Johannes Hevelius – konstelacije zviježđa Argus
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
PRIJE HOMEROVE TROJE NA LJUBČU POSTOJI IZNIMNO ZNAČAJAN GRAD
TROJA, MIT I ZBILJA 11
Uz staropaleolitičke nabrane planinske lance i masive, krajem pleistocena formirane su i aktualne sredozemne otočne skupine što je za posljedicu imalo stvaranje plovnih kanala. Pritom su posebno značenje zadobili tjesnaci ili moreuzi poput Dardanela, Bospora, Mesinskih pa i Ljubačkih vrata.
«U naše doba, učenjaci potpuno priznaju, da su ljudi u prošlosti bili isto tako sposobni kao što smo mi danas. Ali se našim djedovima činilo gotovo nepristojno da je Eratosten samo primitivnim instrumentima kojima je raspolagao mogao postići izvanredno točan rezultat …»
Serijal «Troja, mit i zbilja» nastavljam s izvornim znanstvenim radom dr. sc. Igora Šipića. Šipićevo razmatranje bit će tek u manjoj mjeri prilagođeno publicističkom diskursu, odnosno žurnalističkim normama. Već sam u ranijim nastavcima istakao o čemu je bit ove Šipićeve argumentirane aksonometrijske studije koju temelji na ideji mojih knjiga, četveroknjižja Nin u središtu mitskoga carstva, Caska dio Atlantide, Odisej sa zadarskih otoka i Polfem iz Manite peći, pisanih provjerom vrela, tradicije, legendi i predaja, na temelju razgovora sa znanstvenicima i alternativcima, ali i intuitivnim osjećajem prostora i kretanja po njemu. Šipić ovdje polazi od ideje sustavnog rasporeda povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima (grč. eponymos, «koji daje ime, po kojemu je nešto nazvano»).
Naslovna uloga Ljube
– Već dugo primjenjuješ aksonometrijsku metodu u pokušaju uspostave geometrijske matrice sredozemnog prostora naspram geomorfologije obale i njenih geografskih objekata?
– Pokušavam ukazati na mogućnost kako ona ima daleko starije korijene od antičke misli, pače, pretpovijesne. Ta metoda dala je već izvrsne rezultate u ubiciranju pravilnog rasporeda marijanskih svetišta, pa sam i u ovoj studiji pošao od temeljne ideje povezanosti eponimskih gradova upućenih na ime Troje u Maloj Aziji. Naravno, premda sam u tom projektu radio već otprije, sada sam posao dovršio ponukan tvojim (Bilosnićevim) povjesnicama u kojima nastojiš izazvati interes za vrednotama i povijesnim vrelima bukovačkog i ravnokotarskog kraja. U razvijenoj projekciji konačni rezultati su pokazali kako je lokalitet Ljubačkih vrata i Ljubljana, koja ih povijesno štiti, središnjica Sredozemnog mora koja u tzv. «trojanskoj» toponimiji igra pa gotovo naslovnu ulogu. To ne može biti bez «posljedica» po ovu destinaciju. Na toj poziciji je i prije Homerove Troje morao postojati iznimno značajan grad, možda čak i značajniji od maloazijske. Uz stroge znanstvene rezultate, moja studija, vjerujem da ćete se u to uvjeriti i sami, pokazuje svu perfekciju i ljepotu geometrijskog, gotovo do poezije razvijenog osjećaja prostora unutar granica Sredozemlja.
– Već je istraživanje Prijenosa Svete kuće iz Nazareta preko Ilirika u Loreto, na istoimenoj slici iz druge polovice 16. st., kasnije potvrđenoj karti Leopardi ukazalo na vrlo neobičnu i originalnu interakciju religije i geografskog prostora, a što si obranio na doktorskoj disertaciji Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta, na Sveučilištu u Zadru, 2010. godine?
