Olja Eraković se ne odriče figuracije, ali oblike predstavlja na skoro simboličan način
Eugen Borkovsky
Pred nama je niz oslikanih površina snažnog ritma i razigranog kolora koje potpisuje Olivera Eraković. Radi se o izvedbama akrilnim i/ili uljnim bojama i pastelima na papirnatoj podlozi. Ovo je nastavak opusa gdje autorica progovara o urbanom. Proživljavanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga zadržava, pamti osjećaje i postupke izvedbe rada. Umjetnica ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež i slikanje kako joj to nalaže trenutak izgovora misli.
Često je prisutno lice a koje je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Tijekom povijesti čovjek je najobrađivaniji likovni motiv, bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. Olja Eraković se ne odriče figuracije, ali oblike predstavlja na skoro simboličan način. Zapravo, kao da joj se žuri, izražajno zapisuje osnovni oblik/dojam da bi krenula dalje. Ovi radovi, ponekad tekstuirani, ekspresivnog stila naglašavaju britkost tema uz snažan iskaz energije i emocije. Autorica rijetko unaprijed, planirano, izgrađuje scenu. Mnogi radovi bivaju otpočeti na zamrljanim podlogama. Na nekima je podloga ostavljena čistom. Te bjeline Olja koristi uklapajući ih u kompozicije. Autorica kasnije nanošenjem slojeva, ponekad korištenjem slučajno dobivenih oblika, formira scenu. Čini se da svaki rad nudi neku priču, komunikaciju koja je/nije ostvarena pozitivno. Promatrač je prisiljen iščitavati i ponuđene slovne zapise kako bi sklopio doživljaj. No, autorica često ne nudi usklađivanje, već promatrača navodi na doživljaj slikarskog kao nadređenog zapisima. No, gustoća i djelomično razgovijetan oblik komunikacije predstavlja autoricu u grču iskaza. Ovo pak unosi ideju o spontanom pristupu, no spontani potez ne može poraziti zapis koji je jasan i prevodljiv i koji može zavesti promatrača. Zapisi su ponekad zahtjevni, npr. pojavljuje se riječ „eroica“ koja zove na slušanje Beethovenove Simfonije. Ovo glazbeno djelo smatra se početkom muzičkog romantizma i završetkom klasične ere. Moguće je da autorica ovim znakovnim otklonom nudi ideju novih, suvremenih, alter-postmodernističkih vizualizacija.
Olja Eraković nudi ciklus snažnoga naboja, oslonjen na umjetnost grafita, ilustracije, plakata, stripa, gestualnoj verziji apstraktnog ekspresionizma i elemenata pop-arta. Njene sirove linije, lica, kvadratna lica, fragmentirane riječi istražuju pitanja osobne i/ili kolektivne situacije vezane za moć, rasu, identitet i društvene nepravde. Ona spaja slike, riječi, simbole i crteže kako bi ispričala priče o stanju ljudskog roda te pojedincu u odnosu na okruženje. Osebujnim spojem slike i teksta unosi zbrkanost, ali i uzbudljivost urbanog. Intenzitet pristupa materijalu iznjedrio je djelomično spontanu, a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Čini se kao da autorica nudi ideju ogledala – ogledavanja i razabiranja konfuzije koju potiče suvremenost. Uklopljeni elementi čine sustave koji postaju ideogrami.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
petak / venerdì, 6. XI. 2026. u 18.00 h
Olivera Eraković: KALEIDOSKOP STANJA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdì, 6. XI. 2026. u 18.00 h
suradnja:
Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore ”Bujština” Umag
Projekt podupiru:Savjet za nacionalne manjine RH
Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore ”Bujština” Umag
Općina Grožnjan
Olja je svjesna da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog identiteta. Važnost osobnog biva razbucana socijalnim, društvenim određenjima koja uključuju: etnički identitet grupa/naroda, vjerski, spolni identitet, kulturni identitet. Pojmovima se danas poprilično manipulira. Jer, etnički identitet se rađa tek pred nešto više od 150 godina kad se iz feudalizma prelazi u građansko društvo. Podjela feudalnih vladara pretače se u konstruiranje nacionalnih ograđivanja. Vlast i religije podupiru to novo stanje jer im je uvijek bila potrebna podjela pučanstva radi lakšeg vladanja. Tako nastaju grubo parcelizirane nacionalne države koje nisu pridonijele miru i stabilnosti napose zapadne civilizacije. Upravo suprotno, one i danas unose nesigurnost i razdor, mržnju i ratove među nacionalnim tvorevinama.
