Gereci Mato

Pogledajte galeriju radova!

Mato Gereci je rođen je 1957. godine u Garešnici gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1977. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1981. diplomira. Nakon završetka akademije zapošljava se kao profesor likovne kulture u osnovnoj školi. Izlaže od 1981. godine. Do sada je priredio 24 samostalne izložbe i preko 30 skupnih. Od 1981. godine član je HDLU-a. Godine 1990. u potkrovlju obiteljske kuće uređuje slikarski atelje. Slikar je, uglavnom pejzaža i mrtvih priroda. Najveći dio svog slikarskog opusa posvetio je moslavačkom pejzažu. Godine 2008. nagrađen je Svečanom plaketom i Poveljom grada Garešnice za dugogodišnji rad na području likovne umjetnosti. Živi i radi u Garešnici.

Adresa:
Mato Gereci
Radnička 32A, 43280 Garešnica
e-mail: matogereci@gmail.com

Samostalne izložbe

2010.Gradska galerija, Garešnica

2009.Galerija Krsto Hegedušić, Petrinja

2009.Galerija Stari grad,Đurđevac

2008.Gradski muzej Bjelovar, Galerija “Nasta Rojc”,Bjelovar

2005.Hotel Kutina, Kutina

2004.Galerija Muzeja Moslavine, Kutina

2004. Župni pastoralni centar, Garešnica

2002. Osnovna škola, Garešnica

2001. Gradska galerija, Garešnica

1999. Osnovna škola Trnovitica, Velika Trnovitica

1998. Osnovna škola Garešnica, Garešnica

1998. Galerija ”Vernissage”, Osijek

1997. Privredna banka Zagreb, Podružnica Garešnica

1997. Bistro ”Štokić”, Garešnica

1997. Galerija ”Dubravka”, Virovitica

1995. Gradski muzej, Virovitica

1994. Hrvatski dom, Garešnica

1994. MARE CROATICUM – Betina (Murter)

1994. Hotel ”Garić”, Garešnica

1993. Dvorana mjesnog odbora, Garešnica

1993. Gradski muzej, Virovitica

1992. Art-ing, Bjelovar

1988. Muzej, Garešnica

1985. Gradska knjižnica i čitaonica, Garešnica

1981. Dom umirovljenika, Garešnica

Skupne izložbe

2010. 2.Moslavački trijenale,Galerija Muzeja Moslavine

2010. Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Dom HDLu-a, Zagreb

2009. Lipik,Multikulturalni centar

2009. Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Dom HDLu-a, Zagreb

2008. Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Dom HDLu-a, Zagreb

2007. Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Dom HDLu-a, Zagreb

2007. Lipik,Multikulturalni centar

2006. Izložba recentnih radova članova HDLU-a, Dom HDLu-a, Zagreb

2006.Slikari Bjelovarsko –bilogorske županije,Gradska galerija, Garešnica

2006.Slikari Bjelovarsko –bilogorske županije,Galerija “Matešin”,Bojana

2005.Slikari Moslavine,Centar za kulturu., Ivanić Grad

2005.Slikari Moslavine,Gradski muzej, Pakrac

2005.Slikari Moslavine, Gradski muzej, Čazma

2005.Slikari Moslavine,Gradska galerija, Garešnica

2005.Slikari Moslavine, Galerija Muzeja Moslavine, Kutina

2005.Susret u zavičaju 2,Galerija “Nasta Rojc”, Bjelovar

2004. Tradicija lončarske vještine , Gradski muzej, Pakrac

2004. Tradicija lončarske vještine, Galerija Muzeja Moslavine, Kutina

2004. “Barutana”, Galerija “Nasta Rojc”, Bjelovar

2004. “Barutana”, Glazbena škola , Pakrac

2000. Likovni salon ”Vernissage”, Osijek

2000. Les peintres de Bjelovar, Hotel de Ville, 68230 Turckheim, Francuska

1998. 1. Hrvatski trienale akvarela, Stari Grad, Ozalj

1998.”Barutana”, Hotel Central, Bjelovar

1997. Lovrakovi dani kulture, Veliki Grđevac

1997. Gradski muzej, Šibenik

1997. Galerija ”Croatia”, Daruvar

1996. Gradski muzej, Bjelovar