– Nove kartografsko-historiografske spoznaje usmjeravaju i na druge mogućnosti uporabe geografsko-geometrijske konzistentnosti slike Sredozemlja. Jedna od njih razabire se u imenovanju sjeverozapadnih europskih gradova, korespodentnih povijesnim toponimima Jugoistoka, unatoč pojedinim etimološkim ocjenama koje nude i druga tumačenja njihovih korijenâ. Rezultati zasigurno nisu plod puke slučajnosti već duboke prožetosti trigonometrijskim obrascem matrice sustava. Stoga se obrađuje nekolicina najosebujnijih primjera koji mogu navesti na produbljena istraživanja u tumačenju zamijećene pojave.
– Unatrag oko 10.000 godina gotovo je sigurno – izuzev porasta mora na godišnjoj razini od oko 1 mm – reljefni prostor Sredozemlja, pa i Jadrana, nije se mijenjao.
– U tom dobu, uz staropaleolitičke nabrane planinske lance i masive, krajem pleistocena formirane su i aktualne sredozemne otočne skupine što je za posljedicu imalo stvaranje plovnih kanala. Pritom su posebno značenje zadobili tjesnaci ili moreuzi poput Dardanela, Bospora, Mesinskih pa i Ljubačkih vrata. Tako je moguće, kao jedini pouzdani kriterij, neovisno o stratigrafski vrlo složenoj toponimskoj situaciji, tj. njenoj etimološkoj praslici, uzeti prostorni raspored značajnijih uzvišenja kako bi se tumačila sustavnost nastanka urbane mreže i mogućnost kretnji na tako velikim udaljenostima diljem sredozemnog bazena. Kardinalni geografski objekti siguran su svjedok topografskoj sustavnosti koju su mogli slijediti svi geografski sustavi i pojedinci, astronomi, geografi, kartografi i filozofi.
Sv. Križ u Ninu građen je u odnosu na položaj sunca
Sunčani i vodeni sat
Istodobno, uz astronomiju kao pramajku znanosti, moralo se raditi o nekom od načela priključnih znanosti poput matematičke podjele kruga na 360 jednakih dijelova, u Mezopotamiji vjerojatno prije 5.000 godina, te Euklidove geometrije ili Pitagorina poučka koje su poznavali i, u toj kolijevci civilizacija, Babilonci, i na krajnjem istoku, Kinezi, 1.800, odnosno 1.100 godina prije Krista. No budući da se euklidska geometrija ne može primijeniti na fizikalni svijet ako je pravokutni trokut vrlo velik, kao što se mali trokuti mogu izraditi ravnalima, opisivanje velikih trokuta u praksi moguće je uporabom metode sa zrakama svjetlosti, što zahtjeva početnu pretpostavku izvora svjetlosti, zvijezda, čija se slika ne mijenja. Naime, sve se zvijezde kreću, a da se njihovi prividni položaji u međusobnim odnosima slabo mijenjaju. To problem svodi na određivanje položaja stalnih točaka na površini sfere, s čime je čovječanstvo bilo dugo upoznato, jer je određivanje položaja na površini Zemlje, tj. geografske širine i geografske dužine, po F. Hoylu, sasvim slično. Pritom je ono uvjetovano trima veličinama – geografskim ekvatorom, polarnom osi i izabranom točkom na ekvatoru, a što, naravno, bitno usmjerava na naše poticaje i izvore aktualnog istraživanja.
– Čitavi problem svodi se na primitivnog čovjeka koji je bio u stanju razviti osjećaj za vrijeme i orijentaciju zahvaljujući promatranjima nebeskog svoda.
– Primitivni je čovjek porabio najprimitivnije instrumente poput sunčevog sata (gnomon) i vodenog sata u starom Egiptu. Uz njihovu pomoć, moguće je bilo sačiniti katalog zvijezda koji će dati deklinaciju i rektascenziju svake najsjajnije zvijezde, s mogućnošću reducirane pogrješke na 1º. Stoga se može razumjeti i potvrditi golemi značaj vrlo grubih, a jednostavnih instrumenata upotrebljavanih u ranoj povijesti astronomije. Sir Fred Hoyle (1915.-2001.), engleski astronom i matematičar, navodi tijekom cijelog drugog tisućljeća prije našeg računanja vremena egipatske i mezopotamske svećenike pretežito zabavljene mjerenjem vremena pomoću običnih satova na vodu, istjecanjem. Da bi se ostvarili u što većoj točnosti, u drevnoj Mezopotamiji astronomi su već prije 3000 godina čak i poboljšali njegovo stanje prouzročeno činjenicom da voda brže protječe kroz rupu kada je posuda gotovo puna, nego kada je gotovo prazna. Astronomi antičkog doba tu su poteškoću svladali upotrebljavajući posude napravljene u obliku krnjeg stošca.
