Kad joj dosade štikle hoda bosa, a želja joj je postati – majka

Leona Paraminski više voli muško od ženskog društva

Zagrebačka glumica, koja uživa staž od sedam bračnih mjeseci, iako malo vremena provede u zagrljaju svog supruga, čekanje tog trenutka doživljava kao slatku ‘muku’

Imala je samo 17 godina kada je upisala Akademiju, a sa 22 već je bila vlasnica Zlatne arene. Leona Paraminski, 33-godišnja zagrebačka glumica, izbjegava hladne, zimske dane uživajući u svome toplome domu i "friškom" braku sa 29-godišnjim inženjerom elektrotehnike, Tinom Komljenovićem.

Rijetko vas možemo sresti na društvenim događanjima. Na kojem projektu trenutačno radite?
U varaždinskom HNK imala sam u studenome premijeru predstave ”Za samo jedan dan” koju režijski potpisuje Rene Maurin. Nema me baš po kojekakvim događanjima jer je hladno i ne da mi se izlaziti, uglavnom sam kod kuće i čekam lijepše vrijeme.

Što mislite o uklanjanju plakata za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’ u kazalištu Gavella?
Smisao plakata je privlačenje pozornosti i kao forma oduvijek služi u propagandne svrhe. Vrijeme je da Vlada napokon nametne Crkvi neke restrikcije. Seksualni odgoj  i kazališni plakati nisu teme kojima bi se Crkva u 21. stoljeću trebala baviti, postoji više problema gdje realno imaju sredstva kojima mogu pomoći, a njima se uopće ne bave.

Jeste li pogledali predstavu?
Jesam. Matanić se izvrsno snašao u Gavelli. Bavi se aktualnom temom, napravio je scenarij koji je bitno drugačiji od filma.

S obzirom na to da slovite kao Matanićeva muza, zašto vas nije angažirao u ‘Finim mrtvim djevojkama’?
Kazališta imaju svoje ansamble s dovoljnim brojem ljudi i trebaju iskorištavati njihove potencijale. Zašto bi mene plaćao kad ima dvije sjajne glumice u Gavelli koje su to sjajno odradile.

Koje su vam od uloga najomiljenije?
Najviše volim svoje uloge u kratkim filmovima Dalibora Matanića, ‘Tulum’, ‘Suša’ i ‘Mezanin’. On je od mene tražio potpunu metamorfozu – to mi je istodobno bilo teško, ali i veliki izazov. Sad bismo trebali početi snimati i četvrti film. Bit će ih ukupno šest.

Što mislite o radu na sapunicama?
Moje iskustvo sa sapunicama potvrdilo je onu staru – nikad ne reci nikad. Probala sam i bilo je OK. Sapunice su dio našeg posla i nećemo se zavaravati da tome nije lako. Nema tu velike filozofije – naučiš kako funkcionirati na setu, prihvatiš vojnički režim i odradiš svoje.
 

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju 21. stoljeća

 


Izvor: 21stoljece.hr