Ljubljanu, Troiu i Palinuro

Premda postoji još manja razlika u geografskoj dužini koju ćemo uskoro pojasniti, sada je topografski potpuno čista situacija na vertikali koja vodi iz centralne hrvatske pozicije k rtu Misurata i gradu Misratah. Mjerenje na suvremenoj karti Sredozemlja (K01e) nije pouzdano zbog sitnog mjerila pa je istraživački napor više usredotočen na model, a manje na ubikaciju točne pozicije. Karta doista pokazuje da se točka „T“ nalazi na približnoj geografskoj dužini od oko 15º5’/6’E, što na hrvatskoj strani odgovara poziciji Košljuna ili Prevlake, a na libijskoj obali grada Misrataha. To znači da, spram meridijana koji prolazi kroz Ljubljanu, Troiu i Palinuro, na karti sitnijeg mjerila postoji razlika u geografskoj dužini od oko 12′. Stoga je krucijalna provjera stanja na kartama krupnijeg mjerila 1 : 2 250 000, Sredozemno more Istočni dio (109 INT 302) te Zapadni dio (108 INT 301). Ona daje potpunu i jasnu sliku centralne hrvatske pozicije tek kad se dovede u kontekst krajnjih granica dosezanja istoka i zapada Sredozemnog mora, o čemu će biti riječi u nastavku. Možemo tek potvrditi da se, i usprkos određenih pravilnosti, ipak radi o poziciji Ljubljane, odnosno, još preciznije, Ljubačkih vrata. Meridijan koji prolazi kroz Ljubačka vrata, na libijskoj obali pada na naglašenu istaku južnije od rta Misurata, što je, zvuči uvjerljivo, mjesto gdje pada ortogonala jeruzalemskog trokuta projecirana iz točke „J“ (32º8’N i 15º18’E). O tomu raspravljamo u drugom paru eponimskih gradova Jeruzalem – Sion.

Venac

Gradovi „trojanske“ toponimije

Unatoč nuđenju rješenja naziva Troyesa entitetskim korijenom, evidentno je da postoji izravna trigonometrijska veza između toga grada, Troje i ninskog lokaliteta, zasad još čvrsto neimenovanog, zatim njega i Utice, Utice i Troje te Utice i Troyesa. I ne samo to – mjerenje na karti pokazuje da mjesto gdje krak trokuta od točke T’ do Troje presjeca nazaretsko-trsatski istočni krak trajektorije predstavlja ujedno i polovicu njegove ukupne dužine od Trsata do bliskoistočne obale, što je pozicija Haife i nešto sjevernije luke Akkon, nekad Svetog Ivana od Akre, polazišta prijenosa Svete kuće. Istodobno, krak trokuta Troja – Utica sječe beirutsko-zadarski istočni krak na mjestu koje predstavlja polovicu njegove dužine između rovinjske matematičke točke i Beiruta, dakle, ponovo bliskoistočne obale. To ukazuje opetovano na mogućnost da su obje projekcije, aktualna i Prijenos Svete kuće, povezane.

Spram aktivne uloge Ljubljane u aktualnoj projekciji, od koje se u oba smjera mjere jednake udaljenosti do Troje, odnosno Troyesa, što znači da ima ulogu središnje točke, njezina prapovijest, onako kako ju je oživio T. M. Bilosnić u svojoj knjizi Nin u središtu mitskoga carstva, zasigurno dobiva na značenju. Kao što „mirila čuvaju živu i autentičnu sliku pretka i ostaju kao njegov trajni spomen-znamen“, tako i gradovi Sredozemlja čuvaju prasliku međusobnih dodira kao trajno podsjećanje na put i kretnju (ne)poznatom prirodom u čovjeku imanentnom geografskom prostoru. Naravno, nije u pitanju samo znanstvena obrada ove teme, već i filozofsko-duhovna obrana življenja koju uvjetuje sama činjenica putovanja poradi trgovačkih, vojnih ili religijskih potreba.

Tek u kasnom srednjem vijeku primijenjena tehnologija izrade portulanskih karata uz pomoć vjetrulja i rumbova, kao opće pravilo, može dotvrditi uvjetovanost geometrijskih, ponajviše pravokutnih, formi konfiguracijom obale. Njena se geometrija nalazi u izravnoj vezi s geomorfologijom obale. Gradovi, poglavito „trojanske“ toponimije, se pritom zatiču u savršeno sustavnom rasporedu.

 

 Rt Palinuro

Kada se kaže kako je putovanje Eneje iz Troje dovelo do osnivanja Rima treba znati: Čak se i ime Rima povezuje uz Romu, kći Itala, koja je bila zaručnica Eneje. Također dovode ga i u svezu s jednom Trojankom vičnom magiji, koja se zvala Roma. Prema tomu je sasvim izvjesno da se određeni broj vitalnih toponima na kardinalnim geografskim pozicijama zapadne Europe, poglavito Sredozemlja, dovodi u svezu s imenom, osobama i događajima oko mitskog grada Troje. R. Graves navodi različite izvore o kretanju Eneje. Po jednima, u vrijeme pada Troje nalazio se u Frigiji. Po drugima, branio je grad do kraja, a kad su mu Grci ponudili častan mir, prešao je u trački Pelen i umro. Tek Rimljani kažu da je lutao po Lacijumu, utemeljio grad Lavinium i, poginuvši u borbi, otišao u nebo. Ali, tvrdi Graves, to su samo priče: istina je da ga je Neoptolem zarobio i odveo na svoj brod, što je najčasnija nagrada koju je mogao zadobiti bilo koji Grk, i da ga je čuvao radi otkupa koji su Dardanci kasnije platili. (R. Graves, 2003, 481)

Akademija-Art.hr
26.09.2011.