U nedjelju, 22. svibnja, u 12:30 sati, u Izložbenom prostoru Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara smještenom u Župnom dvoru Vugrovec, upriličiti će se otvorenje samostalne izložbe recentnih slika Dubravka Mokrovića „U prostorima sakralnog“
O izložbi će govoriti prof. Stanko Špoljarić, autor predgovora koji prati autora od njegovih likovnih početak i pod čijim je mentorstvom Mokrović uspješno razvijao svoj likovni jezik i „tesao“ slikarski zanat na izvorištima hrvatske likovne umjetnosti
Iz teksta prof. Stanka Špoljarića:
U novom ciklusu Mokrović je ekspresionalističkim tretmanom likova i odlo¬maka prostora osmislio „mozaikalnu“ strukturu polja, dajući licima i njihvo sadržajno naličje. Ekspresija psihološkog održava se adekvatnom formom, s likovima koji nisu klasično lijepi, ali su, što je mnogo važnije, emo¬tivno snažni, likovno stameni, definirane čvrstoće sa slutnjom skulpturalnog. Mokrović čitkim membranama ploha i neupisanim siluetama figure sklada pro¬porcijama baziranim na potki teme i logici likovnog.
Maniristička izduženost likova, potrebito odstupanje od anatomske uslovljenosti, te mjera defor¬macije čine zglobne elemente izbalansirane ritmizacije aluzivnih citata. Kompozicija je određena i nenametljivim koordinatnim sistemom, vertikal¬nim pojasevima, dinamiziranih i gravitacijom boje. Palete izobilja, ali i re¬duciranosti na odnos nekoliko vrijednosti. S izletima na kolorističkom sladostrašću iniciranom grebenima pastoznosti poteza. Boja je i put ka klimaksu ugođaja kapilarno utkana u grotla mučnine i blagost melankolije te opuštenost vedrine. Situacija obilježenih i ironijom, umjetnikovim sredstvom za razlaganjem okoštalog. Za opredmećenje ideje koja kreće iz izvorišta, širi se slikarskim poriječjem, ima svoje ponornice, i na kraju se svi izdanci vraćaju u korito, tijek i konstantu u kojoj je misao zaokružena. Ovo je i svojevrsna alegorija Mokrovićevoga pristupa. Polazi iz jezgre, mnogo je nepredvidljivog u fazama slikanja, s naglim polascima naprijed, zastancima, s preprekama u nekim detaljima, otvorenim vidicima koji se poklapaju s početnom vizijom. I rezultati su često impresivni.
Mokrovićeve slike organičkog su tkiva, orkestrirane većim i manjim fase¬tama, s oazama narativnog, te suobličavanjem apstraktnog. Mokrovićev ekspresionizam izrasta u opojnoj zasićenosti plohe srodnom pojmu horror¬vacuia, na mutacijama literaranih prizvuka, na nasadima i okretima boje i na silnicama umjetničke strasti. A motivi upućuju i na kataklizmu, vidimo i mamce karnevala, ali se ocrtavaju i hedonistički pripjevi. Mokrović je kao čovjek i umjetnik ušao ispod epiderme prikazanog, poistovjetio ih s dijelom, ispisujući svoju autobiografiju.
Bez doslovnosti, ali itekako iskrenu.
