Tijelo/lice, oblik se pojavljuje kao promjenljiv znak, silueta, trag
Eugen Borkovsky
Umjetnica Eva Brutmann je na lanjskoj 31. EX TEMPORE GROŽNJAN osvojila glavnu nagradu. Stoga je pozvana da detaljnije predstavi svoje vizualne ideje tijekom ovogodišnjeg umjetničkog skupa u Grožnjanu.
Eva Brutmann predstavlja seriju radova nastalih unatrag posljednjih nekoliko godina. Na raznim formatima predstavljeni su radovi izvedeni kombiniranim tehnikama. Iako heterogeni, pred nama je niz oslikanih površina razigranog ritma i naglašenog kolora. Radi se o radovima na platnenoj podlozi ili papiru. Motivi su većinom lica ali i aktovi, a izvedbe kolorističke i naglašeno gestualne. Tijelo/lice, oblik se pojavljuje kao promjenljiv znak, silueta, trag. Cijelu seriju možemo podijeliti na nekoliko grupa u rasponu od portreta, figura do apstraktnih oblika. Promatraču uskoro postaje jasno je da radovi nude vizualizacije odsjaja psiholoških stanja.
Autorica nas okružuje radovima na kojima nalazimo ponegdje promišljene, ili pak halucinatorne kombinacije oblika i znakova. Ponuđena je šarolika množina iskaza. Na putu od dosjetke ka značenju, radovi pomiču zanimanje ka rubu semiotičkog propitivanja. Da bi komentirali radove moramo očitati znakovni repertoar. Pored toga, možemo promišljati o autorskim i tehničkim postupcima autorice.
Ljudsko tijelo je temeljna datost. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. No, tijelo nije organski stroj ukroćen umom. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. „Ja“ se pojavljuje kao biće s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna individualnost uzmiče pred nizom autopercepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom jednostavno odbaciti.
Kreatorica zapleta, uzima tjelesno kao matricu. Ovaj izbor iz njenog slikarskog opusa dodiruje pitanja identiteta, kako aktera tako i autorice same. Na svim radovima je iskaz temeljen čovječjim tijelom, ponekad ženskim, ponekad muškim. Pokatkad je naglašena osobnost pojedinog lika pa neki radovi nose elemente portreta. Umjetnica osobe prikazuje u znakovitim pozicijama. Ona želi naglasiti da tijelo iskazuje stanja pa svaki rad određuje na drugačiji način. Negdje je to zamjetno jaki kolor, negdje pozicija ili pak okruženje modela. Bez obzira na to radi li se o pokretu ili pozi, sve scene zabilježene su kao rituali.
Umjetnica polazi u propitivanje osjećaja koje često prikrivamo. Ona plasira ranjiva/ranjena obličja. Vizualizacije govore o reskim trenucima. Očitavamo raspoloženja, utiske, odbljeske svijesti. Autorica nas želi upozoriti da nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost dala je glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora, a ponudila tablete za umirenje. Kapital, politiku niti vjere ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji pogled na svijet neadekvatan. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Fizičari i filozofi fraktalima, bozonima, strunama redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao polja energija koje se manifestiraju različitim frekvencijama. Čovjek tako više nije kemijska reakcija, već energetski naboj.
Većina radova je rađena uljem, akrilom, ugljenom ili kombinacijama. Začudna dramatika postignuta je korištenjem kolora koji često nudi odmak ka izvanvremenskom. Autorica povezuje pozadinu i oblik u prednjem planu. Na razmeđi propitivanja i alegorije, ponekad su likovi smješteni u arkadijske prostore, ponekad u prepoznatljive a najčešće u apstraktna okruženja. Svi radovi nose snažan narativni naboj. Izabrane radove povezuje ideja prikaza ljudskih stanja kroz neskrivenu tjelesnost. Uz to, Eva u kompozicije ponegdje integrira nasljeđa novih medija, grafita ili virtualne pojavnosti. O tome svjedoče pojedine kompozicije u cjelini ili detalji.