1995. Gradska vijećnica, Zagreb

1995. Srednja škola ”August Šenoa”, Garešnica

1994. Hotel ”Termal”, Daruvar

1993. Prva dobrotvorna aukcija slika društva ”Hrvatska žena”,

          Restaurant ”Maximo” (Cibona) Zagreb

1991. Zagreb Art Fair, Zagreb

1987. Likovni salon, Ravne na Koroškem, Slovenija

1981. Gradsku muzej, Virovitica

1981. Gradski muzej, Bjelovar

1981. Gradski muzej, Križevci

1980. Hotel ”Garić”, Garešnica

Danas si cijenjeni slikar bogatog opusa, s mnogo izložbi iza sebe…

Posljednjih tridesetak godina sam zaista puno slikao i izlagao .Do sada sam priredio 25 samostalnih izložaba, a izlagao sam još puno češće i na skupnim izložbama. U posljednje vrijeme još intenzivnije slikam jer mislim da sam na pragu velikog otkrića.Naravno, radi se o definiranju mog stila.

Zanimalo bi me kada si i kako, prvi put  otkrio sklonost likovnom izrazu? 

Sklonost likovnom izrazu otkrio sam u završnim razredima osnovne škole, a posebno u gimnaziji kada sam počeo objavljivati karikature i crteže u časopisima.Mnogo dugujem profesorima koji su u meni rasplamsali taj plamen .U to vrijeme još nije bilo kvalitetnih monografija i reprodukcija, čak ni udžbenici likovne umjetnosti nisu bili u boji. Dosta sam čitao i stripove, najviše sam volio francuske i belgijske autore.Još i danas volim pročitati dobar strip.Vjerujem da je i strip dosta utjecao na moj rad, iako se to danas ne vidi.

Koji su ti likovni umjetnici u samim počecima  bili najzanimljiviji? Što si učio od njih? 

U samim počecima najviše sam se oduševljavao Kraljevićem, Račićem i Becićem, kao i većina tadašnjih studenata na Akademiji.Skoro svakodnevno smo hodočastili u Modernu galeriju i gledali njihove slike. Bili su naši idoli. Oduševljavala me njihova sloboda i slikarska svježina.

Čega se najradije sjećaš iz doba studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?  

Iako je od studentskih dana prošlo skoro 30 godina, dane provedene na Akademiji nikada neću zaboraviti.Najradije se sjećam kolega i kolegica iz klase i ponekih profesora.Svi smo bili dobri prijatelji. To su prijateljstva za cijeli život.Cijele dane smo slikali i crtali, a poslijepodne su bila teoretska predavanja i crtanje akta. Posebno sam cijenio profesora Peića koji je predavao povijest umjetnosti.

Što je najvažnije što studiranje na Akademiji pruža mladom umjetniku?

Akademija pruža mladom umjetniku ono najvažnije, a to je učenje zanata. Umjetnost se ne može naučiti,ona nema pravila.Postoji zanat bez umjetnosti, ali ne postoji umjetnost bez zanata. Mnogo je slikara, a malo umjetnika.

Koji dio studija si smatrao najbitnijim? 

Na Akademiji smo se najviše bavili prikazom ljudskog tijela.Svakodnevno smo crtali i slikali po živom modelu.Možda je crtanje akta bio najvažniji predmet .

Kako je bilo prvi puta samostalno izlagati? Kako si se osjećao? 

Prvi put sam samostalno izlagao 1981. godine u Garešnici, odmah poslije studija.Izložio sam studentske radove .Imao sam veliku tremu. Na otvorenje je došlo svega nekoliko ljudi, ali jedan prijatelj je pozvao tv ekipu koja je snimila prilog o mom radu, tako da je sve ispalo puno bolje nego sam se nadao. Izložba je imala i vrlo skroman katalog.

Gotovo svi motivi, u zaista respektabilnom broju tvojih radova, vezani su za kraj u kojem živiš tj. tvoju blisku okolinu. Misliš li da ćeš jednog dana ovaj motiv iscrpsti? 

