U Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar, u srijedu 17. svibnja 2023. godine, s početkom u 18 sati, održano je predstavljanje pet zbirki pjesama autora Jose Štuline. Predstavljene zbirke su: “Perje na vjetru”, “Pogled u daljinu”, “Život na odgodi”, “Ljeto nade” i “Na periferiji sreće”.
Knjige su, uz autora Josu Štulinu, predstavili njihovi recenzenti Marija Ivoš, prof. i književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Moderator predstavljanja bila je Emilija Vučkov Mijatović, dok je u pjesničkim predasima nastupila šansonjerka Lada Šokota.
Svih pet knjiga nastalo je u pandemijsko vrijeme, a tiskane su u izdanju nakladničke kuće “Tonimir” iz Varaždinskih Toplica. Zbirka na “Na periferiji sreće”, petnaesta je zbirka po redu Jose Štuline, pa je tako i predstavljena kao jubilarno izdanje, o čemu je posebno govorio Tomislav Marijan Bilosnić.
Tomislav Marijan Bilosnić
PJESNIK ZGRANUT NAD ZLOM PJEVA O TIŠINI I LJUBAVI
Joso Štulina: Na periferiji sreće, pjesme, „Tonimir, Varaždinske Toplice, 2023.
Kako poslije proslova, kojim autor iz nutrine duše objašnjava svoje pjesme i pjesništvo, o istome pisati pogovor, i još više kazati nešto novo. Teško. Nikako. I što još reći kada sam o pjesništvu Jose Štuline već toliko toga napisao da bi mi ovdje valjalo donijeti tek citate. Pokušat ću, dakle nešto kazati o tome kako se Štulina ni dalje ne iscrpljuje u eksperimentu, te kako se njegov standard odčitava u produžavanju zadanog i poznatog leksika, te kako nas njegova lirika, i što se tiče forme i tema podsjeća na tradicionalnija ustrojstva.
Dakle, ni u svojoj petnaestoj, jubilarnoj zbirci pjesama, Štulina ništa nije mijenjao, njegovi opjevci standardnih su tema što se tiče ustrojstva teorije: priroda, ljubav, godišnja doba, more, zavičaj, domovina, društvo, ljudsko zlo, tišina i slično, iako u zbirci naslovljenoj „Na periferiji sreće“ postaje direktniji i otvoreniji, od umilnog pojanja do ruba krika, no i tu ostajući vjeran vlastitom poimanju lirskoga govora, svojoj estetici i svojoj etičnosti, podjednako u vrlinama i u manama.
U zbirci se tako izmjenjuju pjesme različita sadržaja i forme, što ne predstavlja nedostatak samodiscipline, već podrazumijeva pjesnikov prethodno jasno smišljen plan, strategiju kakve bi se latio kakav suvremeni arhitekt gradeći svoju kuću od različitih materijala, vodeći računa da svaki od njih bude iste čvrstine, da bi na kraju podigao zdanje svojstveno sebi i svom osobnom stvaralačkom sustavu. Ustrojstvo ponuđene strukture zbirke ne iznenađuje one koji poznaju liriku ovog autora.
Zbirka počinje stihovima s ratnom tematikom, dramom opstanka, ruskom agresijom i ratom u Ukrajini, gdje sve vrijednosti i sva etička, politička i uopće društvena, kulturološka, civilizacijska i ljudska pitanja postaju krajnje upitna. Naš autor nije nekadašnji rapsod koji slavi rat, već onaj koji izdiže ljudsku patnju i bol iznad svake snage i sile, pitajući se ako su ratovi stali, a svijet se ne mijenja na bolje, čemu sva ta krv, smrti, svi mrtvi i sva razaranja, uzaludne nesreće, koje zasićuju pokretače rata, a opravdavaju one koji se brane. Eto, da parafrazirano Pascala, danas u Ukrajini imamo rat zbog pitanje tko će živjeti s koje strane rijeke. S kojom, kolikom, i nadasve s čijom cijenom, pitanje je za globalni licemjerni svijet koji proizvodi oružje i unovčuje ga slanjem na bojišnice, ali ne unovačuje svoje sinove.
Zbirka započinje pjesmom „Na periferiji sreće“, naslovnom pjesmom, i ključnim pitanjem barbarogenijskom razlogu izloženosti Ukrajine ništavilu i uništenju. Zgranut nad zlom i industrijom smrti, pred apokaliptičnim slikama uronjen u dramu čovjeka koji ne pristaje biti na strani uništavanja, prevara i laži u kojima strada nevinost, zamišljen nad tragedijom jednog naroda, Štulina započinje pjevom potresnim i uznesenim:
Ukrajina danas plače.