Eva Brutman
TIJELO KAO SUDBINA
samostalna izložba / mostra personale
Otvorenje / apertura: subota / sabato, 26. IX. 2026, 20.00 h
Gradska galerija Fonticus, Grožnjan / Grisignana
Kolorirane površine ili detalje autorica postavlja instinktivno, naglašavajući prednji plan. Umjetnica ne štuje pravila perspektive. Miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar pojedinog rada. Predstavljene osobe imaju pozicije i/ili atribucije kojima je raspon od mitoloških do bizarnih. Ponekad likovi bivaju doživljeni/predstavljeni na rubu nadrealnog. Neke od prikazanih likova kao da zatječemo u bestežinskoj poziciji. Pojedini radovi predstavljaju osobe u socijalnom odnosu. Okruženje i komunikacija iskazuje egzaltiranost i/ili ponudu emocionalnih ili, moguće, erotskih asocijacija.
Eva Brutmann je svjesna da nesigurnost postojanja biva naglašena određivanjima koja uključuju: etnički identitet – grupa/narod, vjerski identitet, spolni identitet, kulturni identitet. Pojmovima se manipulira. Jer, etnički identitet se rađa tek pred nešto više od 150 godina kad se iz feudalizma prelazi u građansko društvo. Podjela feudalnih vladara pretače se u konstruiranje nacionalnih ograđivanja. Vlast i religije podupiru to novo stanje jer im je uvijek potrebna podjela pučanstva radi lakšeg vladanja. Tako nastaju grubo parcelizirane nacionalne države koje nisu pridonijele miru i stabilnosti napose zapadne civilizacije. Baš suprotno, one unose nesigurnost, razdor, mržnju i ratove među nacionalnim tvorevinama.
Eva Brutmann laća se problematiziranja osobnog, ali i općeljudskog. Ona voli ljude, a dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Naša civilizacija mnogo ulaže u ideje bijega od tjelesnosti. Sve religije sadrže naglašeni animozitet prema tijelu i fizičkom svijetu. Umjetnica ukazuje na spoj tjelesnog i bitno ljudskog. Preko tijela/lica kao da nam želi kazati da je duša ranjiva i podložna promjenama. Jedna mijena je manifestirana fizičkim razlikama. Druga je mijena, također čitljiva s tijela, ona je koja se očituje duhovnim stanjem. Ovaj likovni projekt govori o drami samovanja, odvajanja, ali i dolazaka, vraćanja: propitivanja. Možemo zaključiti da su posrijedi izresci socijalnih situacija koje ne moraju biti nježne.
Umjetnica provokativno nudi nagost. Mi češće na sebe navlačimo logom označenu odjeću kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Uz ostalo, ove scene signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije, okoline u kojoj funkcioniramo. Propitivanje konvencija nosi snagu ovog projekta i uklapa ga u propitivanje recentnog vremena. Akteri su zadubljeni u svoju trenutnu poziciju: sigurnost/nesigurnost, možda očekivanja. Najčešće zaustavljeni u egzaltiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti. Osamljeno se često i sami osjećamo, čak i okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći, kao i bol nadmoći, uzrokuje posljedice. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjere ne zanima pojedinac. Stvara se krdo kojim se manipulira.
Okosnicu izložbe čini autoričino uživljavanje. Ona se oslanja na iskrenost promatrača i njegovu moć percepcije. Tu je i dramatika ovih radova najglasnija. Jer nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom izložena je stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji. Ovom igrom autorica inicira spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet ni ljude oko sebe, ali ih, bez obzira na to, možemo poštovati. Ovi radovi svojevrsno su čistilište blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. Gledano teatarski, Eva scene predstavlja u trenucima zapleta, prije vrhunca, a daleko od raspleta. Jer, ovo nije izložba portreta ili figura. Ovo je kaleidoskop stanja. Kaleidoskop doživljaja aktera prelama se s realnošću.
Eva Brutmann, koja radi pod imenom Evita Arts, živi i radi među vinogradima južne Štajerske u Austriji. Njezina praksa usmjerena je na ljudsku figuru te emocionalne i psihološke dimenzije portretiranja, koristeći ulje, ugljen, akvarel i mješovite medije. Završila je majstorsku radionicu kod prof. Hannesa Baiera na Akademiji umjetnosti Leonardo u Salzburgu (Mattsee) 2022. godine. Njezini radovi izloženi su na Međunarodnom sajmu umjetnosti u Veneciji, na izložbama u Kitzbühelu i Grazu, u dvorcu Mondsee 2025. godine i na daljnjim izložbama u Austriji. Godine 2025. osvojila je prvu nagradu na 31. EX TEMPORE-u u Grožnjanu. BENEATH – Traces of Being (ISPOD – Tragovi bića) označava njezinu prvu samostalnu izložbu u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu.
