Fascinantni akvareli Damira Facana-Grdiše

Damir Facan-Grdiša istražuje aspekte doživljaja tradicionalnih tema u slikarstvu uzimajući psihologizaciju mora s jedne strane i sociološki aspekt grada s druge strane

Pozivamo na otvorenje samostalne izložbe naziva “Konfrontacija prostora” akademskog slikara Damira Facana-Grdiše, u petak 7. veljače u 19,00 sati u galeriji Doma kulture, Nova Gradiška. Autor će se na izložbi predstaviti s ukupno 12 radova na temu mora i urbanih veduta izvedenih u tehnici akvarela kao izbora iz recentnog opusa koji je stvarao posljednje četiri godine. Neki radovi će biti po prvi put predstavljeni u javnosti. O autorovom radu govorit će povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol, a izložbu će otvoriti ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Matija Antun Relković Danijela Juranović. Izložba ostaje otvorena do 6. ožujka 2020. godine.

Konfrontacija prostora

More kao elementarna sila prirode često svojim zastrašujućim razmjerima izaziva strahopoštovanje kod pojedinca. Mnogi umjetnici od samih početaka povijesti umjetnosti pa sve do danas uzimaju more kao polazište za studij, analizu i podlogu za ostvarenje određene vizije svjetlosti i atmosfere u pojedinom mediju. Bilo da je riječ o bonaci u suton, kada se prelijevajuće boje neba zrcale na uljanoj površini mora, ili o nepredvidivoj oluji nemjerljivih razmjera gdje je pojedinac prepušten čistoj milosti sudbine, sve mijene morske površine, ali i njezinih dubina interpretirane su u mnogim remek-djelima svjetske povijesti umjetnosti.

Damir Facan-Grdiša istražuje aspekte doživljaja tradicionalnih tema u slikarstvu uzimajući psihologizaciju mora s jedne strane i sociološki aspekt grada s druge strane. Dva likovno, karakterno i značenjski posve suprotna motiva umjetnik uzima kao polazište za razradu likovnih elemenata u području krajnje reducirane figurativnosti. Djela čiji je sadržaj oblikovan strukturama sazdanim od niza ponavljajućih elemenata realizirana su u tehnici akvarela, pri čemu svježina, sjaj i svjetlost definiraju atmosferu pojedinog rada. Svakoj slici prethodi skica neophodna za jasnu definiciju prostora i pomnu razradu planova unutar kompozicije. Istraživanje na površini papira odvija se paralelno u dva ključna područja: kompozicija i svjetlost. Matematičkom redukcijom ostvaruje se raster ponavljajućih planova i ritma koji je povremeno obogaćen “partističkim titrajem” odnosno uplivom druge boje ili linije drugačijeg karaktera. Akvarel kao tehnika obojane svjetlosti ne javlja se u potpunoj slobodi razlivene transparentne materije već prati karakter tankoćutne britkosti crteža, te preciznom kontrolom i beskrajnom strpljivošću autora nastaje pojedini val nizanjem i do 15 tonova jedne boje. Oblikovanjem formi principom nizanja tonova zadržava se intenzitet boje i oblika na velikim formatima, a kontrast najsvjetlijih i najtamnijih tonova omogućuje utjelovljenje metafizičke ljepote svjetlosti i sjajnosti koja izbija iznutra.

More je simbol dinamike života, a njegovo prijelazno stanje između apstraktnih mogućnosti i određenih zbiljnosti stvara situaciju ambivalentnosti.[1] Ona je idealna za transformaciju likovnog doživljaja i umjetničke artikulacije broda u oluji u krajnje reduciran niz repetitivnih elemenata čija centripetalna sila formira kompoziciju slike. Takav primjer pronalazimo u radu “More zubato” u čijem je središtu prikaz broda kao jedini preostali figurativni element slike koji čini prirodnu protutežu samom gibanju gradivnih segmenata. Nevjerojatna je svjetlost ostvarena u slici “Brod mali” i to pomnim, mirnim, preciznim i strpljivim nizanjem tonova od najsvjetlije, gotovo bijele nijanse, preko modre i indiga do duboke plave boje koja graniči s crnilom. Uzburkano more je povremeno dočarano složenim i kompleksnim izmjenama i kombinacijama većeg vala s nizom manjih vitičastih formi koje se akumuliraju u sljedeći veliki val. Slična igra oblika odvija se i u toplom zlaćanom nebu, no dominantan izraz više nije forma vala već spirale koje asociraju na školjke, te nizovi isprepletenih tonova iste boje, često puno gušći i razrađeniji od morske površine. Razrada motiva ide toliko daleko da na pojedinim slikama poput “Zastor morski” cijelu površinu papira ispunjava plavo more sazdano od krajnje sitnih repetativnih formi oštrih bridova s povremenim uplivima blago valovitog niza ili zelene boje što dodatno dinamizira, obogaćuje i razrađuje kompoziciju tvoreći svojevrsnu čipku krajnje usitnjenih i koloritski uslojenih gradivnih elemenata. Na pojedinim kompozicijama poput “More malo” forma broda je tek naznačena, te daje slici nužno potrebnu ravnotežu zadržavajući prikaz u sferi figuracije.

