Bednjanec Ivica

Sample Image

Sample Image

Ivica Bednjanec je rođen 1934. godine u Zagrebu. Nakon završene grafičke škole radi kao litograf u Štamparskom zavodu Ognjen Prica u Zagrebu. Uz rad nastavlja školovanje te 1962. diplomira na višoj grafičkoj školi u Zagrebu. Svoje prve stripove počinje objavljivati 1952. god. Više od 40 godina kontinuirano objavljuje stripove. Riječ je o preko 2000 tabli stripa, preko 1000 scenarija, 3 knjige stripa… Od 1967. godine djeluje kao samostalni umjetnik i član ULUPUH-a. Širinom opusa autorski strip Ivice Bednjanca mogao bi se podijeliti prema tematici po ciklusima na povijesni, političku satiru, sportski, dječji itd. Od 1963. godine do 1968. nastaje opus njegovih stripova iz hrvatske povijesti – tridesetak kompletnih naslova. Od 1968. godine započinje njegova suradnja s "Modrom lastom" gdje puna tri desetljeća paralelno nastaju dva serijala: Osmoškolci i Genije i Lastan. Posebno je značajan Nježni – lik realiziran u dvije varijante: Nježni robijaš (1975 – 76) i Nježni sport (1976-83). Bednjanec je realizirao još nekoliko serijala: Iverku, Kiku, Amicu, i najnoviji – Duricu. Sve svoje stripove realizirao je prema vlastitim scenarijima što ga čini, pomalo paradoksalno, najproduktivnijim SCENARISTOM našeg stripa, a njegov opus u cijelosti jednim od najkvalitetnijih i najproduktivnijih hrvatskih autora stripa svih vremena.

Desetljećima prije Simpsona u Hrvatskoj su već izlazili stripovi o kojima se moglo, uz dozu dobrodušnog humora, saznati sve o aktualnom stanju društva.

Briljantno crtani i pisani, mudro osmišljeni, stripovi Ivice Bednjanca, makar nastaju od kasnih šezdesetih, »Nježni«, »Jasna i osmoškolci«, »Lastan i Genije«, »Kiko« i »Iverka«, a poslije im se pridružila i »Durica« ni danas ništa nisu izgubili na aktualnosti i svježini. Šteta je što se radi o potrošnom materijalu, jer vidjeti pojedine table, i to u originalu, prava je poslastica za duh.

Sam svoj autor, scenarist i crtač, što je rijetkost i u svjetskim razmjerima, Bednjanec je kroz svoje legendarne nacionalne antijunake ismijao društvene mane, licemjerje, političko birokratske prijevare i sportske »kuhinje«, a višeslojno iščitavanje, brojne aluzije i autorova pronicljivost čine da se, kad ih se danas gleda, većinom i nekoliko desetljeća otkako su nastali, čovjek isponova uvjeri da se mijenja samo moda i društveno politička uređenja. Ljudi ostaju isti.

Ivica Bednjanec ipak nije samo satiričar, jer većina nas ipak će se na spomen njegova imena najprije sjetiti Lastana, Genija, Jasne i Durice, legendarnih (anti)junaka stripova objavljivanih u Modroj lasti i Smibu, bez kojih je svako djetinjstvo nezamislivo.

Poznato je da su klinci najiskreniji kritičari, a kad Bednjančevi stripovi oduševljavaju već i djecu onih koji su ih čitali kao školarci, onda se tu ne može više mnogo dodati. Osim da je krajnji čas da njihov autor napokon doživi počast koju zaslužuje.

Iako ga svi percipiramo kao stripaša, javnosti je Bednjanec gotovo nepoznat kao grafički dizajner bez kojega je svaki ozbiljniji pregled povijesti hrvatskog dizajna nepotpun. Koliko god uživali u stripovima, baš dizajnerska dionica otkriće je izložbe.

Uz legende hrvatskog dizajna, Milana Vulpea i Alfreda Pala, Bednjanec je već pedesetih odbacio vitice i svakojake ukrase što su se provlačili još od secesije te stvarao novu estetiku na tragu minimalizma.

