O istinskom heroju Domovinskog rata pokojnom Stevici Pavlini – Lali s namjerom ukazivanja postojanja branitelja – heroja Domovinskog rata o kojima se ama baš nitko ne brine, koji su sami te s namjerom da bi trebalo nešto učiniti

Stevica Pavlini-LalaPrijedlog za osnivanje domova umirovljenika za branitelje gdje bi, u skladu s mogućnostima provodili radne i okupacijske terapije

Stevica Pavlini-Lala nije bio član HSP-a, nije bio pripadnik HOS-a, zapravo uopće nije pripadao bilo kojoj političkoj opciji u RH. Zašto onda uopće pisati o „samo još jednom” umrlom dragovoljcu, branitelju pripadniku 1. Gardijske brigade „Tigrovi”. Mi koji smo poznavali Lalu, kako smo ga mi zvali, znamo da zaslužuje puno više od jednog članka. Lala je bio istinski heroj Domovinskog rata, istinska legenda Tigrova o kojemu se nikada neće učiti iz školskih udžbenika, nikada snimiti film, osim nas kojima je bio i više od prijatelja i suborca nitko ga neće ni pamtiti.

Stevica Pavlini-Lala napustio nas je 20. svibnja 2015. godine, reći će mnogi samo još jedan u nizu, ništa novoga. Jedan moj prijatelj napisao je u svom nekrologu: Znam da bi sada odgovorni, za kraj života našeg prijatelja sada odma’ iz rukava istresli niz razloga za takav kraj; obiteljsko naslijeđe, maloljetnu delikvenciju, boravak u KPD, alkohol, samo kako bi umanjili lik i djelo našeg prijatelje, te skrili demone koji su se naselili duboko u njegovu dušu, odnosno Pilatovski oprali ruke i rekli; dali smo mu stan, dali smo mu mirovinu, šta bi još htjeli?! Zanemarili su ono najvažnije, zanemarili su čovjeka i njegovu potrebu za radom i stvaranjem, njegovu potrebu za pripadnosti nečemu, jer kada život provedeš u sustavu, teško je van njega funkcionirati. Svoj život je naš brat Lala okončao malo niže nego li ga je počeo, povlačeći se u alkoholnim izmaglicama lutajući ulicama svoga grada uglavnom sam, tek tu i tamo u društvu nekolicine svojih suboraca nakratko, izvlačeći podsmjehe bahatih klinaca i tipova koji nisu omirisali barut.

Bog nam je svjedok da smo imali želju pomoći našem bratu, ali su nam ruke bile vezane. Sjedne strane naš Lala je želio okončati po svom, a sa druge zakon koji nam je priječio zbrinuti našeg druga i time mu vjerovatno produžiti agoniju za još koju godinu… Ne znam što se u toj srijemačkoj glavi rojilo osim krikova klinaca koje je vodio, a toliko znam jer mi je jednom osjetio potrebu otvoriti dušu, a s time sam bio iznimno počašćen, pa ako sam mu s tim činom olakšao barem pet minuta patnje zahvalan sam Bogu i sretan, ali što bi rekao naš “kamarad” Rale jednom prigodom; “Možda je najbolje za Lalu i sve nas, da ga pustimo da umre pijan i sretan…”. i tako na kraju i bi.

Tko je zapravo bio Lala ili točnije što ja nama bio Lala… Izuzetan prijatelj, izuzetan borac koji nikada nije rekao ja to ne mogu ili to je nemoguće. Za njega nije postojalo nemoguće. Sjećam se 22. travnja 1992. godine kada je počela operacije za deblokadu Dubrovnika, na jednom malom brdašcu koje smo mi zvali „Bezimeni vis” jer imena vjerojatno i nema (Lokalno stanovništvo ga je zvalo Vjetrov mlin) trajale su cjelodnevne borbe, palo je na stotine razno raznih projektila, pješački napadi agresora su se redali jedan za drugim kao da nikada neće stati. Na „Bezimenom visu” je cijela postava bila na rubu snaga, velika većina izranjavana, zapovjednik poginuo, brdo se od dima jednostavno nije vidjelo..Mi sa drugih položaja nismo im mogli pomoći jer smo i sami bili u sličnoj situaciji. “Bezimeni vis” je bio pred padom jer nije bilo dovoljno ljudstva koji bi priskočili u pomoć.

Tada se je pojavio Lala sa dvojicom-trojicom suboraca koje je uspio prikupiti. Ludom hrabrošću zaustavili su prodor agresora jer da je „Bezimeni vis” pao nitko ih ne bi zaustavio do Neretve ali to je samo jedan od niza podviga koje je taj čovjek, prijatelj,brat, napravio za vrijeme Domovinskog rata. Lala je jedan od onih koji zaslužuju da se za njih osmisli posebna medalja koju zaslužuju zaista istinski heroji Domovinskog rata.

Zašto ovo sve pišem?? Smrću Stevice Pavlini-Lale koji je samo još jedna u nizu žrtava sustavne nebrige za hrvatske branitelje, rodila se ideja, inicijativa od strane pripadnika 1. Gardijske brigade „Tigrovi” za osnivanjem Doma umirovljenika za branitelje gdje bi, u skladu sa mogućnostima provodili radne i okupacijske terapije s tim da bi zaposlenike regrutirali ponajprije iz naših redova jer smatram da mi sami možemo sami sebi ponajviše pomoći s jednim dobrim, kvalitetnim, ljudskim pristupom, a prije svega povjerenjem koje već imamo iz dana kada smo glavom jedan za drugoga jamčili. Rodila je se ideja da bi za to najpogodnije mjesto bilo hotel u Kumrovcu, nekadašnja partijska škola, a u domovinskom ratu centar za obuku.

Taj prostor zjapi prazan, a može se i te kako dobro iskoristiti baš u tu svrhu. Blizina glavnog grada, a ipak u prirodi, blizina termalnih lječilišta, braniteljske bolnice u Zaboku, zapravo sve što ljudima koji su prošli pakao rata treba za malo mira i dostojanstven život.

Ja kao član HSP-a i HSP općenito podržavamo ovu inicijativu iako smo svjesni da sadašnja vlada neće podržati taj projekat, ali ćemo svakako podržati pa ako treba i predvoditi tu inicijativu do njene realizacije odmah nakon predstojećih parlamentarnih izbora, a moja osobna inicijativa je da taj dom nosi ime Stevice Pavlini-Lale.

Dragi prijatelju, dragi brate hvala ti za sve što si učinio za svoju, za našu domovinu Hrvatsku.. Počivao u miru…

Krešimir Vrpka

Leave a Reply

Your email address will not be published.