RAT NAŠ SVAGDAŠNJI

Pisac i pjesnik iz Staroga Grada na otoku Hvaru, Ivan Domančić, u svom novom polemičkom tekstu, naslovljenom “Rat naš svagdašnji” govori o banalnosti rata, definirajući ga kao pogubnu ludost i vrhunac besmisla, usmjeravajući se na bitak i apsurd destrukcije. U tekstu autor otvoreno i oštro propituje, te kritizira cilj svake agresije koja ljude učini neljudima, naglašavajući tako duboki moralni pad koji rat donosi. Ističe da ratovanje guši razum i ne rješava probleme, već samo stvara nove, te da se umjesto vojnih strategija treba okrenuti stanju mira, dok za to ne bude prekasno.

Ivan Domančić
RAT NAŠ SVAGDAŠNJI

Rat je apsurdna i uporna manifestacija ljudske ludosti; apsolutno zlo i duboki neuspjeh civilizacije, te izvlači ono najgore iz čovječanstva, bez obzira na to koliko se cilj činio hrabrim. Rat razara i odnosi živote, raseljava milijune ljudi koji iznova kreću s nule ili iz minusa – jer uništeno se više nikada neće vratiti i zauvijek ostaje trauma. Rat je tiha hrabrost ožalošćenih i neutješnih civila u opustošenim gradovima hladnoće i gladi, koji će podnijeti puno više od onih kojima je rečeno da se sukobe i onih koji samo pokušavaju preživjeti. Svijet je prihvatio logiku vječnog rata koji je postao ambijentalan. On više nije nešto što se događa negdje drugdje ili povremeno, već nešto što definira politiku, proračune i identitet. Rat protiv terora pretvorio se u rat protiv nevidljivog: protiv ideologije, protiv različitosti, protiv duhova. Ideja da je rat krajnje glup vjerojatno je bila očita gotovo oduvijek. Primjerice, svakako je bilo moguće s užasom primijetiti da je jedan od najpoznatijih ratova u povijesti ili mitologiji – onaj između Grčke i Troje – vođen zbog otete žene, trajao deset nemilosrdnih godina i završio nasilnim uništenjem cijelog grada – države. Rat, u 21. stoljeću, više nije nešto što završava. Još uvijek smo u ratu s nekim: s „drugima”, s apstrakcijom, s algoritmom, s virusom, s imigrantima i sa samim sobom. Dolazi apokaliptična jasnoća, naoružana maglom koja se možda neće nikada razići. Naziv se mijenja. Bojno polje se mijenja. Ali ratni stroj i dalje postoji. Ne zato što to želimo, već zato što smo to integrirali u vlastitu arhitekturu. Nema mira. Postoji samo predah. Balansiramo na rubu trećeg svjetskog rata, ne računajući na potencijalni genocid i nuklearni holokaust, za koje nemilosrdni kršćanski fanatici misle da će ubrzati drugi dolazak bjeloputog, imperijalističkog Krista. Nijedan rat, u ratom ispunjenoj povijesti naše vrste, nije bio terminalan – sve do sada, kada znamo da bi nuklearni rat bio smrt našeg planeta. Nevjerojatno je da bilo koja vlada prisvaja sebi pravo da zaustavi povijest, po vlastitom nahođenju. „Zašto rat?“ Pitanje je temeljno, ali i pomalo naivno i zastarjelo zbog očitog nedostatka konačnog odgovora. Slično tome, moglo bi se pitati „zašto smrt, zloba ili nasilje?“ Jesmo li osuđeni postavljati samo nemoguća pitanja? Postoje tri uzroka tiranije i ratovanja odnosno tri „prirodne” strasti u podrijetlu nesretnog i jadnog stanja koje muči ljude u nedostatku političkog autoriteta koji bi im nametnuo zajedničke zakone. Prva strast je pohlepa, koja se odnosi na elementarni impuls: želju za posjedovanjem; bijes da se nekome otme ono čega je lišen, a u čemu drugi uživa; žestoku egocentričnost, ljubomoru, zavist i patnju zbog gledanja kako drugi imaju koristi od onoga što bi moglo pripadati njemu samom. Druga strast je strah, izazvan potrebom za sigurnošću i vođen iščekivanjem neprestano neposredne agresije od strane drugoga. Nepovjerenje je uvijek prisutno jer prirodno stanje ne pruža nikakvo jamstvo, a u slučaju nesreće pravi krivac bila bi nečija nepromišljenost. Treća strast je slava, prestiž, taština – drugim riječima, težnja za priznanjem, luda želja da se zablista i pojavi pod strašnim oblakom stalnog dokazivanja vlastite superiornosti nad drugima. Tim strastima nesumnjivo bi se mogle dodati gorčina i ljutnja; mračne želje za osvetom, kao odgovorom na uočenu nepravdu počinjenu protiv sebe. Sve su to tužne strasti, a uvijek su tužne strasti te koje potiču ratove. Egzistencija sve više gubi vjeru u progres i još se nije preoblikovala pred nadolazećom kataklizmom. Gašenje zasljepljujućeg svjetla napretka razotkrilo je novu situaciju: novi ratovi više se ne vode za povijest, već protiv nje, odnosno kao očajnički i sumanuti pokušaj da se ona invertira. Tragična ironija modernog rata je u tome što su obični ljudi poslani da se bore, ubijaju i ginu za interese političkih elita, koje odlučuju, profitiraju i stječu moć u ratu iz udobnosti svojih uredskih naslonjača.

Danas ništa nije profitabilnije od globalne katastrofe u kojoj ljudi ponovno postaju tek topovsko meso za geopolitičke i korporativne interese. Važno je ne dozvoliti da ideologije mržnje i uskogrudnost nacionalizma iznova preuzmu glavnu riječ. Živimo u epohi anksioznosti i nije nam potreban novi ciklus obaveznog vojnog osposobljavanja, već antiratni i antinuklearni pokret. Potrebna nam je zdrava i kvalitetna komunikacija, te neki novi pokret nesvrstanih, osiguranje suvereniteta, nacionalne nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i sigurnosti u borbi protiv imperijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika okupacije, agresije i dominacije. Zvuči utopijski, ali paradoksalno, u distopijskoj zbilji jedino nas još nemoguće može spasiti od potpunog sloma razuma i donijeti mir. Ukoliko se to ne dogodi, zabava završava, a svijet koji nas čeka biti će mnogo gori od ovoga u kojem smo danas. Tada će jedino mrtvi vidjeti kraj rata.