SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Celestin Medović – Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
KRUNIDBA KRALJA DMITRA ZVONIMIRA [1]
«Dan 8. listopada 1075. znamenit je u povijesti hrvatskoj. Polegla toga dana sila naroda po prostranom polju solinskom da svojim očima gleda krunidbu kralja Zvonimira. Tu se sabrala kita duhovnih pastira», piše Vjekoslav Klaić u «Povijesti Hrvata».
Ovaj će povjesničar prije kazati kako je odmah po smrti Petra Krešimira, glasoviti rimski papa Grgur VII nastojao na sve načine da među hrvatskim nasljednicima pronađe poslušnoga sljedbenika, koji će svim načinima priljubiti rimskoj stolici. Po toj zamisli svi su vladari Europe trebali biti u zajedništvu, tako da papa bude prvi vojvoda čitavog kršćanskog svijeta, pod čijim će stijegom kršćanski vojnici s križem na prsima ići u svetu zemlju Palestinu. braniti Jeruzalem i Kristov grob od najezde nevjernika.
Ferdinand Quiquerez – Kralj Zvonimir, 1897.
Kraljević Stjepan, sinovac Petra Krešimira nije bio prigodan za taj izbor, već iz razloga svoje teške bolesti, zbog koje se i povukao u samostan. Ni župan Slavac iz plemena Svačića nije se pokazao pogodnim, već ban Dmitar Zvonimir kojega je pak priželjkivala treća zainteresirana strana Hrvatskog Kraljevstva. Na njega je svoj pogled usmjerio i biskup sipontski Gerard, papinski poslanik u Hrvatskoj i Dalmaciji. Kada Zvonimir pristade na sve papine želje i zahtjeve, papini ljudi upriješe sve svoje sile da on bude i izabran za hrvatskoga kralja, što se uskoro i dogodilo gotovo jednodušno.
Na krunidbu Zvonimirovu sredinom 1075. godine stigao je posebni papin izaslanik Gebizon, koji je u ime pape izabranog kralja ovjenčao kraljevskim vijencem. Tu je i splitski prvostolnik Lovro, zadarski biskup Stjepan, hrvatski biskup, rapski biskup Grgur, biogradski biskup Teodozije, osorski biskup Vasilije, trogirski biskup Ivan i ninski biskup Formin. Bili su tu i banovi i župani. Zna se da je nazočio cetinski župan Pribina i livanjski župan Dobril, ali ni drugi hrvatski župani nisu izostali, kao ni bilo tko od viđenijih hrvatskih velikaša. Dvorski časnici svi su bili u krugu novoga kralja, iako se poimence tek spominje tepčija Dominik.
Jelena Slavna
Ceremonija svečane krunidbe odvijala se u crkvi sv. Petra. Pred sabranim narodom i velikašima koji se na solinskom polju okupio od Ravnih Kotara preko Neretve do Kotora, od Jadrana do Drave, opat Gebizon proglasi Dmitra Zvonimira izabranim kraljem Hrvatske i Dalmacije, i to složnim izborom naroda i svećenstva. Opat u ime Grgura VII. znakovima kraljevske vlasti i časti naresi Zvonimira, pa mu potom na glavu stavi i hrvatsku krunu. Na to kralj Dmitar Zvonimir kleknuvši prisegnu na privrženost Rimskoj Stolici i na vječnu vjernost ovim riječima, kako ih je zabilježio Klaić:
«Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir, s pomoći Božjom kralj Hrvatske i Dalmacije, obvezujem se, obričem i obećajem tebi, opate Gebizone, koji si mi podijelio kraljevsku krunu u ime papino, da ću nepromijenjen vršiti sve što mi tvoja svetost bude naložila. U svem i svačem čuvat ću vjeru apostolskoj stolici i neopozivo ću braniti što su u ovoj kraljevini apostolska stolica i poslanici njezini odredili i što će još odrediti. Gajit ću pravdu, branit ću crkve i brinut ću se za prvijence, desetine i sve što ide crkvu. Nastojat ću oko življenja biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i dostojno žive; štitit ću siromahe, udove i siročad; priječit ću nedopuštene brakove između rođaka, ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ustanovljeno neću pustiti da se razriješi. Protivit ću se prodaji ljudi, te ću se s Božjom pomoći pokazati pravedan u svemu što je pravo. Uz to određujem po savjetu svih svojih velmoža da se svake godine na Uskrs plati Sv. Petru iz kraljevske blagajne danak od dvije sto bizantskih dukata, te želim i nalažem da ovo čine i moji nasljednici. Osim toga poklanjam prepuštam i potvrđujem apostolskoj stolici samostan sv. Grgura, koji se zove Vrana, i sve blago što ga ima: naime srebrni kovčeg, u kojem je sveto tijelo blaženoga Grgura, zatim dva križa, kalež i patenu, dvije zlatne krune draguljima obložene, evanđelje u srebro vezano; napokon još pokretna i nepokretna dobra (samostana) da bude taj samostan za uvijek svratište poslanika sv. Petra i posve u vlasti njihovoj. Budući da je Bogu služiti isto što i kraljevati, predajem se i preporučujem u tvoje ruke mjesto u ruke sv. Petra i našega gospodara pape Grgura i njegovih nasljednika; i ovu zavjerenicu potvrđujem prisegom:
“Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!».
