Labin – Put od kože do kože

Prirodni sklad dodira:

Ponekad se u području moderne umjetnosti stječe utisak da se kontakt sa prirodom treba smatrati prevaziđenim, da ga se smatra manje sposobnim da zaintrigira dušu i osjećaje za razliku od urbanog utjecaja. U određenom razdoblju se čak činilo da su teme kao potrošački mentalitet, sredstva javnog priopćavanja, otuđenje i život u kontaktu s urbanim sredinama sasvim istisnuli teme o prirodi, a koje je Land art svjesno prisvojio pozivajući i gledatelje da to isto učine.
 

Ivona Verbanac

Ako su od davnina ljudi u prirodnom okruženju tražili smisao božanskog, stapajući ses njim radi pronalaženja duhovnosti, početkom stoljeća izgledalo je da sve to može biti izostavljeno, ili još gore zaboravljeno. Buđenje svijesti o ekologiji započeto šezdesetih godina, a nastavljeno u kasnijim desetljećima, dovelo je do razmišljanja o budućnosti, o svijetu koji se stalno mijenja, pa i kroz ponovno otkrivanje prirodnog ambijenta kao kolijevke naših korijena. Umjetnička sprega između umjetnice i performera Ivone Verbanac i fotografa Giulia Cardona, ukazuje na pomno temeljito istraživanje kulturnih korijena, starih tradicija koje ponovno otkrivaju kroz modernu i inovativnu umjetničku potragu s ciljem da gledatelju ponude mogućnost aktivnog sudjelovanja kroz taktilna iskustva, romantične prirodom, zamišljenom kao „Zajedništvo Cjeline“ koje je čovjek samo fragment.

Ivona Verbanac

Ovo dvoje umjetnika žele omogućiti gledateljima da ponovno dožive stare djelatnosti, kao što je berba grožđa i to kroz stvaralački performance, dovodeći ih u dodir sa onom stranom vlastitog iskustva u koju treba vratiti nekadašnje vrijednosti i revalorizirati ih u ozračju dodira. Pokušaj je to da se čovjek ponovno dovede u iskonsku prirodnu harmoniju, ulazeći u odnos sa „Duhom“, prisutnim u svim stvarima, nalazeći vrhunsku ekspresivnost u ljudskoj samosavjesti koja je glavni akter i inspirator događaja i konceptualnih akcija Beuysa. Prepoznajući se u iskonskom zajedništvu, i umjetnik i gledatelj, pozvani su osvijestiti prirodne zakonitosti, da bi pronašli svoju konačnu slobodu. Izabrano voće, grožđe, te simbolička aktivnost hodanja po njemu kao performance prizivanja tradicijskih aktivnosti poput berba grožđa, posreduju u odnosu čovjeka i prirode, otkrivajući jedno vrijeme različito od današnjeg, i prizivajući u sjećanje svetost gesti starih običaja.

Giulio Cardona

Izbor performanca, vizualnog i taktilnog, savjesna je odluka prihvaćanja prirodnih ritmova, koje djele oboje umjetnika, a koji prepoznaju cikličnost i nepredvidljivost prirode kao vodilju njihovog čina. Poziv upućen promatračima je dakle taj dA proživljavaju svjesno svoje vrijeme, a da pritom ne zaboravljaju da su dio Cjeline koja omogućava istančati osjećaj divljenja. Verbanac i Cardona, svjesni svoje društvene uloge, preuzimaju dakle odgovornost koju mogu preuzeti samo umjetnici i pjesnici: usmjeravajući našu pažnju ka prirodi, kreću se poput glasnika, pozivajući nas na pažljivo promatranje i otkrivanje čovječnosti, otvarajući nove vidne spoznaje i dajući koži nepoznate osjećaje što potječu iz jednog svijeta i iz aktivnosti za koje smo mislili – griješeći – da poznajemo, a one će nas pak iznenaditi u neočekivanom, lirskom crescendu osjećaja

Francesca Bogliolo

Giulio Cardona

Akademija-Art.hr
21.09.2011.