Istina je da sam naveći dio opusa posvetio moslavačkom pejzažu. Danas, poslije tridesetak godina slikarskog staža, sve manje mi je važan motiv, a sve više likovni sadržaj, interpretacija, doživljaj. Mislim da se motiv nikada u potpunosti ne može iscrpsti.Danas je moje slikarstvo na pragu apstrakcije, ali ne vjerujem da ću u budućnosti biti apstraktni slikar.

Ima li slikara koje smatraš  bliskim svom radu i na koji način? Jesu li među njima i dalje ona imena s tvojih početaka?

Prije nekoliko godina smo u Klovićevim dvorima konačno mogli vidjeti retrospektivu velikog hrvatskog i francuskog slikara Lea Juneka. Posljednjih godina ovaj slikar mi je sve važniji i bliži.Osim njega bliski su mi i francuski slikari Marquet,Bonnard i Vuillard. Od suvremenih hrvatskih slikara posebno cijenim slikare iz grupe „Contra“. Slikari kojima sam se oduševljavao u svojim počecima su mi i dalje važni, ali njihova djela danas gledam drugim očima.

Lea Juneka naveo si ipak kao prvog… U čemu otkrivaš/osjećaš bliskost  s ovim umjetnikom?

Junek je krenuo od Cezannea, od direktne opservacije k doživljaju prirode i usvajanju njenih senzacija. Svatko od nas tko želi u nečemu uspjeti mora se za to osposobiti, mora u sebe ulagati, učiti, iskušavati, eksperimentirati pa i trpjeti. Junek je predano radio cijeli život i na kraju je razložio oblike na ikoničke mrlje i nepogrešivo ih organizirao svojim profinjenim kolorizmom.Trebao mu je cijeli život da izgradi autentično svoj izričaj.

Potpuno si privržen klasičnom pristupu slici i slikarstvu. Osjetiš li katkad potrebu da se poigraš videom, instalacijom, performansom…?

Ostajem vjeran klasičnom pristupu slici i slikarstvu jer mislim da se tako mogu najbolje izraziti. Volim miris terpentina ,uljanih boja, lanenog platna , damara… Današnja tehnologija daje velike mogućnosti izraza, ali to više nije slikarstvo nego multimedijalna umjetnost. Zanima me i takav način izražavanja, ali samo kao promatrača.

Kako bi ukratko ocjenio umjetnička nastojanja danas? Postoji li neki zajednički nazivnik koji bi, makar djelomično, definirao likovnu umjetnost s kraja prošlog i početka ovog stoljeća? 

Danas se umjetnost često manifestira kroz dosjetku. Ona je kratkotrajan i suvremen instant koji živi od brzine i površnosti. Skloni smo šarenim lažima, jeftinim obmanama i prijevarama.Neki umjetnici pod svaku cijenu žele šokirati, zabljesnuti, biti zvijezde bar pet minuta..

Gdje bi u tom kontekstu sam smjestio svoja nastojanja?

Živimo u vremenu koje je posve nesklono klasičnom pristupu slikarstvu , posebno u Hrvatskoj, ali mislim da će uvijek biti vrijednih slikara koji će poznavati zanat i koji će znati da se do svake umjetničke istine dolazi samo nakon puno rada .

Dušan Gačić, 2010.

„Naš duh je platno na koje umjetnici oslikavaju svoje boje, pigmenti su naša čuvstva, chiaroscuro svjetlost života i sjena tuge. Kad dotaknemo čarobni dodir ljepote, radosne se strune našeg bića bude, mi drhtimo i titramo odgovarajući na njezin zov. Duh govori duhu. Slušamo neizrecivo, gledamo nevidljivo.“ (K.Okakura)

Kod slikara Gerecija stupanj korespodentnosti s realnim je nebitan, već je bitan preobražaj stvarnosti viđenog svijeta. Njegovo slikarstvo je ojačano prirodom i nerazlučivo je od nje. Mrlju vodi dobar osjećaj. Kolorističko balansiranje prisutno je u svakom djeliću slikarskog platna. Rerdukcija predmetne stvarnosti pružit će priliku bogatim kolorističkim tkanjima. More čuvstava, gestualna znakovitost, svježina i sloboda obrisa stalnost je u njegovom slikarstvu. 

