Navještenje
Franjevačka galerija, Široki Brijeg
Poslijediplomska izložba ARS SACRA
Kristina Kramer
Tepanje o božanskim otajstvima
Kristina Kramer
Tepanje o božanskim otajstvima
prosinac 2010.
Jesmo li svjedoci još jednog slikarsko-umjetničkog sizifovskog pohoda: Naslikati Boga koji nema tijela, crtežom i bojom predočiti božanska otajstva, i to u vremenu čovjeka samodostatnika i njegove (sveukupne) okrenutosti trenutku sadašnjosti u kojoj (samo) on i „njegov čas“ žele biti suvereni, dokidajući/zanemarujući prethodnost i ne uvažavajući išta nadolazeće. Svu energiju trendovsko-suvremeni umjetnik pretvara u fokus-bodlju zgusnute energije i (svih) mogućnosti u časak akategorijalne, da ne kažemo nihilističke samodostatnosti te ubosti, razoriti, poništiti i „bitak i vrijeme“, i estetičnost i etičnost…
Nećemo ni pokušati odgovarati na prethodno postavljena pitanja, slijedeći filozofe koji su zadovoljni samim znalački postavljenim pitanjima – ako i nema na njih odgovora.
Kristina Kramer i ne pomišlja „spuštati zvijezde s neba“ na svoja slikarska platna. Pojednostavljenu pojavnost zemlje-zavičaja, uklopljenu u ikonografijske uzuse, ona uzima kao tepanje o otajstvima, pri čemu naznake svetoga/božanskoga otvaraju putove slutnji, a za odabrane mogu značiti i govor Neba. Slikarica nedokučivost Onoga „koji prebiva u nedostupnu svjetlu“ (1Tim 6,16) ostavlja u njegovoj neusporedivosti sa zemaljskim bićima. No, ako smrtnici i ne mogu vidjeti Boga, mogu znati/vjerovati da Bog sve vidi (grčki: Theos = Bog, izvedenica od theoreo što znači vidim!); dakle: Bog je onaj koji sve vidi. (Otud Svevid, otud blagoslovni izraz u narodu: Bog te vidio!) Bog vidi, slikarica to zna, i njezine pokušaje.
Nevjerica u prikladnost slike da izrazi sadržaje kršćanske vjere bila je više stoljeća naglašena u Crkvi na Istoku, dok su se istodobno lakše iznalazile prikladne riječi za govor o otajstvima vjere. Uočilo se naime da grčki realizam u umjetnosti, posebice onaj u kiparskoj plastici, prijeti poništenjem onostranosti, svođenjem duha na materiju, kršćanstva na idolopoklonstvo. Ikona se stoga odmaknula od oponašanja u svojevrsnu shemu, dajući više prostora simbolici. Otud i povjerenje u mozaik koji je biranim materijalom i plošnošću više upućivao na onostranost, na očišćenost od zemaljskog.