Tisuće izvora suza natapaju ovu lijepu,
veliku zemlju punu boli koju joj nanose
ubijajući njeno dostojanstvo….
Tolika je sofisticiranost oružja da se sav njegov zveket i grmljavina čuju i osjete tek kada se vide sve „suze bola, patnje, tuge, ali i prkosa i ponosa“, kada se zbrajaju mrtvi i postavlja pitanje: jesu li majke rađale djecu da im umiru u krvi (!), u ruševinama okruženim ljudskim patnjama, u kojima „Ukrajina nije plavo-žuta. Crveni se“ u tragičnosti svog opstanka.
Gotovo bih mogao citirati svaki stih ove pjesme koji nas upućuje na činjenicu kako sve ono što ne dolazi od strane duhovne energije pripada silama uništenja. Uništiti zlo, uspostaviti mir, ljubav i sklad, u povijesti se često pokušavalo ratom, ali se ni jedan rat nije pokazao pravednim ukoliko nije osvojio mir srca. Pjesnik, svjestan vlastite bitke u sebi koja jedina vodi osobnom miru, poručuje uplakanoj ukrajinskoj djevojčici, to što pjesnik jedino danas može – „Želim da njena pitoma polja mirišu po zrelom klasju“. Moleći „ljubav svijeta“ da zaustavi pustošenje i patnju Ukrajinskog naroda, Štulina će ovu, u doslovnom smislu programatsku, angažiranu pjesmu, uputiti svim svjedocima užasnih posljedica rata, što drukčije i ne može biti u ovoj prilici.
Poslužit će se Joso Štulina i citatima, grafitima, izrekama mnogih autoriteta, ali i zločinaca, kako bi što više „oživio“ svoje stihove, ukazao na njihovu činjeničnu narav, apsurd masovnog ubijanja, naglasio što sve čovjek može činiti, i u smislu svjetla i u smislu mraka, kako oni koji o pobjedi zbore, tako i oni koji se bore za život i povijesni opstanak. Za svjetionika uzima tek preminulog papu emeritusa Benedikta XVI., koji će reći: „Osoba bez ljubavi iznutra je mračna, ona ima tamu u nutrini“. Slijedi frapantan citat Hermanna Goringa na suđenju za zločine u Drugom svjetskom ratu u Nurmbergu, koji je na upit „Kako ste uvjerili njemački narod da sve ovo prihvati“, jednostavno odgovorio: „Bilo je lako, to nije imalo veze s nacizmom, to ima veze s ljudskom prirodom. To možete učiniti u nacističkom režimu, socijalističkom, komunističkom, u monarhiji, a i u demokraciji. Jedina stvar koju trebamo učiniti da bi ljudi bili robovi je da ih uplašimo. Ako možeš zamisliti način kako uplašiti ljude, možete ih natjerati da rade što god želite“.
Doista, „Nitko drugi osim čovjeka ne nanosi sebi toliku nevolju. Ni bolesti, ni glad, ni progoni, ni ekonomski ratovi, ni zatori, ni prevrati, ni lomače, ni mržnje, ni ludila, ni strahovlade, ni logori nisu djelo prirode, već su proizvod jedne od njezinih vrsta: ljudske. Čak ni učestale div-oluje, šumski požari, proderotine ozonske aure i pomaci podzemnih zemljinih ploča nisu drugo nego posljedice ljudskoga (ne)djela. Čovjek je svoja sudbina, svoja karma i presuda: uručen i izrečen samomu sebi. Čovjek je svoj zapis u zvijezdama. Čovjek je svoja povijest.“… Počnimo s obrazovanjem kako naše djece, tako i nas samih; s obrazovanjem kojemu je cilj obraz. Što će reći, karakter. Što će reći, ljudske vrijednosti. Što će reći spoznaja da smo mi, ljudi, svojom suštinom svijest i savjest, istina i dobrota, mudrost i ljubav. Obrazovanje, naobrazba, ne sastoji se samo od informacija, vezanih za propisana znanja i umijeća. Obrazovanje, kao što naša pronicljiva riječ kaže, jest proces stjecanja obraza, rascvjetavanje u cjelovitu i kreativnu ličnost – pomoću znanja i umijeća. Obrazovanje je buđenje i uspravljanje naših bogomdanih a zapuštenih vrlina i sposobnosti. Zanemarene, one se okreću protiv nas, kao svaka potisnuta energija. Stoga bi informacije trebale biti u službi transformacije, a znanja i vještine ne bi se smjeli smatrati ciljem naobrazbe, već instrumentima za dodir s dubljim i širim i suštinskijim dijelovima sebe-i-stvarnosti. Nema toga bogatstva, takve ekonomske i pravosudne moći, koja bi mogla spriječiti sunovrat ljudskih vrijednosti, ako iza toga bogatstva i moći ne stoji drukčija svijest i drugi cilj. Priprostije rečeno, promjenu donosi ostvaren, nadahnut i neustrašiv čovjek-ljudi. Samo će takva svijest promijeniti svijet – današnji sunovrat u sutrašnji uspon“ (Vesna Krmpotić).