Umjetnica integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem, a usput propituje njihov tipski status. Tako se pred nama nižu simbolične situacije koje moramo iščitavati poput rebusa. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije promatrača dovode do nesigurnosti dojma. Uporabljeno znakovlje uvodi naraciju. Olja se laća portretnih situacija, no, ovo nije izložba portreta. Lica su poopćena pa predstavljena situacija postaje fiktivna scena. Primjetno je da se autorica bavila očevidom sličnih modela, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Drugačije rečeno: ideja projekta i niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.
Ovi radovi temelje se na spontanom bilježenju podsvjesnog doživljaja. Naizgled ne postoji kontrola, iako je sam proces slikanja pod direktnom nadzorom umjetnice. Dozvoljene su „greške“ i slučajno nastale forme koje idu u prilog cjelovitog artističkog doživljaja. Njen način blizak je egzistencijalističkoj kreativnosti, jer se u djelima naznačuje istraživanje identiteta/stanja. Lične, unutrašnje psihološke borbe, vanjska sprega između ljudi, čovjeka i prirode te traženje duhovne ravnoteže osnovne su ideje umjetnice.
Nečitka obličja aktera uznemirujuća su. Analiziramo li situacije, čini se da su likovi blokirani običajima, sustezanjem. Scene signiraju činjenicu da postajemo poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije. Postajemo lutke na koncu koje kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita te sve površnija edukacija. Evidentiranje te pasivnosti nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme. Njeni akteri zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često osjećamo iako smo okruženi grupom. Nauka ne pomaže. Ona je postala oruđe kontrole, i nije riješila probleme. Ona služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojim se manipulira.
Očit je konglomerat energija koje umjetnica pokušava vizualizirati uklapanjem u formate slika. Ponuđeno nam je prepoznavanje oblika šturim naznakama, poput dječjeg crteža. Mogli bismo seriju nazvati „Hommage a Baskuiat“, ali Olja cijelom izložbenom projektu daje radni naslov „Out of Scale/Izvan mjerila“. Zapravo, ona ima pravo nastavljati, djelomično oponašati, ponekad samo primijeniti fascinantne situacije koje nam je nudio pokojni osebujni slikar. Autorica također koristi glave, asocijativne oblike karakterističnih osoba koji bi trebali asocirati na neka osobna stanja i/ili promišljanja.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Oblikovani likovi nisu sretni, nisu mirni, oni propituju, angažirani su na osobnom planu koji dodiruje i nas. Nečitki obrisi unose pojam sumnje. Sumnja je oznaka tijeka. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad postoji sumnja, pokrećemo misao ka promjeni: doživljaju, mišljenju ili na fizičku situaciju. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Radeći na projektu, autorica kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Jer, ovo su portreti nas samih, otuđenih pojedinaca.
Ovu Oliverinu seriju možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Najčešće gestualno, ponekad primireno slijedom očitavamo bilješke raspoloženja. Umjetnica govori direktno opirući se na znakove. No, više od znakova govore potezi, nakupine boja, kompozicija. Umjetnica kontinuirano otvara nova, slobodna, ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog. Komentar možemo zaustaviti kod najjednostavnije interpretacije: negdje na rubu kronologije doživljaja postajemo svjedoci. Umjetnica nam podstiče otkrivanje oblika i značenja. Ona plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Ovi radovi svojevrsno su čistilište blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. Jer, ovo nije izložba portreta. Ovo je kaleidoskop stanja. Ostvareno u materijalu, ovo promišljanje odiše naporom interpretacije.
Olivera Olja Eraković rođena je 1976. godine u Nikšiću (CG). Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Trebinju, odsjek slikarstvo, u klasi prof. Marka Musovića. Magistrirala na AGRFT u Ljubljani, smjer kostimografija u klasi prof. Janje Korun. Trenutno je doktorand na Univerzitetu u Ljubljani u klasi prof. Janeza Bogataja. Zaposlena je kao kustos-muzejski savjetnik u JU „Muzeji i galerije Nikšić“. Angažirana je kao predavač na UDG (Univerzitet Donja Gorica). Samostalno izlagala u Budvi, Herceg Novom, Kotoru, Niksiću, Podgorici (CG); Beogradu, Kragujevcu (SRB); Ljubljani, Mariboru (SLO); Mostaru, Sarajevu, Trebinju (BiH); Grožnjan (HR); te u Austriji i Italiji. Kao kostimograf radila za kazališne predstave u saradnji sa mnogim istaknutim rediteljima. Dobitnica je stipendije “Bucko Radonjic”, CNP, Erasmus Mundus, Basileus, Unesco, Scholarships for Universities in Europe. Objavila naučni članak: Oblačilno istovetenje Črnogorcev, SED Glasnik.