Tajanstveni Sunčev disk Nebra
U 8. stoljeću prije Krista najviši domet astronomije
Hoyle u pregledu astronomskih otkrića grčkoj astronomiji daje posebno mjesto, jer su mnoge glavne napretke postigli Grci. No i nije baš lako rekonstruirati što se točno događalo između 500. i 200. godine prije nove ere, malo je originalnih rukopisa. Poznavanje tog perioda potječe iz loših latinskih tekstova zbog čega današnje poznavanje nije uvijek vodilo ispravnom shvaćanju onoga što se stvarno zbivalo. Hoyle je to uočio na Eratostenovom primjeru određivanja promjera Zemlje. Veća (17%) ili manja (0,5%) pogrješka nije se nalazila u bilo kojoj izmjeni dokumentarnog materijala, nego u izmjeni gledišta pojedinih generacija povjesničara znanosti. „U naše doba, učenjaci potpuno priznaju, da su ljudi u prošlosti bili isto tako sposobni kao što smo mi danas. Ali se našim djedovima činilo gotovo nepristojno da je Eratosten samo primitivnim instrumentima kojima je raspolagao mogao postići izvanredno točan rezultat … Vrlo značajan rad bio je s omalovažavanjem osuđen kad god je kasniji razvitak skrenuo istraživanja novim putovima“.
– Astronomi islamskog imperija izmislili su sunčane satove koji, bilo gdje na Zemlji, mogu biti baždareni da pokazuju satove jednake dužine bilo kada tijekom godine.
– Umjesto postavljanja gnomona, ili štapa za bacanje sjene, okomito, oni su postavljali štap paralelno sa Zemljinom osi, što je kut koji je jednak geografskoj širini mjesta gdje će se instrument postaviti. Sunčani satovi ovakve vrste nisu bili svagdašnji u Europi sve do kraja 15. stoljeća, u vrijeme kada su grubi vremenski satovi već došli u uporabu. Ako i nije originalna arapska dosjetljivost, jer neki oblik astrolaba bio je vjerojatno poznat u drevna vremena (Ptolemej je ukazao na sličnu napravu), arapskim i perzijskim astronomima i zanatlijama ostaju zasluge za njegovo uvođenje od 9. do 11. st. Nije se promijenio ni poslije uvođenja u sjeverozapadnu Europu jedno ili dva stoljeća kasnije.
Ovaj kratko sažetak astronomskih spoznaja dometnut je tezi o eponimiji povijesnih i suvremenih gradova da bi se verificirao stupanj mogućnostî sustavnijeg kretanja u prostoru kakvo je Sredozemlje. Već u brončano doba (2300. do 750./700. pr. Kr.), kad postoje arheološki nalazi iste kulture na područjima Troje i Nina, dakle i dokazi o trgovanju, babilonski astronomi bilježili su svoja promatranja planeta i iz njih sastavljali kataloge zvijezda. Međutim, čini se da Babilonci nisu rješavali geometrijske modele. Tek grčki astronomi promatrali su kretanja planeta kao geometrijski problem, odnosno prvi su shvatili astronomske probleme u obliku geometrijskog modela, vjerujući da se Sunce, Mjesec, planeti i zvijezde kreću ispod Zemlje preko sjevera sve dok ponovo ne dođu do određenih točaka na istoku iz kojih izlaze. U Egiptu se pak smatralo da Sunce prevaljuje svoj put od zapada prema sjeveru i natrag do istoka u jednom čamcu po rijeci, što Hoylea navodi na pomisao da su egipatska astronomija, matematika i opće znanje bili uglavnom slabi u odnosu na babilonske (ili su im svjesno pridodavali mitološku scenografiju, op.a.). Također, prema F. Hoyle, teško je vjerovati da su Grci osam stoljeća prije Krista mogli prihvatiti slične primitivne predodžbe ako je bilo valjanijih koncepcija u Babiloniji. S tim u vezi valja podsjetiti da je upravo to (8.) stoljeće prije naše ere predstavljalo gotovo najviši domet astronomije na Bliskom istoku.
