Mon. Jul 23rd, 2018

Hrvatski pjesnici u Kolumbiji

MORE HRVATSKE POEZIJE
Piše: Eduardo Bechara Navratilova

Encuentros/ Susreti, Poesía Croata Contemporánea/Suvremena hrvatska poezija, Izabrala i prevela Željka Lovrenčić, Izdavač „Escarabajo“, Bogota, Kolumbija, 2018.

S velikim zadovoljstvom zamjećujemo da se na španjolskome jeziku pojavila knjiga „Encuentros – poesía croata contemporánea“ (Susreti – suvremena hrvatska poezija), izbor pjesama nekolicine najistaknutijih hrvatskih pjesnika. Izbor i prijevod potpisuje istaknuta hrvatska književnica, esejistica, prevoditeljica i istraživačica Željka Lovrenčić koju sam imao zadovoljstvo upoznati u Santiagu, u okviru svog projekta U potrazi za pjesnicima, zahvaljujući čileanskom pjesniku Teodoru Elssaki.

Taj mi je projekt otvorio čarobna vrata Iberoameričke zaklade u koju sam došao jedne večeri u društvu nekolicine čileanskih pjesnika. U njoj su hrvatski pjesnici Boris Domagoj Biletić i Mladen Machiedo čitali svoje pjesme na hrvatskome, a Željka u svome prijevodu na  španjolski. Premda sam bio zadivljen poezijom koju sam čuo, nikada mi ne bi palo napamet da ćemo nakon pet godina u Kolumbiji, u Bogoti, u Nakladi Skarabej (Editorial Escarabajo) objaviti isto takvo blago kao što je bilo ono koje sam slušao one noći. (Sve to zahvaljujući neumornom Željkinom radu i njenome promicanju poezije svoje zemlje na drugim područjima).

Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom. Ne radi se o kovčežiću punom dragulja, ukrašenom dragim kamenjem koji je neki ronilac ukrao na nekom području u Novome svijetu; radi se o čistoj fauni.

Uroniti poput ronilaca u to more znači ući u svijet gdje ćemo pronaći blistave koralje, dom nekih morskih bića koja nam u dubinama pokazuju svoj svijet. O tome pjeva Drago Štambuk u svojoj pjesmi „Spalatum“ dok spominje Split i njegovu Dioklecijanovu palaču, smještene nasuprot Jadranskog mora.

Ivan Babić nam pak govori o bojama…

Svaki pjesnik priča neku svoju priču, sabire neke životne događaje zbog kojih ljudi uranjaju u situacije iz kojih teško pronalaze izlaz. Čini se da Boris Domagoj Biletić razmišlja o samome sebi, o nekoj dragoj ženi i onome što ga okružuje.

Tomislav Marijan Bilosnić, spominjući Afriku u pjesmi „Crnac u kapi rose“, nastavlja pričati o istome moru, odnosno mjestu iz kojega potječu sva bića s ovoga svijeta.

Neda Miranda Blažević-Krietzman u pjesmi „Tajno blago“ pjeva o blagu koje pronalazi u svome moru.

Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi „Vermut“. Isto je razvidno u pjesmi Dunje Detoni-Dujmić naslovljenoj „Bez pretjerivanja, molim“.

Kod Nikole Đuretića na vidljiv način pronalazimo vezanost uz prolaznost vremena. Na kraju nam ostaju lijepa iskustva dok se ona druga brišu premda se i ono dobro u konačnici pretvara u opalo lišće.

Ernest Fišer u svojoj pjesmi „Vrijeme buduće ili vrijeme ničije“ spominje upravo uspomene, sada pretvorene u opalo lišće. O vremenu govori i u pjesmi „Misterij šutnje“.

Slavko Jendričko ide još dalje. Govori o ciklusima koji vladaju u prirodi i posljedicama koje njihovo ponavljanje ostavlja na nas.

Tomislav Milohanić nam u pjesmi „Ogrebotina iznutra, izvana“ ukazuje na dvojnost vanjskoga i unutarnjeg, na rane koje se zacijele na koži, ali ipak ostaju u našoj duši.

Luko Paljetak kreće istim putem u pjesmi „3“ kad govori o mladosti i o tome kako sve gubi svoj sjaj.

Kao u svim slikama koje pokušavaju oponašati stvarnost, tako i kod svakog od zastupljenih pjesnika otkrivamo njegove težnje i boli. Težnje i boli, koje nam, čini se, pomažu u pronalaženju sebe samih.

Ovo je, dakle, mali prikaz jednoga mora koje se preko svih svjetskih voda povezuje s našim. Ostavljam vas da sami ronite i pronalazite odraze svojih vlastitih blaga.

Prijevod: Željka Lovrenčić

 

GLORIA ROSA

STIHOVI LJUBAVI ZA HRVATSKU[1]
(Versos de amor a Croacia)

 

Zbog čega me Hrvatska toliko privlači?

Da li zbog toga jer u toj zemlji vlada ljubav?

 

Oduvijek, kad čujem njeno ime

grudi mi plamte, vatra bukti,

obuzima me toplina.

 

Kao da se radi o pjevu kolibrića,

čitavu me prožima radost

koja brazdi mojim nebom i ponosno šeće,

brzo leti u daljinu, u visine,

uživa u meni dok ide od cvijeta do cvijeta.

 

Vjetar nosi poznati miris

od moga do tvoga mora;

stupit ću nogom na tvoje tlo, Hrvatsko,

osjetit ću tvoj dah jednog dana;

tvoje će planine moj san učiniti stvarnim.

 

U tvojoj zastavi nešto me zaziva,

tvoje boje odjekuju u meni,

uz tebe predosjećam spokoj doma,

vidim se u tebi mirna, tiha, mudra, sretna.

 

Hrvatsko, kad bih ti mogla pisati stihove

rekla bih ti da u tebi postoji nešto što me nadahnjuje,

nešto zbog čega letim,

neki otkucaj što drhti u jednoglasju sa mnom,

neka tišina, predah, nježnost, davanje.

 

Tako da bez otpora tečem s tobom

kao žena što rađa i

po prvi put ugleda oči svog djeteta

pune istinske ljubavi

koja se rodila, koja blista, koja se ponovo pronalazi

i nanovo izvire.

 

Bogota, 8. ožujka 2018.
Prijevod: Željka Lovrenčić

[1] Knjige „Encuentros“ koju su početkom ožujka 2018. u Bogoti predstavile Željka Lovrenčić i Božica Brkan izazvala je znatno zanimanje. Među mnogobrojnom publikom nalazila se i mlada djevojka iz Cartagene, Gloria Rosa. Ona je našoj zemlji posvetila lijepu pjesmu naslovljenu Stihovi ljubavi za Hrvatsku.

TMB

vijesti