Bablje ljeto: vrijeme koje se vraća samo staricama i paučini
Venina Markuš
Bablje ljeto: priča jedne bake koja još vjeruje u sunce
Kaže moja baka da postoje dani koji nisu ni od Boga ni od kalendara. Dani koji se provuku između dvije kiše, kao da su pobjegli iz neke stare priče. Sjedne ona na klupu pred kućom, pod onim orahom koji je već napola ogolio grane, i kaže: “Evo ti, sinko, bablje ljeto. Došlo da me još malo ogrije.” I stvarno – sunce tada ima neki drugi glas. Nije ono ljetno, što prži i tjera u hlad. Nije ni jesensko, što se skriva iza magle. Ovo je sunce koje se vraća samo staricama, kao da im se ispričava što je otišlo prerano. U zraku lebde tanke niti paučine. Baka ih zove bapske vlasi. Kaže da su to kose svih žena koje su živjele prije nje, svih onih što su nosile marame, plele vunene čarape i znale kad će kiša po mirisu zemlje. Kad joj se jedna nit zalijepi za rukav, ona se nasmije: “Dobro je… znači da me se još netko sjeća.” Priča mi kako su nekad vjerovali da je bablje ljeto vrijeme vještica. Ne onih iz bajki, nego onih iz naroda – žena koje su znale više nego što je bilo dopušteno. “Možda je i to istina”, kaže baka, “jer ovo vrijeme je uvijek malo naopako. Toplo kad ne bi trebalo biti, tiho kad bi trebalo šuštati lišće.” A onda zašuti. Gleda u dvorište, u šljive koje su već otpale, u mačku koja se lijeno proteže na betonu. I kaže: “Znaš, sinko… bablje ljeto je kao život. Najljepše stvari dođu kad ih više ne očekuješ.” I dok ona tako sjedi, sunce joj pada na lice, a paučina se presijava kao srebrna nit. I shvatiš – možda je bablje ljeto zapravo samo jedan mali dar. Za sve bake koje još vjeruju da toplina može doći niotkuda. Za sve nas koji se pravimo da žurimo, a zapravo čekamo baš ovakve dane.
Znate li otkuda dolazi izraz bablje ljeto?
Izraz bablje ljeto ima nekoliko mogućih podrijetla, a sva se ponavljaju kroz europske jezike i narodne predaje. Najčešće se navode dvije glavne teorije – jedna vezana uz paučinu, druga uz vještice, a obje su potvrđene u više izvora.
