Maja Šiprak – Spokoj mojih nemira

Pred čitateljem je stotinu i jedna pjesma, neprekinuta nit poetskog tkanja od prvih objavljenih pjesama do danas, vječna priča o ljubavi, čežnji i patnji, posrtanju i ustajanju, snazi Ljubavi, Žene i ljepoti Života – kao slavljenička torta koju autorica dijeli sa svojom publikom

Deveta zbirka poezije Maje Šiprak, u izdanju Matice hrvatske Sisak, na koju je jako ponosna

O ZBIRCI – urednica Sanja Beraković

Zbirka Spokoj mojih nemira svoju će čitateljsku publiku susresti u desetoj
godini Majina pjesnička pojavljivanja na književnoj sceni.
Prigoda je to da se upoznamo s presjekom njezina dosadašnjeg djelovanja i
to izborom pjesama objavljenih u prethodnih osam zbirki, s daškom novih
stihova, naslova ili oblika kojima su od prvog objavljivanja dobile poneku
„boru“ iskustva i dubine.
Pred čitateljem je stotinu i jedna pjesma, neprekinuta nit poetskog tkanja
od prvih objavljenih pjesama do danas, vječna priča o ljubavi, čežnji i
patnji, posrtanju i ustajanju, snazi Ljubavi, Žene i ljepoti Života – kao
slavljenička torta koju autorica dijeli sa svojom publikom.

SKUHAJ DVIJE KAVE

tamo gdje sam noćila
ostalo je ulegnuće na jastuku
miris kose sav izatkan po tvojoj postelji
i poneka vlas na podu kupaonice
tek toliko da te podsjeti
da sam bila tu

sad uzalud tražiš punije usne
ljepši osmijeh
ili nježnije ruke
i oči prepune rose koje volim odmarati na tvojem licu

nema ih
a svjestan si  prešućenih riječi
umotanih u nespretan stih
i tišinu koja se kilometrima mjeri

skuhaj dvije kave
kao da sam tu
i otpij gutljaj iz moje šalice
zagledaj se u ugašenu televiziju
„to je najbolji program“ govorila bih ti kroz smijeh

 p.s. u onom desnom ormariću imaš milošćicu
koja odgovara uz drugi gutljaj kave

eh
znaš li da me bole daljine
rekla bih pijući treći gutljaj na odlasku
suznih očiju uglavnom bez osvrtanja
po onoj staroj uzrečici
„ako se misliš vratiti – nemoj se osvrnuti“

—————————-

PUNI KRUG

Iz ciklusa Kako da mi snenoj kažeš zbogom @ Maja Šiprak

OSVRT

Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje. Taj majeutički moment uoči velikog praska kreativnosti koji uslijedi je uistinu bolan na emotivnoj, poetskoj i ljudskoj razini. Nešto kao element sramotnog razgolićenja svojih nimfi pred hordama štilaca raznih namjera pred kojima tako lako otvaraš dveri duše i pozivaš ih na konak u najdubljim odajama sebe. 

Možda je ipak najbolniji onaj trenutak kad shvatiš da je sve što se krije po mračnim odajama Tvoje svijesti i ono čime se samozadovoljno ispunjaš, razmišljajući kako će to biti sjajna pjesma ili roman, zapravo balon mentalne wannabe sapunice boje nafte na suncu, koji se rasprsne čim pogledamo u onaj mramorno bijeli papir ili nedajbože dotaknemo pero. 

Nebo će znati je li ljepota emocije i slador boli pisanja upravo satkan od te moćne razlike proplamsaja Tvojih misli i onoga što smo kadri pohvatati iz tog nebeskog simulakruma i pretočiti u pero jer emocija je teško uhvatljiv svat s tisuću lica. Kadikad je možda na prevaru zatočimo, ali tada snuždena i okovana u stihu više niti izbliza nije onako moćna kao onda kada je nesmetano vrludala prostranstvima misli zatomljenih negdje u dubini grudi Poete. 

