Miroslav Pelikan – NOĆ U PUSTINJI

Iluzije

Blaga, krhka iluzija raste, bruji, pjevušeći, ja
narastam ti ne slutiš, ne čuješ me, ne opažaš,
nezaustavljivo kobno pojavljivanje
Iluzije se množe brže od trave na mjestima gdje
ništa ne uspijeva, udvostručuju se, utrostručuju,
oživotvoruju novi svijet dok stojim okamenjen,
nepokretan
Iluzije su moja mjera, predivni odraz moje
unutarnjosti, moj odsjaj, moj čudesni eho
Najprije kao vlat nedužne travke, a odmah zatim
stablo, tvrdo i nepokorno, u vis stremeći,
nesavitljivo
Sve je na mome slabom tijelu, često samo
neskladnim tonovima pokriveno
Trava raste, iluzije se gomilaju, stapaju se u
jedinstvena tijela otpora mome titravom pogledu
Sve je to san, mašu mi preci iz davnine,
oslobođeni svojih mučnih snova, sve je to samo
san
Stojim čvrst poput tvrde oznake na vjetrometini i
pokušavam se dosjetiti kada je sve je počelo, kada
je iluzija kao trava dosegnula poljupcem nebo