Sample Image

Bednjančevi početci sežu u razdoblje kada je strip u ovim krajevima, makar službeno ponovno dopušten, u zbilji ostao na crnoj listi nadobudnih birokrata. Ipak se radilo o robi sa zapadnjačkim predznakom.

Odrastao na predratnim stripovima Maurovića i braće Neugebauer te stripovima Alexa Raymonda, autora »Ripa Kirbyja«, talentirani crtač i izvrstan portretist svoj je prvi ozbiljniji strip »Stanoje Goranin«, rađen prema narodnoj pjesmi u kojoj se mladi junak osvetnik bori protiv okrutnog turskog okupatora, objavio 1952. u novopokrenutom časopisu Petko.

U to vrijeme Bednjanec, poput davno prije Maurovića, pada na ispitu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, s obrazloženjem da mu je crtež previše »stripovski«.

Već u prvim stripovima vide se naznake kasnijeg rada: povijesna tematika, realni ambijenti, psihološka profilacija likova. Makar je od rana imao plan crtati stripove s temama iz hrvatske povijesti, od ranih šezdesetih do sredine sedamdesetih, Bednjanec je nacrtao 28 stripova s temom iz hrvatske povijesti (»Mislio sam, a i danas mislim, da je bolje da iz naših stripova djeca doznaju štogod iz prošlosti i sadašnjosti nego da gutaju isprazne uvozne črčkarije koje ih ničemu ne uče«), 12 naslova iz meksičke revolucije (»Početko šezdesetih bili smo zatrpani filmovima i pjesmama meksičke tematike; cijeli taj trend odrazio se i na strip urednike koji su željeli takve stripove«), 17 stripova s tematikom NOB-a te dva vesterna.

Godine 1967. Bednjanec je objavio strip »Uskočka osveta« u prvom broju novog časopisa za mlade – Modroj lasti. »Uskočka osveta« po scenariju Stjepka Težaka te »Traži se dječak« po scenariju Rudija Aljinovića jedini su stripovi koje je Bednjanec u cijeloj karijeri nacrtao po tuđem scenariju. Odbijanje da crta po tuđim scenarijima uzrok je što Bednjanec nikada nije objavljivao u Plavom Vjesniku, listu neodvojivom od povijesti hrvatskoga stripa.

U Modroj lasti je stvorio »Osmoškolce«, remek djelo šireg značenja. Koncepcija nalik na film, s diskretno utkanom porukom, osvojila je mladu publiku.

Sample Image

»Radio sam u školi, bavio se pedagogijom, imao vlastitu djecu, osluškivao sam puls mladih i rezultat toga su ti stripovi. Osim toga, znam se konzultirati sa stručnjacima i socijalnim radnicima dok radim na scenariju. U tim stripovima ništa nije izmišljeno: ni huliganstvo, ni droga, ni maloljetnički pobačaji, bježanje od kuće, Lolita sindrom itd.

Sve su te moje priče rađene na osnovi istinitih slučajeva. Što se tiče pouke, nju nikada ne kažem direktno, jer mladi ljudi ne vole slušati predavanja u stilu to smiješ, to ne smiješ. No, ako čitatelja dovedeš u situaciju da se identificira s junakom stripa koji ima neki problem, onda je to nešto sasvim drugo«, svojedobno je kazao Bednjanec u jednom razgovoru.

Sredinom sedamdesetih, u Kerempuhu je rođen još jedan antijunak – »Nježni«. Karikaturalno stiliziran sitni lopov nezgrapna izgleda bio je fina satira, vječno, kako sam Bednjanec govori u razgovorima, na rubu cenzure. Nakon zabrane Kerempuha 1976., »Nježni« se preselio u SN reviju, od robijaša postao sportaš, ali oštrica sada je okrenuta sportu i sljedećih osam godina svojom pronicljivošću bockao je sportski svijet.

