Tekst: Mirjana Sačer Bobanac
Mogućnost osmijeha
Svibanj mami osmijeh na lice. Smiješak do smiješka slijeva se niz ulice. Ili je to možda već zaboravljena slika? Osmijeh kao da se nekamo sakrio! Dođite u Štagalj! Provjerite!
Pogledajte galeriju fotografija!
Čedomil Gros, Senka Jurković Gros, Biljana Knebl
Čini mi se da sam ga upravo jutros tu negdje ugledala. Svi bismo se rado nasmijali. Svi bismo rado vidjeli onaj maleni titraj na rubu lica, neznatnu grimasu koju nazivamo – osmijeh. Koja se to moć u njemu krije? – piše u programskom listiću prvosvibanjskog susreta. U ozračju posvećenosti ljudima s posebnim mogućnostima, ljudima za koje se često kaže da su ljudi s posebnim potrebama nalazimo odgovor, jer nepravedno je i netočno tako ih nazivati! Ta svi imamo neke posebne potrebe! Ali mogućnosti su vrijedne spomena. Njih treba razvijati! Treba moći vidjeti u prostoru nevida, naučiti čuti u prostoru gluhoće, rukovati kistom ne imajući ruku, smijati se i smiješiti dok grč je na licu i slikati, pjevati, pisati… A koje su to mogućnosti ? To su mogućnosti, kojih najčešće nismo ni svjesni, koje posvijestimo istom kada nas prilike ili neprilike do toga dovedu i nađemo se zatečeni, jer nismo mogli ni slutiti što sve možemo! A iznad svega, možemo jedni drugima pomoći!
Čedomil Gros, Senka Jurković Gros, Biljana Knebl
Čini mi se da sam ga upravo jutros tu negdje ugledala. Svi bismo se rado nasmijali. Svi bismo rado vidjeli onaj maleni titraj na rubu lica, neznatnu grimasu koju nazivamo – osmijeh. Koja se to moć u njemu krije? – piše u programskom listiću prvosvibanjskog susreta. U ozračju posvećenosti ljudima s posebnim mogućnostima, ljudima za koje se često kaže da su ljudi s posebnim potrebama nalazimo odgovor, jer nepravedno je i netočno tako ih nazivati! Ta svi imamo neke posebne potrebe! Ali mogućnosti su vrijedne spomena. Njih treba razvijati! Treba moći vidjeti u prostoru nevida, naučiti čuti u prostoru gluhoće, rukovati kistom ne imajući ruku, smijati se i smiješiti dok grč je na licu i slikati, pjevati, pisati… A koje su to mogućnosti ? To su mogućnosti, kojih najčešće nismo ni svjesni, koje posvijestimo istom kada nas prilike ili neprilike do toga dovedu i nađemo se zatečeni, jer nismo mogli ni slutiti što sve možemo! A iznad svega, možemo jedni drugima pomoći!
U propitivanju i ispitivanju mogućnosti svoj doprinos su dali i članovi Udruge za terapijsko jahanje „Nada“ iz Vrbovca s čijim je korisnicima čelistica i glazbo-terapeutkinja, Snježana Rucner provela zanimljivu glazbenu terapiju izmamivši osmijeh na lica svih prisutnih. Časna sestra Emilija Iva Šimić ispričala je neke crtice iz rada s djecom s teškim invaliditetom . Svoja iskustva skupila je u knjigu punu ljubavi i razumijevanja, nazvavši je „Darovani osmijeh“. Osmijeh nije nedostajao, niti je izostao pljesak za nastupa slijepog dječaka Mihaela Ištvaneka koji je svirao na sintesajzeru. Nastup solista Opere HNK iz Zagreba Dijane Hilje i Tvrtka Stipića uz klavirsku pratnju Simon Dešpalj, prisutne je razgalio do te mjere da su jedva prestali pljeskati. Na put do smijeha ne može bez osmijeha. I zaista, prdestava „Quattro Schtaglione“, grupe Doktor Ludimil & Schmrtz Teatar, koju su izveli Maja Kovač, Marin Nakić, Marco Pirelli i Mario Kovač, svaki je osmijeh promijenila u gromoglasan, razdragani smijeh. Zahvaljujući video zapisu Davorina Supeka s nedavno održanog koncerta Kvarteta Rucner u Glazbenom zavodu u Zagrebu, posjetitelji su imali prigodu vidjeti u Štaglju i četvero malenih Japanaca koji su nastupili na tom koncertu posvećenom stradanjima naroda Japana za nedavnog potresa. Uz Luku Barešića koji je interpretirao stihove poznatog haiku pjesnika Vladimira Devidea, bio je to još jedan oblik solidarnosti i želje da se pomogne i nepoznatima.
Zidove Štaglja ukrasile su slike Biljane Knebl, Josipa Boltižara, Nade Falout, Ksenije Talijančić, ali i Marije Glavičić-Počuč, slikarice koja slika nogama, a koja je rođena bez ruku. Marija je članica Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama, na što je vrlo ponosna , kao što je ponosna i na činjenicu, da je majka, da ima puno prijatelja, te da i pored svoga hendikepa uživa u životu svom njegovom puninom. Bile su tu i skulpture slijepog kipara Ivana Ferlana, koji je u Štaglju prisutan od prvog Dana mogućnost 2008. O jednakim mogućnostima govorila je i mr.sc. prof. Jadranka Luketa Marković, također osoba s invaliditetom. Pokušala je mnoštvu prisutnih objasniti da oni nisu osobe s posebnim potrebama već kao i ostali žele doći u Kostanj, u Štagalj, žele se likovno, glazbeno, pjesnički… izraziti. U Štaglju su im otvorene mogućnosti da to učine različito na sebi mogući način. Sve se to može uz promoviranje istih mogućnosti, toleranciju različitosti i svesrdnu pomoć obitelji, okoline i društvene zajednice.
Bio je to još jedan dan za pamćenje koji je završio veselim notama koje je prisutnima podario Črt Škodlar i sjetnim zvucima arapske lutnje u izvođenju Dražena Franolića.
Mirjana Sačer Bobanac,
Predsjednica Udruge za promicanje kulture i umjetnosti Štagalj
Akademija-Art.hr
02.05.2011.