U pjesmi „Želim živjeti“ poručuje i vapi djevojčica koja zna i osjeća „istinu i dobrotu, mudrost i ljubav“, kojoj su prekinuli obrazovanje, kojoj „Ruše dom. / Ubijaju roditelje, braću, susjede…“, čiji se obraz napaja beskrajnim suzama i sve više sliči na list u prolaznom vjetru – „Ja želim živjeti“ moli ovo malo, „nedužno biće / iz Ukrajine skriveno u kutu neuređenog i hladnog / skloništa, dok ruske bombe ruju po njenoj duši“. Pitamo se tko je ovdje komu dužan, život njoj ili ona njemu, znajući da nema većeg čuda, veće nepoznanice, veće nesigurnosti, ali ni veće ljepote od života „A ona samo želi živjeti“ (!), bez toga da joj bilo tko na svijetu govori je li pogođen ili promašen cilj. Život je, ipak – Ljubav.
Ovdje mi se bitnim čini pitanje da li je u ovome slučaju važnija poezija ili njezin ostvaraj, odnosno energija algebarski točno proračunata, jer i u slučajevima kada su lirski dometi i dvojbeni, pjesnik ih iznosi s tolikom strašću i vjerom da se poezija može sučeliti sa stvarnošću i u nju uvesti red, mir i ljubav. Ovo je svakako uzor onima koji pišu bez vjere u snagu riječi, ma koliko netko ove misli držao romantičarskima. Od zanosa u poeziji se ne zazire, tim više što je nedostatak zanosa opustio našu društvenu zbilju (o čemu će Štulina pjevati u nekim drugim pjesmama ove zbirke).
Lirski se govor u ovoj zbirci otvara zvonjavom, zvucima sirena, topovskom kanonadom, kricima, plačem i grmljavinom, umjesto frulom Štilina počinje s ječanjem vojnih truba i bubnjeva, valovima koji se dižu iznad prolaza u budućnost, u zvuk i svjetlost života. Kao i u formalnom rasporedu svojih pjesama po formi i sadržaju, tako ih, čini mi se, Štulina matematičkom kombinacijom donosi i po zvučnosti. Poslije udara groma ovdje nastaje tišina i nastavlja se kao tema u nekoliko pjesama, očito zato da bi čovjek mogao sagledati i ono što mu je blizu kao i ono što je prošlo i udaljilo se od njega zauvijek.
U angažirane (domoljubne) pjesme ubrajamo i pjesmu „Ova zemlja nema sreće“ u kojoj se pjesnik susreće s odjecima trenutne zbilje. Stvarnosno za njega je provedivo i u konkretno, pa se pjesnik reistički iz stiha u stih bavi stvarnim pojavama u društvu: zlom, nevoljom, srećom, jadom, prolaznošću vremena koje se u svojoj nevolji svakim danom sve više izdužuje. Prepoznatljiva su mjesta naše društvene zbilje i njezina temeljna pitanja: „Nema kraja zlu i jadu, / Ova zemlja nema sreće, / Što dulje prolazi vrijeme / Zla i nevolje su teže i veće“. I što od Jose Štuline ne bi očekivali, zadnji stih pjesme glasi doslovno: „Država cijela sliči na sranje“. Teško i nelagodno. Kao psihološka podloga pozadine ove pjesme mogla bi poslužiti rečenica Miroslava Krleže: „I ljudska misao živi kao sve ljudsko, o kruhu“. U egzistencijalnome smislu taj kruh svakodnevni i kad je malen kao zjenica oka, velik je i sjajan kao žarko Sunce. A ljudsko se vrijeme i mjeri po postanku kruha, koji nije samo hrana, već i sloboda, pa se ova analogija može promatrati i kao sadržaj ove pjesme.
