LEA POPINJAČ – KOŽA

Lea Popinjač ovu inspirativnu, aktualnu i značenjski višeslojnu temu u svom ciklusu „Koža“ interpretira na svoj autorski specifičan način, odmaknuvši se od predstavljačkoga, mimetičkoga i narativnoga

Višnja Slavica Gabout

Koža je oduvijek bila predmet čovjekova posebnog interesa. Taj najveći organ, površine oko dva kvadratna metra i debljine u prosjeku tek dva milimetra, obavija cijeli naš organizam, štiteći ga od vanjskih utjecaja i održavajući stalnu temperaturu i hidrataciju. Zbog osjetljivosti na dodir, bol, toplinu i hladnoću, brižljivo je njegovan i čuvan. Stalno se mijenja i obnavlja – ali i stari, jer je starenje kože prirodno povezano s našim biološkim satom. Upravo zato se tijekom vremena na koži, posebno onoj lica, ispisuju bore, kao svojevrsni životni „zemljovid“. Kao zapis životnog putovanja, tragovi sjećanja, otisci emocija i pejzaž duha. Bore su odrazi prirodnih procesa, ali i unutarnjih emotivnih stanja, koja na taj način postaju vidljiva. Jer zapisi u koži, u njezinim borama, posebne su autorski ispričane priče, s ekskluzivitetom osobnog iskustva.
Lea Popinjač ovu inspirativnu, aktualnu i značenjski višeslojnu temu u svom ciklusu „Koža“ interpretira na svoj autorski specifičan način, odmaknuvši se od predstavljačkoga, mimetičkoga i narativnoga, a okrenuvši metaforičkome i strukturalnome; slobodno-likovnome i materički-asocijativnome. Krenula je od najjednostavnijih elemenata, papira i akvarelne boje, koji postaju gradbena matrica cijeloga ciklusa. Matrica koju ugrađuje u modularni sustav čiji je B1 format element svake slike-reljefa i svake instalacije ovoga ciklusa. Kroz stvaralački proces ona tu matricu – dvodimenzionalne ravne plohe papira, transformira u trodimenzionalne reljefe, stvarajući dinamičnu igru ispupčenoga i udubljenoga, linearnoga i prostornoga, zaobljenoga i ravnoga, kiparskoga i slikarski-grafičkoga. Čineći da djeluju kao detalji rastvorenoga plašta nekih imaginarnih volumena čija naborana površina obiluje reljefnošću i chiaroscuro-efektima, dajući dojam plasticiteta i opipljivosti. Ove žive epiderme napinju se, pulsiraju i „dišu“, kreirajući u konačnici niz novih i drugačijih prostornih odnosa u ambijentu, istodobno ističući svu ljepotu plasticiteta novoizrađenih papirnih tekstura i struktura te bogatstvo vizualno-haptičkih varijacija.

Otvorenje izložbe: petak, 6. kolovoza 2021. u 21 sat / 6.8. – 26.8.2021.
Organizator izložbe: Ustanova FESTUM/Ente FESTUM, Umag/Umago
Izložbeni prostor: MMC galerija Grada Umaga, Trg Marije i Line, Umag

Tekstura se odnosi na karakter površine. Doživljavamo je čulima, ponajprije okom ili dodirom, pa ona stvara vizualni ili taktilni doživljaj. Teksture umjetničkog djela otkrivaju njegov tvorbeni karakter, karakter materijala od kojeg je djelo sazdano i tehniku kojom je stvoreno. Sama riječ tekstura dolazi od lat. textura – tkanje, tkanina, sklop, sastav, pa je time pojam direktno povezan s tekstilom i njegovim tkanjem – ali i s tekstom, što ukazuje na širinu značenja, međutim i množinu disciplina koje pokriva. Sugerirajući da se tu želi ne samo usko asocirati na materijalnost djela, nego i na fine i višeslojne načine nizanja, ispreplitanja i „pletenja“ elemenata od kojih se djelo „tka“. Na brojne očekivane i neočekivane načine „tkanja“ – od slaganja i nizanja opipljivih materijala, preko reljefiranja površine, do „upletanja“ u nju linija i mrlja. Pritom sve ovisi o izričaju i načinu rada umjetnika. Jer tekstura je (i) umjetnikov rukopis po kojem ga prepoznajemo. Ona je tekst kroz koji iščitavamo “teksturirani“, odnosno „rukopisni“ aspekt umjetničkog djela. Ali daje i nove mogućnosti iščitavanja „prepleta“ disciplina i medija, pružajući time širok interpretativni diskurs. U Leinom projektu „Koža“ slikarska istraživanja vezana su uvelike uz propitivanje struktura i tekstura, u kojima je zapisan dio unutarnjeg svijeta ove autorice. Struktura u kojima je otisnut njezin mikro geo-krajolik gdje ona kombinira grafičku poetiku i kiparsku konstrukciju. Ali isto tako i struktura u kojima se njeni postupci rada s akvarelnom bojom i papirom približavaju postupcima rada u tekstilu, čime autorica imaginativno spaja medije i prevodi njihov govor iz jednog sustava u drugi, na taj način simbolički transkribirajući primarnu sliku (image) iz jednog medija u drugi te time otvarajući beskrajne mogućnosti kreativnog eksperimentiranja. Iskoristila je ona maksimalno u ovom slučaju vizualne i taktilne karakteristike materijala, ali i njegovu organsku tvarnost, pokazujući visoku osjetljivost za harmonični dijalog slikarskih, grafičkih i kiparskih elemenata. Postižući u radovima pročišćenost, prozračnost i jednostavnost. Ali i živost i životnost. O svojim radovima Lea Popinjač priča:“„ Kroz ovaj ciklus radova provlačim misli, asocijacije i doživljaj kože. Pri tome mi je jedan od poticaja bio citat iz knjige „Vezivanja“ Emannuele Pagano: „Volim mijene godina na njemu (licu), bore i nabore, pojavljivanje madeža i staračkih pjega. Pitam se nastaju li ti motivi odjednom ili malo-pomalo. Vrebam njihovo pojavljivanje. Vrijeme oprašuje njegovu kožu cvjetovima, očicama, zvijezdama.“ Vodila me osjetilnost i taktilnost reljefnosti slikarske površine koju sam nastojala oplemeniti i dodatno personalizirati tek neznatnim kolorističkim intervencijama. Reljefnu površinu, „bore i nabore“, dobila sam tako što sam prvo močila papir, zatim ga gužvala formirajući grudu, koju sam potom rastvarala i prostirala na horizontalnu podlogu. Tako položen, još mokar, podatan i ugrubo nabrani papir dodatno sam s pažnjom nabirala prstima, svaki rad različito, kod jednog stvarajući sitne i plitke, kod drugog dublje i krupnije nabore, što je rezultiralo variranjem u intenzitetima i ritmovima izmjene kontrasta svjetla i sjene površine. Kolorističke intervencije ili „oprašivanje kože cvjetovima, očicama, zvijezdama“ izvodila sam polako i postepeno, slojevitim lazurnim nanosima akvarelne boje. Pri tome sam viškove pigmenata dodatno uklanjala, a nakon što bi se prethodni sloj osušio, ponavljala bih postupak. Malo-pomalo, taloženjem više ili manje transparentnih slojeva, nastajale su kože, starije ili mlađe, svjetlije ili tamnije puti, svaka sa svojom ispričanom i još neispričanom pričom.“