Otvoren karlovački ZILIK

Tokom tjedna djecu će likovnim tehnikama podučavati ugledni hrvatski likovni umjetnici. Slikanju i kolažu na recikliranom papiru u utorak ujutro će ih podučiti Gaella Gottwald, a u popodnevnim satima izrađivati će skulpture pod vodstvom Željka Zime. Zajedno s Davorom Gobcem, Antonijom Blaće, Ivom Šulentić, Milanom Valović i Ivanom Roščić, a pod vodstvom likovne umjetnice Ingrid Runtić u srijedu će se djeca baviti tehnikom pastela. Tehnici kolaža posljednjeg dana ZILIK-a u petak 21. siječnja male će Karlovčane podučavati Dominique Jurić. Istog se dana ZILIK i zatvara izložbom radova nastalih tokom tjedna. Osim djece karlovačkog Doma i karlovačkih osnovnih škola, na ovogodišnjem ZILIK-u sudjelovati će i mali likovnjaci iz Slavonskog Broda, Selca, Osijeka, Siska, Novog Vinodolskog, Lovrana, Jastrebarskog i Koprivnice.

Čisto privatni zapis o ZILIK-u

Eto, još dva i bit će četrdeset! Govorim, naravno, o 38. ZILIK-u, o onima prije i o onima što će doći. Juri vrijeme, a njegova lokomotiva kao da više nema kočnica. A meni se čini da sam neki dan ušao na prvoj stanici. Još i sada živo vidim nas nekoliko kako uvečer sjedimo u uredu direktora Doma Pere Cara: Petar Grgec, Dana Grgec, Tomo Vičić, Pero Car i ja. Danica, po običaju, temperamentno izlaže zajedničku ideju njezinog supruga i nje da se iduće zime u vili na Borlinu (kojom je tada upravljao Dječji dom) okupe umjetnici dobre volje, da gore rade desetak dana i radove poklone dječjem domu. Grgec je odlično poznavao likovnu scenu, ponaosob izvorne slikare i kipare, ili kako ih zovu – naivci. Rekao je da u to zimsko vrijeme nema ni jedne likovne kolonije ni u Hrvatskoj niti u Jugoslaviji. Direktor je objeručke prihvatio ideju, a i mi ostali pokazali smo sličan entuzijazam.

Tako je rođena bezimena likovna kolonija. Tek kasnije počeli smo tražiti ime. Tada nas je bilo više – ne sjećam se imena. Znam da je predložena kratica ZLIK (zimska likovna kolonija) kad je netko "provalio", uz buru smijeha, da će sudionike zvati "zlikovci". Tada se iskristaliziralo ime ZILIK što i danas vrijedi.

Ne bih sada o svemu što je slijedilo. U gradu ta kolonija u početku nije imala dobar prijem. Govorilo se, ne bez podsmijeha: neka oni to rade, to je njihova stvar. Nimalo obeshrabreni, nastavali smo sazivati umjetnike. Ohrabrujuće je bilo da se svim gostima dopala atmosfera u domu – pogotovo kontakti s djecom. I obratno, djeca su postala pravi domaćini umjetnicima. Čak si je svatko od njih izabrao svoje "favorite" s kojima je češće razgovarao. Najveći teret domaćinstva ipak je podnijelo osoblje doma: od odgajatelja, kuharica, tehničkih radnika do dežurnih u noćnim satima… ukratko, svih. Na tome im svaka čast.

Malo pomalo događaji u domu prelijevali su se i u grad. Tadašnji predsjednik Skupštine općine (gradonačelnik) dipl. inž. Ivica Vukelić uveo je običaj da primi sve sudionike ZILIK-a i dao je službeno vozilo na raspolaganje koloniji. Karlovačke su tvornice postale jednodnevni domaćini sudionicima, a isto tako i seoske mjesne zajednice.