Strah od smrtnosti prožima cijeli ljudski vijek. Umjetnica kao da želi izreći ideju nesigurnosti, tjeskobe naporne suvremenosti.
Eugen Borkovsky
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
subota/sabato, 1. IV. 2023. u 19.00 h
Mariana Ban
ISIJAVANJE
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
Mariana Ban: ISIJAVANJE
„Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.“ Samuel Beckett
Prolaznost života, promjenljivost stanja tijela, nelagoda neminovnog nestanka osobe, kao da su okosnica ovog likovnog projekta Mariane Ban. Čini se da tema, premisa njenog vizualnog propitivanja dodiruje stasanje, zrenje, starenje i smrtnost pripadnika ljudskog roda. Uz tjelesne promjene vežu se zasigurno i psihičke mijene percepcije, ovisne o vremenitosti persona. Pitamo se je li pred nama neko druženje. No, uviđamo da autorica tek metaforično koristi grupu.
Umjetnica nas okružuje znatnim formatima uz izvedbu tehnikom uljanih boja na papirnoj podlozi. Na radovima prevladava pigment caput mortuum/violet, kardinal ljubičasta, ili Mars ljubičasta. Specifičnost i ovih radova umjetničina je inovativna provokacija, ideja da se radovi mogu vidjeti obostrano. Autorica prepušta pigmentu na volju da se probije kroz slojeve papira i da formira oblike na drugoj strani podloge. Ona ponekad odlučuje pokazati oba lica formata. Ovaj postupak dramatizira situaciju. U pitanju su ljudski likovi koji se pojavljuju nešto jasnijih oblika, ocrtaniji na jednoj strani, a znatno zamućeniji na drugoj. Događa se efekt mutnog ogledala. Ovo nudi više mogućih iščitavanja. Poput sjena, duhova ili aure – tjelesnog energetskog polja, moguća asocijacija dokaza energetske bivstvenosti, poput Kirlianove fotografije.
Zapažamo da umjetnica ostatak podloge ostavlja praznim. Ovim odustajanjem od ideje ambijenta, definicije okruženja, ona uspijeva dovesti dramatiku scena do kulminacije. Kao da su osobe u nekom bezvremenskom prostoru jer nema naznaka prostora događanja. Podloga se pojavljuje kao oznaka nekog neodređenog, bestežinskog prostora, kao da su likovi već krenuli u transformaciju ka nestajanju iz naše, uobičajene, ljudske realnosti.
Naporno je odrediti se prema ovim radovima. Pred nama su plohe ispunjene muškim figurama. Likovi su različitih dobi: od mladića do čovjeka u poznim godinama života. Svi su nagi i često u nekom pokretu. Ne možemo reći da se svađaju, ali zapažamo da gestikuliraju. Ponegdje nam se čini da možda i komuniciraju, no, većina aktera zabilježena je u samopromišljanju. Iako često u egzaltiranim pozicijama, likovi ne emaniraju negativnu energiju – možda više doživljaj čuđenja, mogućeg straha pred neminovnošću života. Svaki detalj na ovim slikarskim radovima predstavlja određenu energiju aktera, iskazanu pokretom ili zabilježenim oniričkim stanjem.
Umjetnica kaže: „Ovi radovi iz ciklusa Znoj ljudskog mesa propituju patnju čovjeka. Prikaz njegove konfrontacije s vječnim antropološkim pitanjima života i smrti, njihove povezanosti, kruga života…“. Ona nas približava doživljaju: „…Caput mortuum latinski je naziv za glavu mrtvaca i bezvrijedne ostatke mrtvog tijela, termin često korišten u alkemiji. Nazivan terminom nigredo, označava beskorisne tvari preostale od al/kemijskih procesa, tvari propadanja, raspadanja…“
Strah od smrtnosti prožima cijeli ljudski vijek. Umjetnica kao da želi izreći ideju nesigurnosti, tjeskobe naporne suvremenosti. Uz to, i spoznaju o neumitnom kraju postojanja pojedinca. Danas znamo da je cijeli univerzum formiran raznim oblicima energije. Tako pokreti ovih osoba kao da iskazuju osjećaj straha, napora, ne/prihvaćanja neumitnog nestanka osobe, njegova tijela na kraju životnog ciklusa. To je naročito dojmljivo na stranicama radova koji su predstavljeni sa stražnje strane podloga. Ovdje kao da aura, koja je energija, tjelesno elektromagnetsko polje, djeluje kao rijetko vidljiv produžetak fizičkog tijela.
