Skip to content

Zagrebačke zimske nedjelje

Vratimo nedjelju, dan kada su u podne složno zveckale žlice za juhu. Juče sam je cijelog dana tražio i nigdje nisam mogao naći. Nekad je, sjećam se, svaka nedjelja bila praznik, oblačila se bijela košulja i kupali smo se svi

Nedjeljom se išlo na obiteljske ručkove poslije kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kave budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smjelo biti brzo i naglo. Nedjelja je bila dan sporosti, dan ljenosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti poslije njega.
Nekada nedjeljom nisu radile dućani. U stvari, do deset se u nekim dućanima mogao kupiti kruh, mlijeko i pogačice, a bili su, također do deset, otvoreni i kiosci za prodaju novina. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedjeljnom miru.
Na plac se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu namjernica za nedjeljni ajngemahtec i pečenu kokicu s mlincima. Nedjeljom se odlazilo na plac samo u slučaju da vas je nešto važno spriječilo subotom. Uostalom, nedjeljna ponuda na placu je pružala jadnu sliku u usporedbi sa subotnjim obiljem.
Nedjelja je bila dan za izlet. Pentrali smo se po Sljemenu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok ne bi ostali bez daha. Tada bismo izvadili kifle namazane putrom, tvrdo kuhana jaja, komade „Zdenka“ sira i crvene ”Jonathan” jabuke.
Nedjeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali nogač, nismo udarali loptom po zidu. Šutili smo čak i kad smo se pikulali. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo govoriti glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tijekom drugih dana.

Nedjelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u cijelom gradu u podne složno zveckale žlice za juhu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog prometa prazna. Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što prije zaboraviti; budućnost je dolazila sa ponedjeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak novog radnog tjedna.
Nedjelja je bila kao rajski vrt, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo početi, a ništa nije moralo završiti.
Međutim, kada sam danas izašao van, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan u tjednu. Samo ne nedjelja. Svi dućani su bili otvoreni čak i apoteka.
Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugdje rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu raditi nedjeljom, biće to znak da uskoro dolazi ”sudnji dan”.
Onda sam počeo tražiti nedjelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored Save, pitao sam ljude koji su čekali na autobusnoj stanici, zatim mladiće i djevojke sa slušalicama na ušima, ali nitko mi nije znao odgovoriti. Slijegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali kao da ne kuže kaj ih pitam, kao da je nedjelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.
Lijepa je nekad bila nedjelja. Ujutro se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smio odugovlači koliko god želi.
Nedjeljom se išlo na nogometne tekme, zatim u dugačke šetnje Maksimirom, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali nitko na to nije obraćao pažnju jer smo svi znali da je nedjelja dan drugačiji od svih dana.
Ali onda se nešto desilo i nedjelja je nestala. Ma što mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspijevamo je naći. Sakrila se negdje, uvrjeđena i prestrašena od mogućnosti da je neko natjera da promjeni ime. Naime, ako naziv nedjelja potiče od riječi „ne delati“, a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim djelatnostima, onda nedjelja više nije nedjelja i s pravom je nestala. Otišla je negdje gdje se još uvijek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pjesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pjesmu i slušaj je cijelog dana. Uživaj u sporosti i drži se one: „Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.“
Krajnje je vrijeme da vratimo nedjelju jer ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo vidjeti. A život bez nedjelje, odnosno, život bez tog jednog usporenog dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom – onda kada je kasno za sve.