Josip Botteri Dini: RIMU U POHODE

“U umjetnosti se od vremena do vremena događa i vrijeme sinteze. Ona je nužna, da bi umjetnik, postigavši određenu dionicu svojih umjetničkih ostvarenja, mogao sebi i drugima predočiti doseg svoje umjetničke vizije“

Miroslav Pelikan

Akademski slikar Josip Botteri Dini, svojim je dugogodišnjim radom posvećenim umjetnosti ostvario impresivni opus, ostavljajući duboki trag u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

Osobito mjesto u njegovom nadahnutom stvaralaštvu zauzima sakralna umjetnost.

Nedavno ste posjetili Rim, kakvi su dojmovi?

-Često imamo prigodu se naći pred djelima velikana umjetnosti. Ove godine bio sam u Rimu i ponovno se oduševljavao brojnim umjetničkim djelima. Uvijek ponoviti razžari se znatiželjni duh kao magnetima bivaš privučen Michelangelom, Rafaelom, Berninijem, Tizianom, i mnoštvom drugih. Bivaš ponesen vihorom boja, crtovlja, oblika u pokretu. Ostaješ dijelom stanovnik te svjetske duhovne metropole; postaješ kao učenik u zbornici genijalnih duhova. K tome zazvone ona brončana zvona sv.Petra i duša primi snažnu simfoniju svečanosti koja nikada ne prestaje. U toj glazbi slijevaju se stoljeća u svečane procesije i blagoslov Petrovog nasljednika.

Povratak u domovinu Hrvatsku s bogatim zavežljajem uspomena, koje ne dopuštaju zaborav ni na Caravaggia, ni Klovića, ni Beata Anglelica, ni Meštrovića i Kljakovića a niti na bl. Katarinu Kosaču, kraljicu Bosne, tužnu majku, koja sve svoje blago i insignije ostavi u Rimu, a papi preda svoje bosansko kraljevstvo u nasljeđe i pomaže izgradnju Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima na rijeci Tiberu i sklopi svoje tužne oči i bi pokopana u crkvi Ara Celi, skoro pod samim nebom.

Volite mir Vašeg atelijera.

-I opet, ponovno ostvarujem usred buke, moju atelijersku tišinu i slikam u potrazi za dragim i nepoznatim uvijek novim i neponovljivim snoviđenjima.

Vama su osobito važna sjećanja.

-O sjećanju malo govorimo, a ono je tako tiho i slobodno, lelujavo, poput leptira, nematerijalno, a živo, a boja lebdeća u pokretu.

Forsan et haec olim meminise iuvabit!, latinska je izreka, a prijevod glasi: Možda će ovoga nekad lijepo biti sjetiti se!. Ova stara izreka za mene je poticajna i govori o vrlo važnoj ljudskoj sposobnosti. Pogotovo za umjetnika, ali i za sve ljude od velike je važnosti moći se sjećati.

Nekih turobnih događaja čovjek se nerado sjeća. Ali u umjetnosti, sjećanje je često pokretačka snaga i mašte i osjećaja i uma. Naša imaginacija počiva na sjećanju od kog i započima sve novo. Novo je u umjetnosti stvarnost lišena mnogih prohujalih doživljaja, pa čak i događaja. Novo u umjetnosti pripada sferi sjećanja i slutnje.

Ostvarenje nove umjetničke stvarnosti u novom umjetničkom djelu, plod je našeg sjećanja, imaginacije, transformacije, sublimacije i ostvarenja u novom umjetničkom djelu.

Vrijeme sinteze.

-U umjetnosti se od vremena do vremena događa i vrijeme sinteze. Ona je nužna, da bi umjetnik, postigavši određenu dionicu svojih umjetničkih ostvarenja, mogao sebi i drugima predočiti doseg svoje umjetničke vizije. Tada, na tim iskustvima umjetnik nastavlja svoje duhovno putovanje u potrazi za novim vidicima njegovog unutarnjeg svijeta, koji se očituje i ostvaruje u njegovom umjetničkom djelu.