Skip to content

NaRoDnA (trenutak vREMena)

Igor Petrić – NaRoDnA (trenutak vREMena)

Iščupaj mi srce i pojedi ga pred svima. Neka vide koliko te volim. Neka osjete onu finu slatkoću krvi, koja će kap po kap kapati s tvojih malih, koščatih prstiju, sve do prašnjave majčice zemlje. Zemlja kao zemlja, siva i crna, crvena i smeđa istovremeno, raspada se pod prstima. Suha kora raspucala, iz koje jedino još crveni makovi rastu i hrane se crvenim kapima života. Tako nježni i mirisni i ima ih svuda.

  • Voliš li makove? – urlaju anđeli.
  • Vidiš li ljude? Samo stoje i gledaju bez veze.

Briga njih za makove i zemlju. Njima samo krvi treba. Miris eritrocita i benzina kojim ćeš na kraju politi moje truplo i zapaliti oganj pred svima. Možda će tek tada, kad sve vide i okuse, prestati govoriti gluposti, laži i objede. Što oni znaju o tebi, o meni, o nama? Što si umišljaju? Tko su? Tko su dovraga? – pitam se, iako znam. Samo se pravim kako spavam i kako me ništa ne smeta.

Zašto se prave pametni kad ne vide i ne čuju druge do sebe?  Nisu oni vrijedni ničega, ni tebe ni mene, jednostavno ničega. Zato, briga me za sve njih.

Odjednom… sve vrti se. Soba se vrti, okreće i moje i tvoje oči s njom. Oči se isprepliću, mijenjaju mjesto, nestaju u mraku, tražeći svijetlo, a svjetlo udaljava se. Sve brže i brže, bježi, nestaje i od „vrućine“ sjevera topi se. Vrti mi se, vrti ti se od siline okretaja i pritiska nevidljive sile. Mislim da je upravo sad trenutak za buđenje. Popodnevni spavanac uvijek iznenadi. Dočeka te nespremnog i u djeliću sekunde, trenutku-trenutka upadneš u REM kad se najmanje nadaš i onda sanjaš i sanjaš i oči ti kolutaj, a ti sanjaš i kolutaju oči i znojiš se i baš ti je dobro, čudno i na trenutak BOJIŠ SE. Sve ti je odjednom. Sve mi je odjednom. Sve silno i moguće. Letiš ako želiš i roniš svemirom. Skačeš po planetima i diviš se svim ti zbivanjima. Na putu prema dolje, na putu prema gore, možda i sretneš sebi ravnoga. Želiš ga upoznati! Želiš ga dotaknuti! Želiš, ali ništa od toga. Put snova nema smislenog početka ni kraja, nema zapleta ni radnje, nema pakla, mraka, svjetla, nema raja.

Zato, dosta je! Čuj i počuj narode, sunce je opet visoko i prži napuhane glave političke. Glave k’o glave, napuhane, debele, skuhane, ne misle, samo smrde na dosadu, zavist i uzalud potrošene godine. To jednostavno morate vidjeti! Moraš to vidjeti! Moram, da moram i to ću na kraju učiniti. Prije toga ću se probuditi.

  • Dooobro jutrooo – narode!