U narednoj pjesmi „Business as usual“ – „Zemlja će teško izići iz bijede“ – vrlo se polemički iznose društveni, politički i ekonomski problemi, na što bi mogao uslijediti povelik opseg odgovora. Štulinu muči pitanje morala koji je pravda, a ne zakon, etika neovisna o društvenoj zbilji koja se provodi na dobro svih drugih, i ne bi bila ničiji monopol, poglavito ne lopova i varalica. Citirajući misao Arthura Schopenhauera „Demokracija je kada mnoštvo nesposobnih
izabere nekoliko potkupljenih“, Štulina pjesnik ipak pokazuje kako je i homo politicus u smislu angažmana, ne više lijevog i desnog, koliko onoga koji bi se mogao zvati gore i dolje, govoreći o onoj politici čiji se čisti obraz zrcali na čistim prstima. Duboko nezadovoljstvo s onim što vidi i što očekuje u domovini, u ovom se pjesničkom jeziku nataložilo mnogo natruha iz tvarnog i stvarnoga svijeta – „Osjećam nemoć, duša moja od boli puca, / Vrijeme nam curi poput pješčanog sata“. Zanimljivo je kako će autor brzo s društveno-političke predmetnosti prijeći na pastoralne teme, svjestan kad je o poeziji riječ da je riječ o tišini u kojoj je instinkt osnovni princip.
Sam naslov „Čujete li tišinu“ je zaglušujući u ovoj zbirci. Tišina koja opominje. Tišina u kojoj se moli. Tišina u kojoj osluškujemo i čujemo i najsitnije šumove. Tišina koja u nesuvislu zbilju unosi suvisli smisao. Tišina u kojoj ćemo otkriti kako bez poezije ni u jednom povijesnom dobu nije bilo smisla postojanju ljudskog roda. Muze ne šute ni u ratovima, kako su nas učili. Muze su tišina koju nam valja povezati sa smislom govora, s jezikom općeg dobra. „Čujete li tišinu vi moćnici svijeta? / Čujete li taj prodorni zvuk mirnoće koja vas / doziva iz dubina, leluja u visinama, / probada ljudske duše umorne od zla, / čineći ih beznadnim… Poslušajte taj veličanstveni muk vapaja! / Čuti ćete tutnjavu ledenjaka koji se strmoglavljuju / u more radi vaših užitaka. / Čuti ćete buku neukrotivih valova koji ruše obale / zbog plime koju stvara vaš nemar. / Čuti ćete zastrašujući plač riba u čija staništa, / u mora, u rijeke, u jezera puštate ogromne količine / otrova, koji izlazi iz vaše nezasitne duše. / Čuti ćete poj nijemih ptica koje vas mole / da im na miru ostavite šume, gnijezda, ptiće. / Da im ostavite hranu. / Čuti ćete kletve planina kojima ste ukrali snijeg / i ostavili ih zimi bez pokrivača, ispod visokog / neba koje više nije plavo. / Nije bistro“.
Kao da nam pjesnik pjeva – ubili ste sve kojima je i čemu je Sveti Franjo Asiški propovijedao riječ Kristovu. Tišina je himnična, po samostanskim regulama tišina je veliki obred, u tišini se zbiva otkrivenje, jer njoj predana duša otvara svoja vrata Bogu. Tišina je prolaz u punoglasje, u samu tajnu koja daje ime zajedničkoj povijesti, zajedničkm vremenu i priči o uzajamnoj plovidbi pod zvijezdama, postupkom arkadijske metafore, pjesnik nas gotovo na alkemijski način uvodi u zaboravljene prostore, tako što najednom počinje pojati u duhu iliraca: „Šetam poljem proljećem ranim, / Pazim kako ću stati na travu, / Jaglaci su tek provirili vani, / Bojim se da im stanem na glavu“.