Karin
Hrvatski banovi i župani prvi su se poklonili kralju. Zatim to učiniše biskupi i načelnici primorskih gradova. Kralj je odmah nastavio predsjedati Saboru koji je trajao nekoliko dana. Bilo je mnogo problema za riješiti, posebice nemire i smutnje među vladajućim obiteljima. Iako se u Zvonimirovim ispravama ban ne spominje, pa tako ni Petar Svačić, V. Klaić tvrdi da se sam Zvonimir izmirio s obitelji prijašnjeg kralja Slavca, zadržavši njegova bana Petra Svačića za svog bana. Na ovome solinskome saboru, po ugledu na kralja poveli su se i svi velikaši kraljevstva, pa je u Hrvatskoj , navodno, došlo do općeg izmirenja. Mnogi su, kao splitski nadbiskup Lovro, u tom sveopćem praštanju i darovanju vrlo dobro prošli, jer su od strane novoga kralja bili nadareni. Splitskoj nadbiskupiji tako su potvrđene darovnice koje su joj nekad podijelili knezovi Trpimir i Mutimir. Mir i sloga zavladaše posvud poslije ovoga sabora, pa se kralj ponadao da će tako i dalje trajati, posebice radi činjenice da se mala hrvatska država u tom trenu, uz pomoć pape, našla ravna većim kršćanskim europskim državama.
Hrvatsko kraljevstvo izišlo je na glas među kršćanskim državama, poglavito zato što su se i engleski i danski kralj ponosili time što su bili pod «okriljem sv. Petra». Zato je Zvonimir pomagao papu Grgura VII i kad je ovaj započeo ljutu borbu s njemačkim kraljem Henrikom IV, koji nikad nije htio pristati uz papine osnove, pače u svemu mu se opirao. S druge pak strane, i papa je priskakao u pomoć Zvonimiru, čim bi mu prijetila kakva opasnost s bilo koje strane. Bilo je to i u slučaju Vecelina, istraskog kneza, inače podanika cara Henrika IV. Kada se ovaj digao na hrvatskog kralja, papa mu je priprijetio: «Veceline, plemeniti viteže! Znaj da ti se veoma čudimo što se ti, koji si odavno obrekao vjeru sv. Petru i nama, spremaš na onoga koga je apostolska vlast postavila za kralja u Dalmaciji. Stoga te opominjemo, i u ime sv. Petra zapovijedamo ti da se više ne usudiš podići oružje na ovoga kralja. Što god da učiniš njemu, znaj da si učinio apostolskoj stolici. Ako misliš da imaš što proti njemu, valja ti u nas isprositi sud, te radije čekati na pravicu nego svoje ruke oružati na njega i tako uvrijediti apostolsku stolicu. Ako se ne pokaješ za svoju drskost, nego se usudiš raditi prikorno proti našoj zapovijedi, tada znaj nesumnjivo da ćemo mač bl. Petra izvući na tvoju drskost te njime, ako se ne opametiš, kazniti preuzetnost tvoju i svih onih koji te budu u tom pomagali. Budeš li pak po razboru poslušao, kako se pristoji kršćaninu, tad ćeš kao pokoran sin steći milost sv. Petra i blagoslov apostolske stolice».
Krunidba kralja Zvonimira (freska na zidu Vatikanskog tajnog arhiva)
Zvonimir je, kako se više puta spominje u njegovim spisima, bio sretan što mu po «osobitoj milosti Božjoj vlada mir i tišina u čitavom kraljevstvu». Jedni će, ipak, reći da je na strani Grgura VII došao do Koruške, ratujući protiv Henrikovog vojvode Leopolda, a drugi pak da je kao saveznik normanskog kneza Roberta Guiskarda, ratujući protiv Bizanta i Venecije, stigao do Drača i Krfa. Zasigurno je tek da je često obilazio Hrvatsku, od Drave do Jadrana, vrlo često putujući od Krka do Neretve, na kojem je putu dijelio milost, pravdu, ali i zemlje samostanima, podižući crkve i zadužbine. Najglasovitiji spomen takve zadužbine je Bašćanska ploča, najstariji glagoljicom i hrvatskim jezikom pisani spomenik. Da Zvonimir, kao vjerni pristaša pape, nije progonio glagoljaše vidi se i po ovome spomeniku, a još više po onome što on svjedoči. Kralj je osobno boraveći na Krku zemljom nadario samostan sv. Lucije, i to redovnice sv. Benedikta, pristaše hrvatskog jezika u crkvi.
){kind=link}