U ciklusu radova s urbanom tematikom ostvarena je posve drugačija konfrontacija prostora. Primjerice, u slici “Grad smireni” okvir unutar okvira oblikovan je spletom gusto nanizanih zgrada koje izviru sa svih strana usmjeravajući se svojim vršcima prema središtu slike čime se dodatno stavlja fokus na grad u samom središtu kompozicije. Takav način nizanja planova sličan je principu gradnje u slici “More zubato”, pri čemu gradivni elementi umjesto repetativnih plavičastih formi valova postaju same zgrade. Kompozicije sa snažnim centripetalnim gibanjem izmjenjuju se s kompozicijama grupacija nebodera koji imaju zajedničku točku rasta, tj. ujedinjenog su okomitog ili dijagonalnog usmjerenja. Zgrade su često prikazane poliperspektivno, a njihove uglaste forme ublažavaju zavojite, vitičaste formacije neba koje daju stanovitu mekoću i fluidnost, te kontriraju oštrini čvrstih arhitektonskih elemenata. Krivulje u toplim zemljanim tonovima povremeno se preslikavaju i na same fasade zgrada, povezujući tako dva nasuprotna elementa u jedan, čime se mijenja ritam silnica koje definiraju gibanje slike. Urbane vizure obogaćene su ljudskim elementom u formi intimnih kroki silueta smještenih u raznobojne okvire nasumično razmještenih prozora na pročeljima nebodera toplih zemljanih boja.

Paralelni ciklusi različite tematike obiluju suptilnim gradacijama tonova jedne boje, kontrastiranjem oštrih ravnih linija i mekih krivulja, spajanjem različitih perspektiva i zadržavanjem siluete ljudskog lika odnosno forme broda kao jedinih figurativnih elementa koji definiraju unutarnju dinamiku slike.

Damir Facan-Grdiša svjesno odabire ritam slikanja jednog djela s morskim motivom i jednog s urbanim gradskim prizorom paralelno istražujući ono nesvjesno, distancirano i samotno u hladnim tonovima uskovitlale morske površine, kao i sociološki aspekt urbanog konfliktnog prostora u kojem obitavaju pojedinci smješteni zasebno ili u međusobnoj interakciji na prozorima tonski oblikovanih nebodera. Konfrontacija prostora odvija se na samoj površini papira potpunim negiranjem klasične perspektive i stavljanjem fokusa na gradnju prostora nizanjem slojeva, nijansi i oblika. Stvorene strukture tonskim gradacijama postižu dubinu koja je dodatno naglašena nizanjem planova različitih po usmjerenju ili veličini gradivnih segmenata. Damir Facan-Grdiša pomnim, strpljivim i krajnje minucioznim pristupom gradnji pojedine kompozicije zapravo oblikuje vlastitu distopijsku sliku društva i vremena u kojem živimo, a naša percepcija ponuđenog sadržaja ovisi o vlastitoj osviještenosti života koji nas definira.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

[1] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str.415

Damir Facan-Grdiša rođen je 1965. godine u Zagrebu. Umjetničko obrazovanje započinje u Školi za primijenjenu umjetnost na Odjelu zidnih slikarskih tehnika, a 1990. godine diplomirao je na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ive Friščića. Poslije studija nastavnik je likovnih stručnih predmeta na Obrtničkoj školi u Zagrebu do 1998. godine. Nakon toga radi kao samostalni umjetnik, izlaže i surađuje s više izdavačkih kuća, koje objavljuju njegove ilustracije. Član je HDLU-a, ULUPUH-a,  a od 2002. godine i HZSU-a. Uz slikarstvo, koje mu je primarni medij umjetničkog izražavanja, Damir Facan-Grdiša od 1986. godine radi kao vanjski suradnik Restauratorskog zavoda Hrvatske, a od 2000. godine i kao samostalni licencirani restaurator za zidno slikarstvo.