Skip to content

Rade bez koristi za sebe, a koriste svima: Ljudi koji drže na životu povijest, običaje i sjećanja

Volonteri koji troše vlastiti novac i slobodno vrijeme postali su tihi čuvari lokalne povijesti, tradicije i događaja koje veliki mediji često zaobilaze

Venina Markuš

Tihi kroničari zajednice

U vremenu kada se vrijednost gotovo svega mjeri brojem klikova, pregleda i financijskom dobiti, postoje ljudi koji prkose toj logici. Volonteri. To su oni koji će o vlastitom trošku otići na manifestaciju u malom mjestu, fotografirati nastup folkloraša, snimiti dječju priredbu, napisati reportažu ili objaviti priču za koju unaprijed znaju da neće postati viralna. Ne očekuju honorar, priznanje ni posebne povlastice. Daju svoje vrijeme, znanje i novac kako bi nešto ostalo zabilježeno. Mnogi će se zapitati zašto to rade. Što ih motivira da vikende provode iza fotoaparata, računala ili kamere umjesto u vlastitom slobodnom vremenu? Odgovor je jednostavan: razumiju da vrijednost događaja ne određuje njegova medijska atraktivnost. Jer zapravo nema malih i velikih manifestacija. Za dijete koje prvi put nastupa pred publikom, za članove kulturno-umjetničkog društva koji mjesecima uvježbavaju program, za organizatore koji čuvaju običaje svojih predaka, njihov je događaj najveći na svijetu. Njegova važnost ne mjeri se brojem televizijskih kamera nego emocijama, trudom i ljudima koji ga stvaraju. Dok veliki mediji često traže spektakl, sukob ili senzaciju, volonteri bilježe ono što ostaje kada reflektori odu. Oni čuvaju fotografije, videozapise i priče koje postaju dio kolektivnog sjećanja jedne zajednice. Zahvaljujući njima, mnogi događaji ne nestaju u zaboravu već ostaju dostupni budućim generacijama. Bez takvih ljudi brojne bi manifestacije završile bez ijednog zapisa. Ne bi ostao trag da su se dogodile, da su okupljale ljude i čuvale identitet svojih sredina. Upravo zato volonteri nisu tek pomagači sa strane. Oni su kroničari vremena, čuvari baštine i svjedoci svakodnevice. Njihov rad rijetko završava na naslovnicama. Ipak, zajednica bez njih bila bi siromašnija za bezbroj priča koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Zato njihov doprinos zaslužuje više od obične zahvale. Zaslužuje poštovanje. Jer ono što rade nije posao.

To je služenje zajednici. A takvi ljudi danas su vredniji nego ikad. A bez ljudi koji pamte i bilježe, svaka zajednica prije ili kasnije počinje zaboravljati samu sebe. I zato, kada jednog dana netko otvori stari album, pogleda fotografiju ili pronađe video zapis nekog naizgled običnog događaja, rijetko će se zapitati tko ga je snimio. No upravo će tada njihov trud dobiti puni smisao. Jer zahvaljujući njima, vrijeme nije odnijelo sve. Neke su priče ostale živjeti.