Grad ne traži savršenstvo. Grad traži stadion koji neće biti predmet sprdnje
Boris Markuš
Predstavljanje pobjedničkog rješenja novog stadiona u Maksimiru otvorilo je pukotinu koja se rijetko vidi u hrvatskoj javnosti: onu između struke, politike i navijačke zajednice. U samo nekoliko sati društvene mreže, forumi i komentari pretvorili su se u poligon nezadovoljstva, a peticija za poništenje natječaja prikupila je više od 16.000 potpisa – broj koji se ne može ignorirati, ma koliko ga struka pokušala relativizirati. Struka kaže: natječaj je završen. Javnost kaže: nije. Arhitekt Nenad Fabijanić, član Ocjenjivačkog suda, poručio je da je ideja o poništenju natječaja “potpuno neargumentirana”, da kritičari “nemaju znanje o arhitekturi”, te da bi poništenje bilo presedan u višestoljetnoj povijesti arhitektonskih natječaja.To je snažna izjava – ali i izjava koja otvara pitanje: može li se javnost isključiti iz rasprave o projektu koji će desetljećima oblikovati identitet grada? Jer reakcije nisu nastale iz hira. One dolaze iz straha da će gledatelji i dalje biti izloženi vjetru i kiši, iz dojma da je brutalistički, betonski izgled zastario, iz bojazni da će akustika ostati problem, iz osjećaja da se propušta prilika za stadion koji bi bio simbol Zagreba, a ne samo infrastrukturni objekt.
Politika ulazi u igru
Premijer Andrej Plenković prvi put se jasno izjasnio: “Nisam zadovoljan. Treba vidjeti postoje li pravne pretpostavke za poništavanje natječaja.” To je rečenica koja mijenja dinamiku. Ako Vlada i Grad Zagreb – kao investitori – procijene da je natječaj moguće poništiti, struka više nije jedini arbitar. A ako se otvori novi, pozivni natječaj, pitanje je hoće li se u njega ugraditi ono što je dosad nedostajalo: glas navijača, glas grada, glas javnosti.
Maksimir kao ogledalo šire priče
Ovo nije samo priča o stadionu. Ovo je priča o tome tko odlučuje o javnim prostorima, o tome koliko je struka spremna slušati korisnike, o tome koliko politika prati raspoloženje građana. I o tome kako se u Hrvatskoj još uvijek traži ravnoteža između stručnog autoriteta i demokratske legitimacije.
Zaključak
Natječaj možda jest proveden po pravilima struke. Ali reakcije pokazuju da je povjerenje izostalo. A bez povjerenja – ni najbolji projekt neće postati simbol grada. Zato je pitanje novog Maksimira danas manje arhitektonsko, a više društveno: hoće li Zagreb dobiti stadion koji ujedinjuje, ili još jednu odluku koja dijeli? Zato: Do rješenja – neka nama našeg ružnog pačeta. Sve dok ne dobijemo labuda koji će konačno zaslužiti ime Maksimir.
Boban brani Maksimir, ali teren se mijenja: od “šokantno moćnog” do spremnosti na kompromis
Zvonimir Boban, predsjednik Dinama, stao je iza pobjedničkog rješenja kao da brani važnu pobjedu na terenu. Nazvao ga je “šokantno jakim, silnim, moćnim, futurističkim zdanjem koje čuva dušu Dinamovog doma” – rečenice koje zvuče kao da dolaze iz čovjeka koji je navikao prepoznati karakter, ritam i identitet. Ali nakon što je projekt izazvao val nezadovoljstva, nakon što su navijači upozorili na otvorene kutove, nedostatak klasičnog krova, izloženost vjetru i kiši, te nakon što su online ankete pokazale da se dizajn većini jednostavno – ne sviđa, Boban je učinio ono što rijetko čini: pokazao je spremnost na kompromis.
Bobanova obrana: emotivna, ali ne i neupitna
Boban je projekt branio strastveno, gotovo osobno. Njegov opis stadiona kao “futurističkog” i “moćnog” pokazuje da u rješenju vidi nešto što drugi ne vide – možda ideju, možda simboliku, možda kontinuitet Dinamovog identiteta. Ali javnost je reagirala drugačije. Navijači su jasno poručili: ako stadion izgleda hladno, otvoreno i nepraktično – onda ne čuva dušu, nego je ostavlja na kiši.
Kompromis kao priznanje stvarnosti
Bobanova spremnost na razgovor o doradama, zatvaranju kutova, dodatnoj zaštiti gledatelja i mogućim korekcijama dizajna nije mala stvar.To je priznanje da projekt, ma koliko ga on smatrao snažnim, nije prošao test publike. A stadion bez publike nije stadion. To je samo beton.
Šira slika: između struke, politike i navijača
Dok arhitekt Fabijanić tvrdi da su kritike “neargumentirane”, dok struka brani natječaj kao svetinju, a dok se peticija penje prema 20 tisuća potpisa, Boban se našao u nezgodnoj poziciji: braniti rješenje koje mu se sviđa, ali koje se većini ne sviđa. I tu se vidi razlika između arhitekta i nogometaša. Arhitekt brani koncept. Nogometaš brani ljude. Boban zna da bez ljudi – bez navijača – stadion nema smisla.
Zaključak
Bobanova obrana projekta bila je snažna, emotivna i iskrena. Ali njegova spremnost na kompromis pokazuje da razumije ono što je u ovoj priči najvažnije: stadion se ne gradi za žiri, nego za publiku. A publika je jasno rekla svoje.