U DAVNA VREMENA NAČINJEN JE PRECIZAN KATALOG ZVIJEZDA
Evo i nekoliko pojašnjenja. Kada se govori o podjeli kruga na 360 jednakih dijelova, treba kazati kako je Veliki krug jednostavno bilo koji krug najvećeg promjera koji se može nacrtati na površini sfere, a ravnina na kojoj takav krug leži neophodno presijeca centar sfere. (F. Hoyle, Astronomija, Split, 2005, 16).
Kada se kaže da se sve zvijezde kreću, ali se «njihovi prividni položaji u međusobnim odnosima slabo mijenjaju” treba znati – U stara vremena ljudi su podijelili zvijezde vidljive u njihovim područjima neba u grupe i svakoj grupi dali svoje ime. Te podjele ili konstelacije ili zviježđa još i danas su u uporabi, a služe da bi se lakše pronašli objekti na nebu. (F. Hoyle, 2005, 22)
Da bi se znalo kako je bilo moguće sačiniti gotovo precizan katalog zvijezda kortištenjem najprimitivnijih instrumenata, valja znati da su za promatranje prolaza zvijezda, astronomi starog Egipta upotrebljavali napravu poznatu kao markhet, dok Ptolemej spominje napravu pod imenom triquetrum, koji ima omogućiti astronomu da izmjeri visinu zvijezde kad prođe kroz meridijan. Jedan od problema izrade takvog instrumenta bio je da se s pouzdanjem nanese kutna skala. U sustavu instrumenta dva kraka i stup činili su istokračni trokut, a kad su poznate sve tri stranice trokuta, lako je, pomoću obične euklidske matematike, izračunati njegove kutove. U tom slučaju, promatrač treba samo iz svojih tablica izvaditi kutove u vrhovima trokuta i tako naći kutnu visinu zvijezde koju promatra. (F. Hoyle, 2005, 37-38) ; upravo se konstruktivna zamisao triquetruma poklapa s temeljnim geometrijskim oblicima izvedene projekcije.
Ovdje treba kazati da je veliki značaj grubih ijednostavnih instrumenata u ranoj povijesti astronomije.Pločice iskopane u Mezopotamiji savršeno su navodile iznos vode što bi se trebala naliti u vodene satove u svakoj godišnjoj sezoni, da bi se ispraznili između zalaza i izlaza Sunca. (F. Hoyle, 2005, 36).
Dr. sc. Igor Šipić
Dr. sc IGOR ŠIPIĆ
Igor Šipić, Sinj, 30. srpnja 1950., hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, živi i radi u Splitu. Gimnaziju Ćire Gamulina završio je u Splitu. Diplomirao na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu na području makroekonomije, društvenog planiranja i regionalnog razvoja. Na poslijediplomskom studiju, Sveučilišta u Zadru, u sklopu znanstvenog studija Povijest hrvatskog pomorstva, 2002. stekao je akademski naslov magistra humanističkih znanosti – polje povijest, s radom naslovljenim Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti. Doktorsku disertaciju Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta, na Sveučilištu u Zadru, obranio je 2010. i time stekao titulu doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijesti, znanstvene grane hrvatske i svjetske ranonovovjekovne povijesti. Od 1999.-2007. obnašao je dužnost upravitelja Zaklade akademika Cvita Fiskovića, koja je utemeljena u svrhu očuvanja hrvatske pomorske kulturne baštine te prikupljanja i proučavanja povijesno-arhivske građe na znanstvenoj osnovi. Postoperativno je umirovljen od 1. siječnja 2007.
Uz znanstvene radove piše eseje i književne prikaze. Član je Društva hrvatskih književnika.
Akademija-Art.hr
11.09.2011.
){kind=link}