Aktivna imaginacija je psihoanalitičko eksperimentalna metoda gdje čovjek, da bi doživio svoj život u punom potencijalu mora otkračunati podsvijest, tj. pronaći način da svoje vizije podsvijesti, dovede u fizičku realnost. Način je osmislio Carl Gustav Jung koji je smatrao da, ako želimo otkriti vrhunac osobnosti, moramo naučiti osvijestiti svoju podsvijest. Mnogi umjetnici danas, pa tako i Mariana Ban, traže ključ aktivne imaginacije. Živeći u ovoj fizičkoj dimenziji, kao rob kolektivno poželjne osobnosti koju nameće društvo, umjetnici često gube emotivnu, podsvjesnu percepciju po kojoj se razlikuju od drugih ljudi. Svaki umjetnik mora proći test vjernosti samom sebi. Da bi saznao tko je on zapravo, treba otvoriti vrata aktivne imaginacije. Mariana Ban je morala prekoračiti barijere svoje realnosti, te povezati spoznaje, doživljaje, promišljanja… Ona to čini iskreno i uspješno, barem u okviru pojedinačnog likovnog projekta.
Umjetničina vizualizacija motiva: grupe nagih ljudi usred kontemplacije i/ili egzaltacije, pokazuje se kao alegorija, simbolika koja ilustrira čovjeka nasilno smještenog u racionalni svijet današnjeg nehumanog društva. Ponuđeno je propitivanje ljudskog, njegovog unutarnjeg svijeta u pokušaju buđenja podsvijesti. U međuljudskim susretima neki drugi ljudi služe kao zrcalo naše duše. To zrcalo ne mora biti kristalno, već mutno, U tome smislu možemo reći da ovo što vidimo i prepoznajemo može biti odsjaj našega „mi”, naše osobnosti.
Pitamo se s autoricom bi li čovjek bio sretniji da prihvati tu neminovnost odlaska. Bi li i međuljudski odnosi bili humaniji? Jer, svjedočimo prikrivenom, a sve više i očitom bahatom ponašanju ljudskih jedinki koje su zagrabile neke ovlasti, uvijek bazirane na materijalnom profiterstvu, te pokušavaju ostale su-stanovnike Plavog planeta podvrgnuti svojim sebičnim i opakim idejama. I simpatija i antipatija imaju vrlo malo veze s razumom. Riječ je o području razmjene energija nad kojim razum nema izravne kontrole. Jer, bez obzira što netko iskazuje uglađenost, nećemo ga nužno smatrati simpatičnim. Na svu sreću, nitko nije samo dobar ili samo loš, već i jedno i drugo. Tko u pitanju simpatije želi napraviti bilancu svoga života, trebao bi se zapitati: jesam li i s koliko simpatije prihvatio samoga sebe, ovakvoga kakav sam stvoren?
Poput Beckettovog načina, Mariana Ban nudi snažan dojam otuđenja: ogoljen i bizaran, a tekstovi/slike oblikovani su gotovo asketski. Sve je protkano rezignacijom i apsurdom. Preklapaju se teme: protjecanje vremena, čekanje, banalna svakodnevica, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt.