Oboružana znanjem i slijedeći slikarski ingenij Kramer se našla na crti ikonodulijskog filtriranja, odbacivanja zavodljive (u naše vrijeme i dosadne) realističnosti i suvišnosti detalja, s jedne strane, te vlastite sklonosti da, s druge strane, kroz pojednostavljenu idiličnu sliku ovoga svijeta – poput Preradovićeve Ode Bogu – naznači onostranost. Tako je slika Navještenje ustvari slika proljeća i Proljeća – života koji nadolazi i buja, zemaljskog i onog božansko-nebeskog života koji Navještenjem Gospodinovim stupa u novi odnos s pojavnim svijetom. Marija je predstavljena kao kraljica Proljeća (Mundi melioris Origo – početak boljega svijeta), anđeo Gabrijel zaogrnut je plaštem božice Flore. Rascvjetali ljiljan, znak Marijine djevičanske čistoće koji joj anđeo pruža, pojačava komunikaciju između Navjestitelja i Službenice Gospodnje te učvršćuje kompoziciju u sjecištu dijagonala. Obzor je jutarnji, obećavajući. Nebo čisto, bijelo-plavičasto, orisnica lanca (hercegovačko-dalmatinskih) brda uskomešana je i jasna, brda zatamnjena, ispred kojih se rasprostire polje rascvjetalih tulipana. Marijin lik sprijeda, osim lica, gotovo posve prekriva bujna kosa koja ju valovitošću uzdiže u nebo. Lica su, svijetla, nedetaljizirana. Marija ima krunu od dvanaest rumenih cvjetića, anđelova je kosa nalik bujnom lisnatom vijencu. Likovi govore pojavom, gestom, ulogama. Marijina ispružena ruka prema anđelu (otklon je od sklopljenih ruku ili ruku na prsima, dakle od uobičajene ikonografijske sheme, kao i izostanak svitka proroka Izaije), čime je mimoiđena i Marijina uobičajena uronjenost u molitvu ili u čitanje Biblije za anđelova pojavka kao i zbunjenost nakon njegova pozdrava, a naglašeno je prihvaćanje nebeske poruke: Fiat – naka mi bude! Sukladno našem vremenu, prizor je dinamiziran. Marijina, što će reći čovjekova uloga – kolikogod bila neusporediva s Božjim djelom – ipak je u tom nebesko-zemaljskom susretu naglašena.
Pieta
Ni Pieta, kao i druge slike, nije poniknula tek iz zadanosti teme. Ona je slikaričina ispovijest vjere u Kristovu otkupiteljsku muku i smrt – nasuprot nerijetkom zlorabljenju teme pri čemu se Kristova patnja svodi na čisto ljudsku, tragičnu i uzaludnu. (Ensor , Munch i neki drugi slikajući Raspetoga izrazili su pesimizam, a ne spasenjsku nadu!) Snažna, tiha i sveta bol, na inače bijelom Marijinu licu, crtački je izražena trokutastim licem, očima, ustima. Kristovo mrtvo tijelo nalikuje romaničkoj skulpturi i gotovo je posve bijelo, kao i majčino lice. Ispruženo je i koso postavljeno, što s pomrčalim Suncem u gornjem lijevom kutu tvori dijagonalu, dok ispružena Kristova desna ruka, zajedno s dugom kosom obaju likova i njihovih lica, u križu iza Marijina lijevog ramena dobiva nastavak druge dijagonale. Kristovo tijelo nije predstavljeno izmrcvareno već kao netaknuto, s naznačenom ranom na prsima i jedva primjetljivom onom na zapešću desne ruke. Slikarica je Krista – „u kojem tjelesno prebiva sva punina božanstva“, Kol 2,9 – zaodjenula bjelinom ne prepuštajući ga ni za tren drami vizualiziranog užasnuća pred smrću niti tami groba. Slika je poziv na ono što se tjelesnim očima ne može vidjeti, na uron u otkupiteljsko otajstvo, na gledanje duhom i vjerom, otklanjajući zavodljivost i beznačajnost uprizorenja potankosti pojavnoga svijeta. S crnilom i sivilom pozadine stapa se Marijina plava odjeća i tamnokestenjasta kosa, a bijelo-plavičasti odsjaji – vješto stupnjevani – oko Kristova i njezina lika, kao i odsjaji križa, naznačuju vječnost namijenjenu ljudskom rodu u koju ga predvodi Krist kao „prvorođenac među mnogom braćom“ (Rim 8,29).