Opojne ćutilne kolorističke geste su neočekivane. Mrlje su sočno nanesene i nepredviđeno se kreće. Njegov cjelikupan opus podsjeća na utopiju o ovozemaljskom raju. Nervatura slikarskog duktusa dosljedno se pronosi u svim kompozicijama i imanentna je njegovom poetskom biću. Nažalost, danas sve više dominira dosjetka, provokacija i ekscentričnost. “Što je tanje djelo, to je deblja egzegeza“ – J.Clair. Stoljećima strpljivo stvarane veze slike s tlom pokidane su pred našim očima u nekoliko desetljeća. . Slikajući u pejzažu Mato izvlači snagu iz reailiteta kao što je mitski junak kojem je majka Zemlja, morao dotaknuti tlo da bi ponovo zadobio snagu.

Danas se često iza nekih likovno ekscentričnih zbivanja krije nepoznavanje zanata. Gereci je apsolvirao slikarski metjer.

Mato postiže individualnu artističku svijest. Sva ta osobnost je u službi jednog cilja a to je ljepota. On preoblikuje u sebi viđeni vanjski svijet prirode u unutarnju ljepotu. Pitoreskne krošnje u bogatim intimističkim tkanjima prizivaju čarobni svijet izmaštane stvarnosti imanentne Matinom senzibilitetu. Zapravo slika je nova priroda koja egzistira po slikarskim zakonima i nebitno je uspoređivati je sa stvarnošću. Što je stvarnost ako ne odskočna daska ka imaginaciji. Tema likovnog djela «šuma» oslobađa umjetnost od apsolutne umjetnosti. Umjetnost se otkriva kao izmaštana stvarnost za ono što nije shvatljivo. Njegovo slikarstvo nije trivijalna opisnost. Umjetnost Gerecija su mjesta čežnje, nostalgije to su bogate krošnje sjećanja. 

Mato u pristupu slikanju napušta vidljivo i logično te u kolorističkom zanosu donosi pobjedu svijetla nad tamom. Ljepota je prije svega duhovna kategorija, tako vidljivi materijalni svijet biva transponiran, uzdiže se od oblika do svjetlosti i boja koje su za slikara kuća bitka.

Nažalost, još samo zatvoreni prostori muzeja ostat će onima koji vole svijet slike kao što će onima koji vole prirodu ostati parkovi prirode da u njima čeznu za onim čega više nema. U našem hedonističkom i egocentričnom vremenu sve se manje pjevaju himne   ljepoti.

U tematsko smislu slikar ne donosi ništa novo ali u izmaštanoj stvarnosti, Gereci se povodi vlastitom imaginacijom. Ta njegova imaginacija preobrazit će pejsaže u subjektivne krajolike duše u portrete. Tko može portretirati prirodu da bi stvorio sliku kao novu prirodu? Samo onaj slikar koji zna primjećivati tajne harmonije odnosa u prirodi. Slikaru Mati Gereciju šuma je jedan od najdražih motiva koji se rasplinjuju do samog praga apstrakcije. Šarm i razigranost njegovim kompozicijama daju dinamiku potpomognutu gestualnošću dok se bogate kromatske mogućnosti uvijek nanovo oplemenjuju. Nenametljivo se pronose dinamičan duktus iznalačka ritmizacija. Paleta se kreće od tamnog ultramarina do žarko crvene. Gereci vješto izbjegava opasnosti od statičkog dekorativnog dojma.

Kompozicije su građene tektonički u bogatim inscenacijama, začinjene proživljenim koloritom. On čuva povezanost s konkretnim motivom.

U Lipiku Gereci ne slika ljetnji krajolik parka, već senzaciju krajolika. Slikar realizira harmoniju, koloriranih mrlja. Slika je nova priroda nastala transpozicijom prema viđenoj vanjštini. Svaki dio slike nalazi se u skladnom odnosu s drugim djelovima i čini jedinstvenu cjelinu. Boje su produžena ruka njegovih osjećaja te su se na svojsven način pretočili u pitoresknu arabesku koloriranih mrlja imanentnu njegovoj osobnosti.

