KOMENTAR

Samo društva koja brinu o oboljelima i starima mogu ponosno slaviti “Svjetski Dan Zdravlja” 

Gledati kako moju mamu uništava demencija bilo je najgore životno … Ali još teže je djeci gledati voljenu mamu kako polako umire od Alzheimera

O toj prevažnoj temi govorili su i u emisiji “Peti dan”. Filozof Raspudić lijepo i suosjećajno je rekao da je ta bolest veliki križ koji nose na leđima djeca oboljelih. (Ruku na srce treba se priznati da su suosjećajnost prema oboljelima pokazali jednako sudionici bez obzira pripadali konzervativnoj ili liberalnoj opciji ili struji ili kako već hoćete.) Ima puno djece oboljelih koji su gledali tu emisiju , i možemo samo zamisliti kako ona svijetla slana suza klizi niz obraz dok se prisjećaju najmilijih.

Danas je “Svjetski Dan Zdravlja”, a je li se što promijenilo u zdravstvenom sustavu? Ruku na srce, većina liječnika i medicinskog osoblja marljivo, častno obavljaju svoju svetu dužnost spašavanja ljudskih života ali ovaj izopačeni sustav,koji stvoriše do zla vraga pohlepa politička kasta, ih gazi isto kao i pacijente.Umjesto da politčke kaste služe narodu oni su lutke na koncu raznoraznih majstora off-shor akrobacija. akademija. Ne piše se dobro zdravstvu, narodu i državi u kojoj Vlada ovisi o  pohlepnim prijetvornim uhljebima , etnobiznismeni i ucijenjenim lopovima. Ovaj komentar skida krinku toj političkoj kasti:  Slobodan Stanivuković Potpuno ste u pravu da bi Vrdoljakov HNS trebao ljubiti ruke HDZ&SDP-u.Samo bi im bilo pametno te ruke kontaminirati, temeljito oprati,dezinficirati,po mogućnosti uništiti bakterije visokom temperaturom sagorjevanja.Postoji velika opasnost od dobivanja raznih boleština;gonoreje,sifilisa,a možda i sinkope.Who knows,čega još.

Kakvo je danas u 21 stoljeću zdravstvo u Hrvatskoj? Nažalost  gora situacija nego jučer, djeca oboljelih prepuštena su sama sebi, ta činjenica tjera jezu u ljude, jer nikada ni znaš kada će nesreća zakucati na tvoja vrata-sutra tvoji najmiliji mogu doživjeti istu sudbinu. “Unutar bolničkog sustava ne postoje njegovatelji, a nedostatan je i broj medicinskih sestara. Skrb za oboljele od Alzheimera u domovima za starije je apsolutno nedostatna. Smatram da bi nadležne institucije trebale financijski pomoći obiteljima oboljelih od Alzheimerove bolesti zato što je skrb, pogotovo u terminalnoj fazi, zahtjevna, složena i skupa zbog komplikacija koje nastaju uslijed dugotrajne bolesti”http://www.in-portal.hr/in-portal-news/vijesti/10776/mirjana-miljkovic-mojoj-majci-ljubav-je-bila-najbolja-terapija-za-alzheimera

Ovo su znakovite riječi jednog umirovljenika: “ Ej ljudi moji, pa zdravstvo je neusporedivo bolje funkcioniralo za vrijeme domovinskog rata…” Ako to nije dovoljan razlog za alarm e onda ne znam što ovaj narod još može pokrenuti. Pazite, u vrijeme  Domovinskog rata, u doba najžešće velikosrpske barbarske srbočetničke&JNA agresije na državu Hrvatsku svakodnevno je bilo na stotine teško ranjenih a opet je zdravstveni sustav učinkovitije i brže djelovao nego danas u mirnodopsko vrijeme, zar vam to nije dovoljan razlog za uzbunu?

Svi smo mi puni ožiljaka.Nema poštenog običnog čovijeka  koji nije doživio pljusku sustava, naravno da se ne misli na one privatizacijske tajkune ,crveno plemstvo, koji povlače konce iz sijene i njihove lutke na koncu koja pišu zakone za rubriku-vjerovali ili ne. Evo osobni primjer.  Prošle godine vozio sam majku dragog prijatelja na hitnu u Rijeci, jer je prije toga hitna služba odvela njegovu majku u javnu bolnicu pošto je pala, njegova majka je bolovala od Alzheimerove bolesti,ukratko prijatelj je jako osjećajna  duša, kao i svaki sin koji voli mati, da je toliko volio majku da je bio toliko u šoku da nije mogao voziti sam te sam ja uskočio. Inače zadnjih dvadesetak godina majka od prijatelja je živjela u Milanu sa obitelji njegove sestre,koji su se najbolje što mogu nosili s teškom bolešću,(Pošto je prijatelj pjesnik boem lutalica,kako iskreno i sam  priznaje, ne može odgovorno brinuti niti o sebi a kamo svakodnevno  li o teško oboljeloj majci) i svako malo bi se vidjeli na Trsatu jer prijatelj već nekoliko godina živi u Hrvatskoj, u Rijeci i Zagrebu, a i ja i moja žena također obožavamo majku od meni dragog prijatelja…I tako mi čekamo na hitnoj bez da nam se netko obrati, većinom je to mlado medicinsko osoblje, jer iskusnije medicinsko osoblje sve od liječnika ,anesteziloga pa sve do medicinskih sestara odlazi masovno u zapadne razvijene kapitalističke države, gdje su neusporedivo bolje plaćeni i mogućnosti za karijerno dokazivanje i stvaralaštvo, a ostaje mlado medicinsko osoblje u čijim očima možeš vidjeti strašnu ravnodušnost pomiješanu s kaosom, ali nitko ama baš nitko da dođe i umiri prijatelja, a možete misliti koja mu je oluja harala u glavi-od samooptuživanja što nije  bolje pazio na voljenu majku do razočaranja ponašanjem medicinskog osoblja…Da bi nakon mnogobrojnih molbi pojavila se neka mlada liječnica pomalo izgubljena pogleda suhoparno u par rečenica želi otpraviti sina i kćer, koja je u međuvremu stigla, pitasmo liječnicu pa jeste li snimili tijelo, prsa, leđa, pa žena je pala? Gleda izgubljeno te kao da dijeli dobitak na lotu izjavi kako će je snimiti kolega, i tako nakon pet sati čekanja opet se ukaže sada neka druga liječnica rekavši da idemo kući i da će pacijenticu dovesti hitna?….Dobro, idemo kući. Nije prošlo niti sat vremena i eto ti hitne na vratima ,doveli nesretnu ženu potpuno golu, bez da je obukli i krvava glava tako nespretno zavijena u neke bijedne zavoje kao da su se osnovnoškolci trenirali za prvu pomoć…Dakle uopće nisu teško oboljelu pacijenticu  zadržali u bolnici nego je se riješili poput neke stare zakrpe. Čak su i nesretni vozači hitne gledali u pod od srama.

