Motiv tišine u opusu Marijana Bingule

Marijan Bingula slikao je birajući teme i motive koje je odabralo srce, nježno i suptilno, tiho i pažljivo

Miroslav Pelikan

Slikar Marijan Bingula (rođen je 1947., prije par godina je preminuo), nije nepoznato ime u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, bez obzira koliko se misli da njegovo djelo nije dovoljno valorizirano i da on zaslužuje daleko bolji tretman u povijesti umjetnosti, daleko jaču poziciju.

Bingula je realizirao zanimljiv opus u ulju, akvarelu, crtežima slikajući krajobraze i primorske i kontinentalne, fragmente pejzaža uz more, zelenilo zemlje, rijetko ljude, na mnogim se slikama opažaju putovi iz tih  manjih mjesta do nepoznate točke, u daljini se vidi more ili još dalje plavilo neba.

No, sve njegove slike obavijene su tišinom, fino istkanom tišinom, gustom i prozirnom što stvara nečujne šumove.

Slike zamišljaja, misli o Arkadiji, sjećanja, razmišljanja o danima koji su nepovratno protekli ne ostavljajući nikakva traga osim ponekog ožiljka raočarenja, ulja, akvareli, priroda, mir.

Marijan Bingula slikao je onako je to nalagala njegova intima, birajući teme i motive koje je odabralo srce, nježno i suptilno, tiho i pažljivo.

Bingulin je opus izazovan, lijep, nadahnjujući, prihvatljiv i današnjem čovjeku razapetom doista između svega. Pogled na Bingulinu sliku, pruža mu nesputano zadovoljstvo, osjećaj smirenja i blagosti, rado bi uronio da može u taj mir i okruži se s tom svečanm bujnom tišinom.

Marijan Bingula je slikao posebne trenutke, izdvajući iz vremena njihovu privlačnost, ukazujući na njihovu nesvakidašnju i posebnu ljepotu, u okruženje tihosti.