Mladen Mitar

Biti u prirodi sam, biti izazvan zagonetkama tog okruženja, prepoznavati i osjećati njene tajne, to znači biti u prirodu zaljubljen…

Širokim potezima uljane boje slikati poeme, akvarelom razotkriti likovne sonete, uhvatiti neponovljivo haiku krokijima, to znači milovati ovu ljubav.

A doživljeno moći prenjeti i drugima, znači biti slikar-likovni umjetnik.

Još jednu riječ treba pridodati navedenom, riječ koja je temelj, podloga svakom autorskom nastojanju: Iskrenost.

Sve sam ovo prepoznavao i otkrivao (nerjetko i sa zavišću) , u djelima Mate Gerecija prateći njegov slikarski rad još od zajedničkih studentskih dana.

On je umjetnik koji upornom i iskrenom znatiželjom u svom okruženju traži, promatra, otkriva i konačno, stvara ljepotu.

Daleko od pokušaja svake revolucionarne umjetničke eskapade, Matina se likovna nastojanja oslanjaju na tradiciju i provjerene slikarske vrijednosti.

U nekim njegovim radovima znamo isčitati i poneki fini dijalog s Manetom, Cezanneom ili Vlaminckom , Becićem, Junekom ili Vaništom… A ipak, tu je prije svega, osjetljivo i samo Matino oko i ruka koja sabire doživljaje u prepoznatljive kompozicije ovog autora.

Pejzaži i mrtve prirode i, nažalost tek poneki portret, (ti danas gotovo zaboravljeni motivi), poprišta su na kojima se Gereci suočava sa likovnim problemom, a istovremeno i mjesta na kojima anarhiju forme, linije i boje pred sobom, sažima u čvrstu, stabilnu često i monumentalno organiziranu cjelinu.

Njegova nam djela, i kroz potez i kroz uravnoteženost svih elemenata, otkrivaju staloženu i sabranu umjetničku ličnost uvjerenu da je svaki novi rad rezultat svih onih predhodnih tj. da se do svake nove umjetničke istine dolazi tek nakon puno rada i mnoštva «malih» otkrića.

Sve to u svijetu posve nesklonom ovakvim nastojanjima, svijetu koji se naslađuje i živi od brzine koja znači površnost, plitkih sadržaja i likova, kreacija koje šokiraju, ali ne oplemenjuju; u svijetu šarenih laži, jeftinih obmana i prijevara.

Ta opsesija da se bude odmah i uvijek nov, drugačiji, zanimljiviji; da se iznenadi, šokira, uzdrma, «zabljesne», preskoči zanat i postane zvijezda makar tih petnaestak Warholovih minuta, Mate Gerecija nije se dotakla.

On i dalje radi studiozno i uporno, otkrivajući u samom svom zavičaju sva svijetla i sve oblike kao više nego dostatna izvorišta inspiracija koja ga vode do iznošenja  osobnih istina o prirodi…

Dušan Gačić

U današnje vrijeme ,u doba ubrzanog života ,doba filma ,reklame,sveopće dizajniranosti i dekorativnosti ,umjetnost se često manifestira kroz dosjetku ,kratkotrajan i suvremen instant.

Malo slikara ostalo je vjerno poticaju motiva,slikanju u plein air-u in situ.Mato Gereci uporan je pejzažist ,koji još za vrijeme studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji ,kad god je to moguće ,izlazi iz atelijera u prirodu i tamo slika.

Neopterećen suvremenim i prošlim ,danas- kako sam kaže –slika onako kako osjeća ,stvarajući slike u kojima nema patetike,traženja višeg smisla ili skrivenih poruka ,uranja u realnost u kojoj prizor koji slika postaje konstrukcija dojma .To je preoblikovana stvarnost ,na njegov način likovno interpretiran odraz viđenog .Presudnu ulogu u tom oblikovanju ima potez vođen vještom rukom ,vibrantan , koji proizlazi direktno iz doživljaja motiva,definirajući ga i opisujući kao otisak palca.Boja je ovdje tek posljedica promišljanja prostora ,tj.gradivni element planova unutar likovne koncepcije i ničim ne podražava stvarnost motiva .

