VRTNI PATULJAK (3/9)

Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)

3. Pjevanje
RICHTER TRESE HRVATSKU

Godina dvije tisuće i dvadeseta
luđa od fikcije
brža od Facebooka
Richter trese Hrvatsku
Iz očiju beton kapa
Mjesečina u ludom pijesku istrošena
Vrtni patuljak ne može vrištati
Na putu prema glasu čuda
uvijek zauvijek
izuvenih cipela
između ključa i vrata
Ne zna što čeka a ostarjet će
od pomoći zbog ponosa
bolestan od stvarnosti
epidemije
potresâ
Hrabri su pali u slavi
ne možemo im pokloniti
ni konja ni tigra
električnu pećicu
koja će ponoviti njihovu temperaturu
Ovo je kataklizma
ljudi skaču s krovova
prije nego im Chagall otvori vrata
Ljudi skaču kroz prozore bolnica
i ne sjećajući se da su tamo bili
s krova čitaonica noseći zadnje stranice knjige
izlaze iz srži svojega bića koje ostaje osamljeno
na pragu kuće
Nitko nema kuće od kamena
zidove su oslobodile ptice
stubišta ogoljela kao suhe riblje kosti
peraje nevidljive ribe
iz sjene u slapu nadire cigla
kamen je teži od srca
Sve je krenulo
škole na početku polugodišta
katedrale usred podjele sakramenta
Bez zaustavljanja prugom punom pjene
uz bubnjeve i talambase na brdima
ljudi putuju u slikama poput kapa
vjetrom skinutih s glava
Gologlavi ljudi pojavljuju se odasvud
dolaze iz praznine
Zašto žure ovim opustjelim krajem

Ništa nema temelja
krovišta primaknuta oblaku dalje od ekvatora
ni mramora koji veliča idole
Oduvijek oni odlaze
Vrijeme nema kamo otići
ni grad pod šatorom zapao u mrak
U cijeloj Banovini u Hrvatskoj
kao i u drugome svijetu raslojava se Priroda
Eros se kao led skuplja oko usta
Umjetnost nikad s više uzaludnih riječi
Čovjek živi kao da vatra ne postoji
Sve se promijenilo a jedva da se vidi
Oči posute pepelom
Iznova započeto vrijeme protječe bez boje
kao u doba kad je nastajala Zemlja
I mostovi cijelu noć gledaju u hladnoću
i kriještanje vrana
ravno u bolnicu bez svjetala
ajoj-jo-joj-jo-aj-jo-aj-ajoj-aj
Joj (!)
bljesak zvuka kao u ratu sirene u ušima
zamračenje u kojemu raste samo šuma
skloništa u kojima se ne gleda tko se kako križa
Svi podjednako vise u zraku
helikopteri iznad glava dronovi
iznad kavane u kojoj smo sjedili ne odustajući od rakije
dok je ulicama ležala tutnjava
zamračena pjesmom kao u lukama
iz kojih zauvijek odlazi teret u rat
Kroz prozor koji gleda na još mračniju stranu
ispadaju slike davnih vjenčanja
pisma zaboravljena u vojarnama

Što će mi kuća
što će mi bilo što
što se ruši
Tamo je strašno ima poginulih
Pod lego kockicama netko sjedi
kao u klimatiziranoj sobi
Ovdje na svijetlom mjestu pod nebom
zauvijek prisutan u prizoru dana
neizrecivih potreba i želja
Svima se žuri u polja
još iskreni mogu biti sa svojom stokom
ovce i krave imaju sjajne oči i glas tako topao
kao da će iz njega ruža procvasti
Kako bi bilo lijepo doći svojoj kući
i na zid staviti sliku Hegedušića i njegova seljaka
plug i žito na sjajnoj ploči
a možda i povelju kralja i hercega Kolomana
„Našim građanima
koji borave u Petrinji“

Begovići, Bijelnik, Blinja, Brest Pokupski, Cepeliš, Čuntić, Deanovići, Dodoši, Donja Bačuga, Donja Budičina, Donja Mlinoga, Donja Pastuša, Donje Mokrice, Dragotinci, Dumače, Glinska Poljana, Gora, Gornja Bačuga, Gornja Mlinoga, Gornja Pastuša, Gornje Mokrice, Graberje, Grabovac Banski, Hrastovica, Hrvatski Čuntić, Jabukovac, Jošavica, Klinac, Kraljevčani, Križ Hrastovački, Luščani, Mačkovo Selo, Mala Gorica, Međurače, Miočinovići, Mošćenica, Moštanica, Nebojan, Nova Drenčina, Novi Farkašić, Novo Selište, Pecki, Petkovac, Prnjavor Čuntićki, Sibić, Slana, Srednje Mokrice, Strašnik, Stražbenica, Taborište, Tremušnjak, Veliki Šušnjar, Vratečko, Župić.

Vrtni patuljci Europu naselili
i sve kosilice trave rade za njih
Na tihim dupljama prozora
gumeni Napoleoni naslonjeni
I kao da nitko ništa ne vidi
a slika se kao rana otvara i širi
Saće više nije zora
Nije elektrizirano cvijeće neba
U daljini se čuje erupcija
neke buduće stijene padaju nam na glavu
Ništa više nije dio našega sjećanja
Potpuno smo propali u zemlju
u zemlji veliki gmaz traži da napustimo to što živimo
Hodati nam je dalje
Zemlja je vrela gruda poslušna
kao da je rukom u sisačkoj Željezari kovana
Lutkarska je ovo čovječnost
gori buka topova tajnom novih vrtova
od prognanika traže se recepti putovanja
S licem u lice jedan po jedan
oslobađaju se samih sebe
Vrijeme je bodljikavom žicom odmjereno
prostor već vonja na Partenonu
Ovdje leže Iliri Kelti i Rimljani
Kvirin biskup i južni knezovi
posvuda su njihovi kreveti
Pod nebom čistog lica ostaje samo plug
onaj koji ore ne osvrće se
Koraci ostavljaju trag stopala
prešućeno pismo zavičaja

Vrtni patuljak lišen klesara i ljevača
sliči na svog domaćina
na zidu svoje kuće nacrtana
sliči na lice ciglom zasječeno
koje ne diše ovaj odsutni zrak
Na obrazima vrtnog patuljaka kiša i led
sunce zategnuto između struna prosinca i zvonika
koja se poput čuperka ovčje vune proteže
između dvije drače

Bit ću vrtni patuljak i u sumrak
kad po meni mokre psi
ne hajući za temelje moga doma

Sudnji dan usne mi cjeliva
Pitanja administratora paraju mi uši
U zdjeli tople juhe sunce uzjogunjeno
Još samo vjetar slijedi svoje nebo
u tuzi povijuša ostade bez zida i stabala
vezan za kolčeve zabodene u naše pamćenje

Blinjski Kut, Budaševo, Bukovsko, Crnac, Čigoč, Donje Komarevo, Gornje Komarevo, Greda, Gušće, Hrastelnica, Jazvenik, Klobučak, Kratečko, Letovanci, Lonja, Lukavec Posavski, Madžari, Mužilovčica, Novo Pračno, Novo Selo, Novo Selo Palanječko, Odra Sisačka, Palanjek, Prelošćica, Sela, Stara Drenčina, Staro Pračno, Staro Selo, Stupno, Suvoj, Topolovac, Veliko Svinjičko, Vurot, Žabno.

Tomislav Marijan Bilosnić