Umjetnica propituje ljudsku krhkost prekrivenu idejom potiskivanja spoznaje o plaštu nestanka koji će jednom zasigurno obaviti svakog od nas. Čovjek, počevši prvim udahom i plačem, cijeli svoj vijek korača ka jedinoj izvjesnosti, svojoj smrti. On ipak neprestano živi u svojevrsnoj borbi kako svladati poteškoće i kako ostaviti svoj trag. Na tome putu odrađuje mnoge zadatke: brine za egzistenciju, brine zbog posla, stana, ljubavi, djece, zdravlja ili bolesti, vjetrova i kiša… Upušta se u mnoge raznorazne, neizvjesne borbe. Pritom okreće glavu samo od jedne izvjesnosti: vlastite smrti. U strepnji sklapa imaginarne nagodbe s anđelima i/ili vrazima. Nudi vlastitu dušu u zalog da se trenutak kraja odgodi. Straha od vječnog odlaska nitko nikada nije bio oslobođen. Kako danas, u doba tehnologije, tako i u vrijeme nastanka čovjeka na planeti.
Zanimljiv je komentar Junga kako je samo smrtno stvorenje sposobno za svijest ili svjesnost. Smrtnost je najveća prednost i naša krajnja slabost. Slabost je, prema Jungu, Jobu dala prednost nad Jahvom. „Što čovjek posjeduje, a što Bog nema? Zbog svoje bespomoćnosti prema Uzvišenom, čovjek posjeduje oštriju svijest koja se temelji na samorefleksiji: on mora, da bi preživio, uvijek voditi računa o svojoj nemoći. Bog nema potrebu za tim jer se ne susreće s preprekom koja bi ga natjerala da oklijeva i ništa ga ne tjera da razmišlja o sebi. Manjka mu čovjekova refleksija.“. Smrt je potrebna jer psiha ne može postojati kao zasebna cjelina, sve do konkretnog i fizičkog kraja kada se dolazi do krajnje individualnosti. U Mysterium Coniunctionis je jedna od najvažnijih spoznaja koju je Jung napisao: „Iskustvo Jastva uvijek je poraz za ego.” Upozorenje nudi umjetnica: Sadašnjost je mutno ogledalo. Svatko tko u njega pogleda ništa drugo ne vidi osim obrisa poznatog zabrinutog lica.
Eugen Borkovsky, III. 2023.
Biografija autorice:
Mariana Ban rođena je 6. IV. 1997. godine u Puli. Umjetnošću se počela baviti kroz srednjoškolsko obrazovanje pri Školi za primijenjenu umjetnost I dizajn u Puli, gdje je završila smjer grafičkog dizajna pod mentorstvom Denisa Sardoza. Po završetku škole, upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstva. Za vrijeme preddiplomskog studija, izlagala je svoje radove u Puli I Rijeci (samostalna izložba u Galeriji Cvajner, Pula, 2019., grupna izložba “Bakice” u Galeriji SKC, Rijeka, 2019., te grupna izložba “Otok” za vrijeme diplomskog studija, Galerija SKC, Rijeka, 2021., grupna izložba “da. festival”, 2022., grupna izložba “Plemena svijeta”, 2022. u GKR, te grupna izložba “Monokromije”, galerija Juraj Klović, 2022., Jubilarna trideseta izložba na otvorenom, Trsat, 2022., dobitnica prve nagrade u kategoriji studentskih radova, samostalna izložba u Galeriji Fonticus, Pernata konstelacija, 2022., grupna izložba “Lipo je u Istri”, 2022., Galerija HDLU-a Istre, grupna izložba “Rekvijem za ljepotu, Galerija HDLU-a Istre 2023.). Jedan je i od voditelja radionice “Slikarski (p)okušaj “ čiji je cilj bio studentima neumjetničkog usmjerenja dati uvid u osnove likovnog govora kroz teoriju i praksu. Trenutno pohađa diplomski studij slikarstva na prethodno spomenutoj Akademiji te radi na opusu diplomskih radova pod nazivom “Znoj ljudskog mesa”, uz mentorstvo Damira Stojnića i asistenciju Mirne Kutleše.
GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 2023 GRISIGNANA Cittá degli artisti
