Moja dijagnoza stanja u SDP-u znatno je različita od autodijagnoze koju je stožernoj stranci hrvatske ljevice dao njezin potpredsjednik dr. Rajko Ostojić nakon što nezadovoljnicima iz vrha stranke još jednom nije uspjelo isprovocirati dragovoljni odlazak Davora Bernardića s čelne pozicije.
Ne čini mi se, naime, da aktualne turbulencije u SDP-u potječu iz toga što dio stranačkog establišmenta javno govori da Bernardić treba otići s čela stranke. Mislim da je bolest mnogo dublja, da proizlazi iz samospoznaje da ovaj SDP-ov brod više ne plovi nikamo, da se njime više ne može stići ni do kakve vlasti – i zbog broda, i zbog posade, i zbog kapetana. A onda je najjednostavnije kupiti još nešto vremena molbom kapetanu da ode sâm. Jer ako ga krene smjenjivati pobunjena posada, mogli bi se potopiti i brod, i posada, i kapetan.
SDP bi se mogao nekontrolirano raspasti. Dijagnoza zbilja ne obećava. Ali postoje i olakotne okolnosti. Kriza sadržaja i političkog smisla socijaldemokratskih partija nije ni hrvatska specifičnost ni specifičnost stožerne hrvatske lijeve stranke. To je europski trend. Socijaldemokratske stranke diljem Europe padaju i propadaju jer nemaju odgovore na najizazovnija pitanja suvremene europske zbilje, a to su, prije svega, pitanja demografije, održiva razvoja, migracija, identiteta…
Vjerujem da je spoznaja o propadanju ipak nekako lakša ako si u trendu, ako znaš da nisi osamljena crna ovca na široj političkoj sceni. Slično je na domaćem političkom terenu. Manji lijevi brat HNS, koji se voli zvati liberalnim, još je prije godinu dana krenuo prema raspadu.
Višnja Starešina
photo Štefan B
