Svježina novoga ciklusa fotografija Borisa Jagačića zamjetna je, opipljiva, on bilježi manje važne ali ponajprije sretne trenutke, koji tako brzo prođu, ne namjeravajući se ubrzo pojavljivati
Miroslav Pelikan
Boris Jagačić suvremeni je hrvatski fotograf, neumorni istraživač i tražitelj iznimnosti svakodnevnih motiva, koje često u njihovoj izvanrednoj jednostavnosti i ne primjećujemo, prolazeći pored njih, iznenada se suočavajući
Novi ciklus fotografija posvećen ljetu i mnogim njegovim posebnostima, od prozirne boje neba, modrine mora i obilja života koje ga okružuje uz neizostavnu nazočnost čovjeka, ostavljenih i zaboravljenih brodova ili pak malih plovila koja svejedno prkose valovima ili uspavanih vezanih brodova (o čemu oni sanjaju, zacijelo o plovidbi, o moru, o valovima, o čemu drugom).
Jagačić bilježi skladnu ljepotu cvijeta, guštere, kukce, pse, galebove (osobito mi se sviđa snimka galeba na obali, koji poput gospodara promatra more), ribe, psi, školjke ali tu je i nekoliko vrsnih fotografija užadi, bez kojih se ne bi nikada plovilo (užad složena u krug, poput labirinta).
Svježina novoga ciklusa fotografija Borisa Jagačića zamjetna je, opipljiva, on bilježi manje važne ali ponajprije sretne trenutke, koji tako brzo prođu, ne namjeravajući se ubrzo pojavljivati.
Njegov je svijet odmjeren, harmoničan, miran, reklo bi se i tih, samo se ponekad začuju valovi i kliktanje galebova iznad mora.