Onaj komunistički ravnatelj KBC Rijeka, javne bolnice, koji glumi nekog profitnog managera ,morao bi svaki Božji dan pročitati Hipokratovu zakletvu a koja se i dan danas koristi kao Ženevska zakletva:”U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama , suosjećajnost, čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća a pacijenti životna vodilja. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.” Dakle druže ravnatelju, kome vi služite? Novcu ili pacijentu?

Kada su prijatelj i njegova sestra shvatili gdje se nalaze odlučiše hitno naručiti privatni sanitarni prijevoz koji je pacijenticu isti tren odveo u javnu bolnicu u Milano, pazite ne privatnu već JAVNU  bolnicu.(Sjećam se kako je prije odlaska moj prijatelj pitao majku:-”Je li ti bolje mami”…a ona se nasmijala i poljubila ga u obraz…) U Italiji nisu mogli doći k sebi od šoka kada su čuli za takvo ponašanje kolega u Rijeci, zadržali su je u bolnici i imala je vrhunski tretman , cjelodnevna snimanja , pregledi i sve što ide uz to, ali nažalost, nakon tri dana je majka mojeg dragog prijatelja preminula. Nisam mogao suzdržati suze vidjevši njegove suze, bila je to tako opipljiva bol da si je mogao dodirnuti izdaleka-bijaše to bol koju može opisati samo pjesnik.

Žalosno je da u malenoj državi od 4 milijuna stanovnika, što je manje od nekog većeg grada u Americi ili Italiji, ljudska bića nisu treinrana kao ljudska bića nego kao statističke brojke ili bolje reći pogriješke. Vrijeme je ljudi da se pokrenete, pa i vaše zdravlje i vaših najmilijih je u pitanju, zdravstvo je posljednja linija obrane.

Marko Frankopan III

 

Pjesma majci Mariji

Još jučer je živjela moja majka,
Još jučer je vjetar sjevernjak,
Tako bratski šaputao moj majci,
O svojih tisuću ljeta lutanja i samotovanja,
A danas je umrla moja majka,
Sutra će doći njezin drag prijatelj,
Vjetar dični,
I donijeti cvijet,
Da ga položi na nijeme grudi,
U čast duše moje majke,
Što sad –u svojoj maurskoj čistoći-
Leti u one više svete sfere,
Da prospe svu svoju ljubav, ko’ školjke kristalne,
Po licu grimizna jesenja dana,
Prijeko kojeg struje sve tuge i boli tvoje djece.

A sad majko,
Došlo je vrijeme rastanka i priznanja:
Kažu zvijezde da je svaki život bez ljubavi i suosjećanja,
Nevidljiv  i zaboravljiv-samo hod sablasnih stopa,
Koje nisu u stanju ostaviti traga ni na pijesku ni u ljudskom srcu-,
Ja znam i osjećam majko,
Nema tog vjetra i vremena ,
koji može izbrisati Tvoj trag,
Jer Tvoj život majko bijaše pun ljubavi i odricanja i žrtve,

Da, majko,
Ja znam i osjećam majko,
Ti si bila i zauvijek ćeš biti svjetlost u mraku beznađa,
Anđeo koji je i prije nego je  stigao na nebo,
Dobio svoja krila,
Kao i majka moje voljene pahuljice, Snježane,
Kao i mnoge druge majke,
koje za života bijahu svojoj djeci, ono što si i ti bila svojoj djeci:
-svjetlost u gustoj šumi  ljudskog licemjerja, sunce u srcu hladnog sustava-;
Da, ja znam i osjećam, majko,
Majko čovječnosti i čovječanstva,
S osmijehom napuštaš ovaj svijet,
Jer Tvoja maurski čista duša sad leti u one više svete sfere,
Gdje caruje beskrajna ljubav.

©Walter William Safar

This is a demo store for testing purposes — no orders shall be fulfilled. Dismiss