Tišina. Tiha tišina. Svemu na svijetu prethodi tišina. Tišinu će osjetiti i u barci – „Večernja tišina na barci“ – opet u istom slogu, istoj formi, koja više nije slobodna, udarna, već smirena upletena, rimovana. Pjesnički govor, govor je tišine, ali poezija nije dio prirode. Izvan metamorfoze ona ne postoji. Sama za sebe ona je nijema, samo slika valova na kojima se ljuljamo u kulturalnom značenju te riječi. I kreće Joso svojom korabljicom dalje prema pučini mora, on bez mora ne može, kao što ne može ni bez prirode zavičaja, iako kreće ususret „Pijavici“ koja „sije strah „ i „Žuri nekud prema istoku“. I ova je pjesma na svoj način angažirana, a već potom tihi i stari versi – „Jutro mi se sa istoka smije“. I tako redom, krešendo i dekrešendo. S morem, odakle sve dolazi i sve se u životu kreće poput njegovih valova, naš se pjesnik ne upušta u apstraktne sfere i njihove poetske simbole, njegovu temu poezije određuje unutrašnja slika tišine – „Ljetna noć na terasi“. I zvijezde pokreću stih, govor je isto što i suzvučje u času prepuštanja stvarnosti. – „Sjedim na terasi, gledam u zvijezde, / Ljeto je, pa sjaju poput prskalice, / Titraju i plamte na nebu visoko, / Noć mi se tiho spušta na lice“.
Poslije tišine mir. Mir. Mir u prirodi. Mir u duši. Mir u mislima. Mir koji ima svoju unutrašnju prirodu zvuka i svjetlosti. Mir koji se kreće u svim oblicima energije s ritmom ljudskog hoda. A u svijetu mira koji se otapa i otječe, odcjepljuje od nas – „Tražit ću svijetlo života“: „Svijet kojeg sam poznavao, / kojeg sam živio, više ne postoji. / Umire. / Nestaje. / Pretvara se u tamu. / U strah…“ Sve ove pjesme možemo iščitavati kao pjesničku nadahnutost svakodnevnim doživljajima i pojavama (a kasnije ćemo vidjeti i vijestima), što one i jesu, ali ne bez mjere svoje jeke, novih šumova i uzleta, nove metafizičke akustike, snage i energije.
Zato – „Treba li šutjeti“?, pita se pjesnik i bez uzmaka odgovara – „Tražit ću svijetlo izgubljenog života!“ Pitajući se kroz daljnje uradke, na svoj način, što je u životu veća vjerojatnost, ljubav ili pobjeda. U čemu je tajna života, u moći i zlatu, ili poniznosti i slavi duha (?!), tim više što do njegovog kraja najveći dio prođe u snu.
„U tišini sanjivog mira“ brzo ćemo se naći na moru, u kakvoj barci, među galebovima, u mijenama slika, trenutaka i doživljaja, s odjecima tišine, u tajnama života i njegovih oblika, gotovo pobožno suočeni sa zbiljom vode i njezinim kristološkim simbolizmom. More, i sve što je vezano uz njega, ribe i ribolov, dubine, horizonti, valovi, onostrano, krštenje, barke, simboli stvaranja, tišina koja obavija ne samo duh i dušu, već i drugi u životu bitni događaji, česta su tema ovog pjesnika. Snaga mora je prostor koji izlazi sam iz sebe, rađanje vode potaknuto plimama i osekama, suglasje s nebom, putovanja u nepoznato i instinktivna hodočašća, slike su ove lirike: „Iznad glave na kamenoj stijeni / Stoji galeb gleda u daljinu, / Ribe nema, plivati ne može, / Poletjet će u plavu visinu“.
More nije ovdje proždrljivo i opasno, mirno je i blago „kao ulje“, s brodicama i ribičima, na moru se, kao remetilački faktor, pojavljuju tek komarci, baš kao što se raskriljena jedra pojavljuju na Crnčićevoj slici „Bonaca“. Stih je ovdje doista potvoren poput slikarske palete, dok se stihovi nanose brižno u točno znanim tonovima i nijansama kao tanki namazi kista na platno. Unutrašnje osvjetljenje mora titraji su nedogledne daljine neba, pa se stih često doima kao plava boja na bijeloj podlozi: „U beskrajnoj tišini sanjivog mira / Iznad oblaka plavetnilo spava, / Zvijezde mu skrivene u kosi, / Na mjesec mu naslonjena glava“. Lirske minijature Jose Štuline na temu mora s kontekstom vječne težnje za tišinom svemirskih dimenzija, često nas se doimlju kao slikovit krajolik izručen otvorenom doživljaju.
