Vukovar – 35 godina istine
Venina Markuš
Postoje obljetnice koje se obilježe protokolom. I postoje obljetnice koje se obilježe tišinom. Vukovar je uvijek birao ovo drugo. Trideset i pet godina nakon Bitke za Vukovar, grad se ponovno zaustavio – ne zato što mora, nego zato što zna. Zna da se tih 87 dana ne može svesti na broj, na rečenicu, na službenu objavu. To je vrijeme koje je ušlo u kosti, u zidove, u rijeku, u ljude. Ustrojavanje 204. brigade Hrvatske vojske nije bila samo vojna odluka. To je bio trenutak kad je grad rekao: ostat ćemo ovdje, makar nas je manje, makar smo slabiji, makar nas ne računaju. Dragovoljci i branitelji, malobrojni i slabo naoružani, držali su liniju koja se po svim pravilima ratovanja nije mogla držati. Ali Vukovar nikada nije živio po pravilima drugih. Danas, na Memorijalnom groblju, vijenci su položeni tiho. Zamjenik gradonačelnika Filip Sušac i Savjet za branitelje nisu došli odraditi protokol – došli su zahvaliti. A zahvalnost u Vukovaru nikada nije glasna. Ona je pogled, ona je spuštena glava, ona je korak koji uspori kad prolaziš pokraj križeva. Ulice su jutros probudile budnica. Ratne zastave prošle su kao podsjetnik da povijest nije daleko, nego tu – u svakom prozoru, u svakom dvorištu. Rafaeli su preletjeli grad, kratko i snažno, kao znak da Hrvatska danas ima snagu koju je Vukovar tada tek sanjao. U Hrvatskom domu, Najbolji hrvatski tamburaši odsvirali su ono što se ne može izgovoriti. Jer neke se istine ne govore riječima, nego tonovima. A Vukovar je grad koji istinu uvijek svira tiho. I zato, 35 godina poslije, ostaje ona rečenica koju svi znamo, ali svaki put izgovorimo drugačije: Dok živi sjećanje na vukovarske branitelje, živjet će i istina o cijeni hrvatske slobode.