U početnim je fazama Matino stvaralaštvo pretežno tonske tonske modulacije ,dok su mu danas slike ispunjene čistom bojom.Iako prekomponiranog kolorizma ,te slike u sebi nose naboj realnog mjesta,kao posljedicu brzog stvaranja i ograničenog vremena nastajanja.,bez pretjeranog osvrtanja i kolebanja .U prirodi ,zaklonjen od sunca sjenom stabla ili obodom šešira ,slikar se ne bori samo s formatom.Mikroklima pozicije :miris i zvuk,vrelina podneva ,vjetar, hladnoća ili kukci ,sve je to nezamislivo daleko u lagodnoj udobnosti atelijera.To je ono što se u slučaju Mate Gerecija provlači kao nevidljiva potka slike ,u utisku ,žutoj ili sivoj boji neba,u „štihu“koji naslikano poprimi kad prizor prostruji percepcijom slikara na vršak kista.

Kad slika u atelijeru ,potez mu je mirniji i deskriptivniji .To je moguća posljedica vremena ,ali sada njegovog obilja,kao i znatno veće udodnosti zatvorenog prostora , iako je i ovdje vidljivo nastojanje da se sloboda i neposrednost stečena u eksterijeru prenese na platna ,u atelijeru slikanih portreta i mrtvih priroda .Uvijek su to jestivi plodovi zasićeni bojom, skladnih proporcija ,naslikani svevremeno,bez izleta u beskrompromisne kompozicijske akrobacije .

U tom miru i skladu tinja iskra prošlih vremena ,kao nenamjerna posljedica klasičnijeg pristupa.U načelu ,sve su Gerecijeve slike otrgnuti dojam mjesta ,pročišćen i pojačan.Kada ih gledate ,možete biti sigurni da je slikar bio tamo,kao što su te slike bile na mjestima koja u njima vidite.

Zoran Tokić

Smiraj poklonjen naviklima na čekanja uz ove vode i šumore slučajnih vrbaka izazvao je bojama razmišljanja Mate Gerecija, zavitlao ih u mijene i tajne dana, nudeći tajne neke nove. Povuče mir sanjai i nemire, a da ne bi slikara sklonog dugim motrenjima, potragama za bojom nekom obećanom.

Nemir očiju uvijek uhodi

potoke bistrake

Oči moje djetinje ostale vječne uhode.

Vode osjetih, vrbake gledati, neba misliti i zatim zaigrati se u miru izmišljenom, privilegija je odabranih koji se znaju izvući iz meteža zapisanih naređenja, izmaknuti se podalje od svakodnevice. Biti svoj, barem na trenutak, pa pustit ruci na volju da se igra, zaigra, strasno razmišljati o travama, sam, pun misli o umoru što liježe na ramena drevnih obveza s teretom prašine u hodnicima, uredima, čekaonicama.

Znati odmaknuti se od zadanih kockica veliko je umijeće. I zajne se nude u pravom obliku.

Srkati rosu s listova (i srne tako srču)

i sačekati osjehe noći.

Čudna je zelena kad osjeti ljubav usana

čudno nadmoćan osmijeh granja.

Srkati rosu s listova osluškujući smijeh čudni…

Postaje suvišno pronalaziti u slikarevim bilješkama ono što bi htio naći, jer slikar se zato i odlučio na svoje bjegore, da bi izmakao urokljivim prenemaganjima koja se svoda na jednostavna i nepotrebna pitanja.

Jutra će donijeti nove molitve i želje

zaogrnute u obične prolaske prolaznika.

Ipak je ova šutnja samo varka.

Biti svoj u svom miru. Prkositi samo svojim zatajnim primislima. Ponuditi obojenu misao odabranog trenutka ili načiniti novo čekanje, i ne razmišljati o nesreći koja čeka i nemušte trave. Ponuditi igre zelenih raznolikosti i presjeći ih s nekom zalutalom izmišljotinom. Crvenom, možda.