Kao moru Štulina se vraća prirodi, ravnokotarskom krajoliku, poglavito prirodnim mijenama godišnjih doba iz čega pokušava izvući najdublje sadržaje. Štulina se tako bavi malim vrapčićem koji čeka proljeće, kao i on novu zoru svijeta u pjesmi „Jutro u maslinama“: „Preda mnom je duga zimska noć / i čežnja s jutrom u mislima“. Proljeće, jesen, ljeto i zima, stalne su sastavnice u pjesnikovoj radnoj bilježnici. Boje godišnjih doba, energija koju prekriva paleta otkrivaju nam pjesnika kod svoje kuće, bez obzira bio on u lovu, na moru, u vrtu, maslinama ili vinogradu. Čežnje i slutnje, nade i strepnje, u ovim su pjesmama najbliže nadahnuću, svaki događaj u prirodi, u zbilji, dnevnik je sjećanja i osjećaja. Može se reći kako je Štulina baštinio mnogo toga iz haiku u čijoj formi, i inače, razvija svoju filozofiju života: „Vrana skuplja grančice male, / U šumi gnijezdo pravi, / Pokraj zida na suncu / Mirišu zumbuli plavi“. Bez obzira na globalna kretanja, pa i onda kad o njima eksplicite govori, pjesnik u svojem stihovlju uvijek iznova prolazi kroz godišnje mijene: „Razmišljam kako se priroda mijenja, / Suše, požari i poplave nam prijete“.
Zavičaj, poglavito Poljica, izvor su svih emocija i misli Jose Štuline, izvor njegovih riječi, jezika i stiha, arhaika ovog ambijenta prozračnog pod Velebitom i gibljivog pred morem, ne napušta ga ni u njegovoj petnaestoj stihozbirci po redu, teme se nisu iscrpile, ponekad se i obnavljaju, nekad prerađuju, ali konstanta ostaje dominantan pjesnički izraz i govor jastva zavičajne tvari. Jezik zavičajnog obzorja. Ne priklanjajući se ni jednoj pjesničkoj školi ili kružoku, pjesnik svježinu svog jezika pronalazi u zavičajnom leksiku, pa se ova poezija ne može zamisliti ni bez zavičajne metaforike. Divljenje pred prirodom shvaćeno je kao divljenje pred Bogom, zahvaljujući svoj opstanak baš prirodi, zavičajnoj kemiji, laboratoriju začetom u djetinjstvu.
Tako dolazimo do „Polja nebrige“ koje više ne krasi klasje žita, već je samo lijepa uspomena, sve zaraslo u korov, pa je pjesnika i strah izravna odgovora: „Plodne njive u korov zarasle, / Vinogradi davno iskrčeni, / Putovima nitko ne prolazi, / Vrba uz potok više ne zeleni“. Ostajući do kraja vjeran sebi, više vodeći računa što su i kako govorili pjesnici prošlih vremena, nego li suvremenici, Štulina nam donosi jednostavne i jasne pjesmotvore, instinktivne i izravne, ne prepuštajući svojim čitateljima tumačenje njegovih viđenja i dilema, već im nudi probleme uronjene u vlastitu istinu, kao pitanje svog etičkoga stava i pitanje svoje sreće. Sjećanja na oca, mjesto, mladost, prošlost, prijatelje, zavičaj, događaje koje budi nostalgija, zaštitnici su ovog pjevanja. U globalnome svijet mogu nas danas slike nekog izvornog krajolika dojmiti se kao kakve čudesne naivne slikarije na staklu, ali dubina simbolike odčitana u ovim stihovima-slikama poput stare je škrinjice srca čiji je ključić davno izgubljen, pa se škrinjica ne otvara ni kad u taj nevini svijet prizivamo sebi drage, u ovome slučaju sinovca Damira: „Otišao je u miru poput sjene. / Otišao je nenadano, brzo, u tišini.“ U svojoj zavičajnoj lirici Štulina se najčešće koristi sjećanjem, čime se poezija služila od iskona; potom, slijede pitanja, koja su djelatna u svakom pjesničkom djelu; na kraju se čudi, često tako da u pomoć priziva razne autoritete, pa se i na taj način dȃ govoriti o pjesničkoj egzistenciji ovog pjesnika, u svakom trenutku okrenog prepoznavanju ljubavi.