  To je moć Maje Šiprak. 

Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru. Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer  kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće. 

Možda je upravo ljepota boli najbliža u njezinom stihu: 

nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi 
koje će saprati naše mirise 
sa tvojeg tijela

Poetesa u ovom, pomalo predivno razotkrivajućem stihu, snažno obgrli čuvstvo ushita emocije trenutka, a nju suprotstavlja drugotnosti okolnosti, dočim posredno slavi Ženu, Niku u sebi. Možda je upravo ovaj stih paradigma Majinog odnosa prema poeziji pri čemu se prepoznaju tri razine tankoćutnosti i finog tkanja njezinog poetskog senzibiliteta; ženstvenost u titraju trenutka, sjete i čežnje kao pokretača stvaranja te ne manje važan element suptilne profanosti podizanja čela i smjernosti prema Sebi kao Apsolutu od kojeg sve počinje. 

Na svakoj od te tri razine Maja Šiprak suvereno kroči mutnim vodama nedorečenih emocija i vješto doziva, priziva i sastavlja one koje su ostale izgubljene u prijevodu između glave i srca, a to mogu samo najvještije tkalje ljudskih duša. 

Dar pretvaranja osjećaja u stih je razvidan i kroz minijature nalik ovoj: 

Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline

Tek rijetki neće zastati i imati potrebu pročitati dvaput stih: „poeziju o očima boje šumskog meda“ jer svaki put prizove drukčiju asocijaciju vlastite duše. Da, to je Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevica i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život, ali sada utkane i u naše osjećaje. E, to je vještina s kojom se rodiš, koja prvo tinja, zavrije, pa proključa u Tebi, vještina kojom, ako je prepoznaš u titraju sata, zahvališ Nebu što si privilegiran oplemeniti svijet oko sebe.

Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.

Nikša Sviličić

UGLJENA TUGA

Tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju  ti moje visine 
i letovi
trebam  ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam

ne vjeruj kad ti kažu da slapovi potiru sjećanja
lažu
nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi 
koje će saprati naše mirise 
sa tvojeg tijela

vrutak sam svih tvojih  želja i zadovoljstava 
što izranjaju  bez reda i pameti
kad me kao preskupu lutku iz izlogu želiš
a ne možeš imati

moj dan nema svjetla
sakrivam se u ugljenu tugu
dovoljno drska  da zanijećem zoru 
što na istoku rudi
i tebe 
kojeg odavno istinski želim

ljubim te
i bojim se
a tebi ne trebaju moje dubine
i uroni
ne trebaju  ti moje visine 
i letovi
trebam ti prizemna
a ja najmanje zemljom hodam

SRCEM MJERI PROSTOR I VRIJEME, REZULTAT JE UVIJEK ISTI – LJUBAV

Rođena u Sisku, živi i radi u Zagrebu. 

Primarno zaposlena u MUP RH, međutim, tri velike ljubavi su joj poezija, astrologija i fotografija.

Pišući poeziju stvara nešto vrlo osobno, riše emocije na papir bijeli, a misli, želje i htjenja prelijeva u pisanu riječ. Otvara dušu, odnosno čistu emociju koju oduvijek i zauvijek živi. 

Oblikuje jedan svijet u kojem može biti sve što poželi, kreirajući ga na način ispreplitanja stvarnih događaja sa najdubljim snovima i maštom. 

 Oni koji osluškuju tišinu, proživljavju prazninu i tragaju za samima sobom, razumijet će njenu poantu stiha. Ispreplitanjem svega rečenog iz nje izviru riječi u krik duše koji ostaje tek stihom ispisan. 

Autorica je devet zbirki poezije:

„Žena u Meni“ -2012.

„Kapi Života“ -2012.

„Usana Pečat“ -2013.

“Boje tvojih dodira“ 2014.

 „Nebo je granica“-2014. 

„Vatra jasnog pripadanja“-2016.

“Okus opore svile” – 2019.

“Poezija pod jedrima”-2020.

“Spokoj mojih nemira” -2021