Šum šumskih šumaraka šumi sjetnim šumom.

U travama stasaju proljeća.

Ruke šumno drhte u kosama.

Gereci je zaljubljen u mir svojih pejsaža. Ne dozvoljava slučajniku da mu naruši sklad boja koje su nametnule njegovoj priči. Jer slika mu je priča sa puno opisa, bez želje da požuruje. Traži mir. Razmišljanja. Život puni u zelenom obećanju.

Stari dud pao je jednog prošlog vjetra

preko ceste samotne

i nitko ga ne sklanja.

Nebeskim jaganjcima, obličićima nemirnim, ne smeta,

a oni jedini danas kao prije.

Osama u glasu vjetra.

Gereci slikom priča, i zato o njegovim slikama ne treba pričati. Ne treba ih prepričavati. Ne ulaziti u poteze i suvišna pitanja. Kretanja po slikama bila bi suvišna. Sve je smirajima podređeno. I ništa nije čudno. Samo slikar začudni nudi svoja čuđeja na uvid dobronamjernom. I želje.

Željama se sačekaju proljeća. I sunca

Opet će ruke

utkane u mjesečinu

unositi nemir u kose plavog sna.

Znam da će prepoznati njegove boje za jednog lutanja u istine mojih prižljkivanja. Pjesma je često samo želja. I slika je želja. Pogotovo kada joj se skikar poda sav, podalje od nametljivih dosada koje mu pružaju svoje ponude ne bi li povodljiv zalutao.

Nemir očiju uvijek uhodi

potoke bistrake.

Sjećanja: proljeće, zore i kiše niz ruke,

Mjesečina neka slučajna, možda zalutala,

i želje.

Gereci neprekidno želi, i traži. Ponekad sam, a ponekad s nekim davnim prijateljem njegovih boja. I raduje se slici, slikom samom. To je njegova riječ. To je njegov govor. Smireni govor njegovih dana u osami brbljive rijeke neke.

Dejan Rebić, 1998.

Danas je vrijeme govora o smrti umjetnosti i pitanja ”što poslije?”. Polovični odgovori euforično kruže ”velikim selom” putem satelita.Međutim, da li je odgovor u medijskoj svijesti izraženoj televizijskim bojama MTV-a, u okrilju masovne kulture ili prekvalifikaciji umjetnika proizvođača?

Ne bi li odgovor trebalo potražiti u elektroničkoj memoriji (buduči da ona misli za nas) ili se on krije negdje u mrtvom rukacu rijeke pod nekom trulom vrbom, u tihom slikaru rijeka i šuma Mati Gereciju.

Gereci, desetak godina nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, ima zanatsku sigurnost te vlastiti proces građenja slike, ovladava izuzetnom spretnošću izvedbe i kulturom slikara akvareliste, što mu omogučuje poigravanje s bjelinom akvarelnog papira, omjerima planova, raspodjelom boje i komponiranjem ritma.

Slikar – istraživač čije koko pronalazi uvijek nove krajolike, fantastične pejzaže, zagonetno drveće, nikada prolaznu vodu i oblake.

Mato Gereci je likar – lovac. Njegov rad je instinktivno i racionalno bilježenje likovnih dojmova kroz brzu i spontanu opservaciju u prirodi. Njegov atelijer je samo baza iz koje kreće u pohode prirodi.

Gereci nije trendovski slikar. On je svoj senzibilitet sačuvao za sebe i prirodu gdje traži svoj odgovor, ali ne na pitanje ”što poslije?”. Njemu to nikada nije bio problem. Njegovo sintetizirano iskustvo nabijeno u kapljicu, mrlju i potez, izražava maksimum čistoće boje i neobuzdane akcije svjetla, te postavlja pitanje ”što dalje?” na koje još brže daje odgovor svojim radom, no, to je već nešto za ”ono dalje”.

Zdravko Damjanović, 1993.

Akademija-Art.hr
19.08.2010.