Najpoznatije hrvatsko Marijino svetište Marija Bistrica, smješteno 40 km sjeveroistočno od glavnoga hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Medvednice, vjekovima je središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda. Ono što je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Čenstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je to živopisna Marija Bistrica. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.
U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.
Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.
Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.
Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.
Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.
No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine.
Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”
Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzija Stepinca. Zamisao se rodila gledajući križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi. Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, a isklesane su u Italiji.
Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).
Danas, najvažnija hodočašća u Mariju Bistricu imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica. U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika. Vjerske svetkovine – proštenja – odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskog zagorja. (foto: panoramio.com, zg-nadbiskupija.hr)