Sv. Petar
Sveti Petar – slika kojom je apostolski prvak predstavljen u plavoljubičastoj haljini bez štapa i obuće kako stoji na litici, s Evanđeljem u desnoj i s ključem svete vlasti u lijevoj spuštenoj ruci. Zamišljen je pred daljinom, pred crnilom neizvjesnosti koju potiskuje plavetnilo Spasiteljevih obećanja i zapovijedi: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju“ (Mk 16,15). Apostol osjeća silinu Učiteljevih riječi, ali, ljudski govoreći, nemoćan je i ukočen. No, svjestan poslanja i ozaren nebeskim svjetlom (posvećenja i obećanja: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“, Mt 28,20), samo što nije koraknuo prema središtu moćnoga Carstva. Pred njim je obećavajuća plava noć. I tiha, božanska preobrazba svijeta. Statičnost svečeva lika predstavlja postojanost Petra-stijene. Kloneći se arhitekture i uobičajenih prizora iz svečeva života slikarica skreće pozornost na nj kao osobu i na njegovo sveto poslanje. Izostavlja tradicionalnu ambijentalnost i priču da naglasi bit.
Božja duga
Slikom Božja duga Kramer se pripušta intimističnom ispovijedanju vjere: Polutamu krajolika razblažuje nebesko svjetlo – emanacija križa koji poput Mjeseca sja na nebu i snopom, koji podsjeća na dugu poslije Potopa, blago raspršuje tamu („Dugu svoju u oblak stavljam da zalogom bude Savezu između mene i zemlje“ ,Post 9,12). Svjetlo, pa i kad je slabašno, jamstvo je Božje blizine. Dva usporedna puta vode bliže k svjetlu, ali i u tjesnac (između zaobljenih, bosanskih brda koja podsjećaju na autoričin zavičaj i djetinjstvo). „Trudite se da uđete na uska vrata…“ (Lk 13,24). „Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život!“ (Mt 7,14). Ipak pobožnik ne gubi nadu jer Nebo tiho toči milosne darove. Božja duga čovjeku grešniku i u polutami najavljuje: „Evo, sad je vrijeme milosno, evo, sad je vrijeme spasa“ (predbožićno bogoslužje, prema: 2Kor 6,2).
Uopćeno gledano, Kristina Kramer svojim slikama – u kojima se nađe i ponešto djetinji pojednostavljeno i prostodušno (bez problematiziranja) prihvaćeno – ispovijeda vjeru u vrijednost stvorenoga svijeta i viši smisao ljudskog života. Svjesna da je pozvana slikom dočarati Nešto što se ne može izreći, da to Nešto nije empirijsko, ali da zrači kroz empirijske činjenice (David Pears, komentirajući Wittgensteinovu izjavu da onaj ključni dio Tractatus-a nije ni napisao!), ona i djetinji jednostavno, i vjernički promišljeno, i slikarski inovativno traži, i nalazi, svoj slikarski put.
fra Vendelin Karačić, Široki Brijeg, 15. studenog 2010.
Popis djela:
„Navještenje“, 150 x 200 cm, komb. tehnika na platnu, 2008.
„Polaganje u grob“, 90 x 250 cm, akril na platnu, 2009.
„Sv. Juraj“, 200 x 200 cm, komb. tehnika na platnu, 2009.
„Pieta“, 220 x 120 cm, akril na platnu, 2010.
„Božja duga“, 150 x 100 cm, komb. tehnika na platnu, 2010.
„Pokolj nevine dječice“, 180 x 300 cm, akril na platnu, 2009./2010.
„Sv. Petar“, 230 x 150 cm, komb. tehnika na platnu, 2010.
„Sv. Trojstvo u stvaranju“, 180 x 120 cm, komb. tehnika na platnu, 2010.
„Milost teče iz Njegova boka“, 150 x 150 cm, komb. tehnika na platnu, 2009./2010.
„Uznesenje Blažene Djevice Marije“, 220 x 120 cm, komb. tehnika na platnu, 2010.
„Sv. Franjo propovijeda pticama“, 125 x 60 cm, akril na iverici, 2009.
Kristina Kramer je rođena 1. ožujka 1985. u Doboju. Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, na slikarskom odjelu u klasi prof. Ante Kajinića, završila 2008. Poslijediplomski studij Ars sacra, na slikarskom odjelu kod mentora prof. Ante Kajinića na Širokom Brijegu, upisala je 2008.
Akademija-Art.hr
07.12.2010.