Dakle, zbirku „Na periferiji sreće“ nije mimoišla ni ljubavna lirika, kao svojevrsna jeka spasa. Kako po temama, tako i formalno, Štulina iz zbirke u zbirku obnavlja sebe, svoje poimanje svijeta i vlastita iskustva suvremene zbilje. A bez ljubavi nema mira, nema kruha, nema života, iznad nje niti je veće snage, niti je ljepše glazbe od njezine jeke, ona je čisto stvaranje, kristalizirana poetska materija koja priziva riječ s najvećom stvaralačkom moći. Izgovaramo poezija a mislimo ljubav: „U svijetu gorde slobode / Raširit ću svoja krila… ( i ) Sletjet ću u tvoju blizinu“. Ljubav je boja, glazba, riječ koja dijeli stranu dobra od zla. Riječ koja se najviše izgovara na svim jezicima svijeta, usuprot svijetu kakav je.
Istina, ovdje je u pitanju ljubav prema ženi, onoj koja je ljubljena, kojoj se šapuće i tepa, koju se slavi i od koje se živi, ali da se krivo ne bi shvatili, nije riječ o nasladi ( iako se ne bježi od sreće prisuća i vrućice dodira), već o ljubavi koja je vjera u istinitost koja čovjeka čini čovjekom: „Dragi glas i dobro jutro / Bilo je kao Božje poslanje“. Spas na neki način proizlazi iz transcendencije, stihovi postaju lakši, krilatiji, pjesnik priznaje da svijet na kojem živimo ne bi bio mjesto mira i blagosti bez ljubavi, tamo gdje za njezin žar nema mjesta gore paklene vatre. I gleda je u mašti „umotanoj u zvonjavu seoskog mira“, zagrljenu hladovinom bora, dok kreće prema moru „ne gubeći nadu / da ću te ljubiti“. I čeka je „Gdje kiše padaju noću“. Ljubav jest riječ, riječ bijaše u početku, ona je u početku i svršetku svijeta: „Želim zaustaviti vrijeme u kojem nema ničega / osim ljubavi koju mi daješ“. Ljubav asimilira sva događanja bitka, nalazimo je integriranu u koheziji svemira, eterična je, ali i postvarena, otvorena Erosu, koji je u ovome slučaju kreacija i sumnja u samom temelju bića, iza čega slijedi i poneko razočaranje, kao i mir zrelih godina „nismo umorni od života. / Nismo umorni od ljubavi“.
Konačno, ljubav je mir. Ljubav je spas. Ljubav je Bog. U njoj jedinka postaje višestruka, ujedinjena s višim bićem, senzualno i duhovno su zajedno. Njezin dah je osvajajući i plamti slobodno i za druge, one oko nas, što i je prava narav ljubavi – kakav god bio, život pripada samo onom čiji je. Anatole France bi kazao: „Ljudski život ima dva pola: glad i ljubav“. I nitko nam ne smije uzeti kruh, nitko uzeti ljubav. U ljubavi za domovinu i slobodu izdržati sve je, i vlastitu je egzistenciju voljom ljubavi podrediti kolektivnom biću: „Ruže za spomenik. / Ruže za one koji su / u krvi snivali slobodu. / Ruže za Spas“.
Gotovo pasionskim jezikom. Štulina će se, u zagrljaju ljubavi, pohrvati mislima između esencije i egzistencije, i to će učiniti jednostavnim pjesničkim postupkom, iz kojega je razvidno kako se čovjek s riječju uvijek može „uzdići k svom Iskonu“. Ovom je pjesmom zaključena i priča o zbirci „Na periferiji sreće“, tako što s periferije krećemo u samo središte ovog pjesništva.
NE ZAMARAM SE SNOVIMA
Ne zamaram se snovima,
Dok se oleandri oko mene njišu.
Ne zamaram se snovima,
Dok jutro mi kuca na vrata.
Ne zamaram se snovima,
Dok zvijezde zorom se gase.
Ne zamaram se snovima,
Dok potok žuri prema moru.
Ne zamaram se snovima,
Dok irisi u vrtu cvjetaju.
Ne zamaram se snovima,
Dok vrapci plešu na krovu.
Ne zamaram se snovima,
Dok more plače šibano burom.
Ne zamaram se snovima,
Dok noć zarobljava selo.
Ne zamaram se snovima,
Jer je sve prah i ništavilo.
Ne zamaram se snovima,
Jer i oni umiru brzo.
Ne zamaram se snovima,
Jer sam zarobljen u tvom zagrljaju.