Iskustvo crtanja stripa, posebno predočavanje pokreta, osjeti se i u nekim grafičkim rješenjima. Za Bednjančeva dizajnerska rješenja Branka Hlevnjak zapaža da »ulijevaju povjerenje, jednako kao što danas zadivljuje dosjetljivošću i sintezom slike-riječi-poruke«.
Makar su se u tri desetljeća, od sredine pedesetih do sredine osamdesetih, promijenile mode i zahtjevi, većina Bednjančevih dizajnerskih radova može se smatrati univerzalnima. Minimalizam, odmjerenost i duhovitost, zapaža Hlevnjak, čini ih vremenski neodredivim.
Zubu vremena uporno odolijeva i Durica, Bednjančev najmlađi lik. Strip za malene, a koji s guštom čitaju i oni koji već odavna imaju i svoje malene, već više od dvadeset godina izlazi na stranicama Smiba. Neodvojivi par Durica i Bibi, uz Dodu i Lelu koji upotpunjuju, a još češće kompliciraju, njihovo igranje točno pogađa u samu srž dječjih, a zapravo općeljudskih problema. Durica bi, prema autorovoj želji, koju je više puta ponovio, trebala zaživjeti kao kratki film, jedno rješenja Durice u crtiću može se i vidjeti na izložbi.
Iz svih Bednjančevih stripova zrači suptilni, pametni humor, u kombinaciji s izvrsnim, vrlo lijepim crtežom jednostavne ljepote te višeznačnošću. S nestrpljenjem očekujemo najavljenu monografiju.

Sample Image

Prve maskote – vrana i Smoljko
Ivica Bednjanec dva je desetljeća surađivao s kemijskom industrijom »Chromos«, za koju je načinio velik broj rješenja. Bednjanec je među prvima uveo i duhovite zaštitne znakove pojedinih proizvodnih linija. Tako su hidroizolacijske trake dobile stiliziranu crnu vranu, a proizvodnja sintetskih smola »Smoljka«.

Vlastiti font »Ekran«
Slabo je poznato da je Ivica Bednjanec koncem pedesetih osmislio i vlastiti font koji je nazvao »Ekran«. Raditi koncem pedesetih cjelokupna vizualna rješenja i stvoriti vlastiti prepoznatljiv font, kako je kazao u jednom razgovoru, bilo je avangardno. Iako primijenjen nekoliko puta, Ekran nije zaštićen, niti poznat širokoj publici.

Čarapa kao zaštitni znak
Pažljivije čitanje Bednjančevih stripova otkrit će motiv koji se često pojavljuje – čarapu. Ili viri iz džepa nekomu od likova ili visi iz ladice ili je nekamo bačena. Poput Hitchcocka koji je znao uplesti svoj lik u kadar, Bednjanec bi ubacio sebe kao sporedni lik s čarapom oko vrata umjesto kravate. Nadahnuće je autorov nadimak iz mladih dana Štrimfa (tako se i potpisuje pod jedan od svojih najranijih stripova »Jurica u Teksasu«), iskrivljena njemačka riječ za čarapu, a u vrijeme nestašice improvizirana nogometna lopta od starih čarapa.

Uzori za Nježnoga i Duricu
Makar su Bednjančevi likovi plod mašte, neki imaju i stvarne uzore. Nježni je Mikula Bracanin, barba iz Staroga Grada na Hvaru, koji je vodio brigu o prtljazi putnika s trajekta. Bio je ljudina od dva metra, toliko golem da mu je svaka majica bila premalena. Premda je svaki dan brijao bradu, uvijek je izgledao neobrijano. Hlače je vezao špagom, a na cokulama nije imao žnirance. Imao je sitan, nježan glas, u neskladu s njegovom golemom pojavom, pa otuda i ime. Durica je nastala prema Bednjančevoj kćeri koja je kao dijete bila tvrdoglava i stalno se durila.

Martina Kalle
Vjesnik.hr

Akademija-Art.hr