Originalnošću i opsežnošću svoga poetskog izričaja Pero Pavlović, neumski pjesnik, zacijelo je jedna od jedinstvenih književnih pojavnosti u hrvatskoj lirici. Trideset četvrta zbirka pjesama potvrda je njegova poetskog kontinuuma, ali i neologističkoga stila koji arhaičnom hrvatskom pismenu daje autentičnost i modificira ga u sklad, aktualizirajući njegovu milozvučnost i ritam. Stilistički promatrano Pavlovićeva je poetika začudna uspješnica zvučnih, aliteracijskih tvorbi koje su u glazbenome sinkretizmu s mislima i riječima.
Naslov zbirke Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige asocijativno priziva na pjesnike demijurge. Međutim, Pavlović nas iznenađuje i posvećuje pjesmu sv. Josipu čija nijedna riječ nije zapisana u knjigama, ali su one nemušte postale krilate, vječna vatra u djelima svete ljubavi: One su melodije / Satkane od djevičanske ljubavi / Mi ih u tišinama srca osluškujemo. Pjesnik je duboko zahvatio duhovnu stvarnost djevičanske ljubavi koja u svome ontološkom bitku daje najsvetije plodove. Razvidno je zašto Pavlović naslovljuje baš tom pjesmom svoju zbirku; uloga je pjesnika osmisliti i uljepšati ljudski život do poriva svetosti koji se na sadašnjoj svjetskoj pozornici hladnokrvno giljotinira.
Knjiga je strukturalno koncipirana u četiri ciklusa: Stablo života, Lovori, Gozba ljubavi i Oteto vrijeme. Naslovi se mogu povezati u stihove, refleksiju značaja podrijetla i bitka po tradiciji i ljubavi koja se mora oteti prolaznosti kao znak postojanja upisan u vrijeme. Sve pjesme prvoga ciklusa u obliku su soneta, a prva pjesma Kristov trn inicijacijski reflektira pjesnikovu zaokupljenost transcendentnim bivstvom i florističkom vokacijom. Svoj poziv biologa i ljubav spram prirode Pavlović opjesmjenjuje latiniziranim nazivima (Polygonatum odoratum, Tillandsia Cyanea…), biblijskom retorikom (Riječ će tijelom postat tajna uvid sluti) i stilski samosvojnim leksemima (zir, huj, zgodba, dragovit, lijet…) jer Nebo lijeposti istinom će sjati.
Drugi ciklus Lovori formalno je slobodniji, a tematski i motivski prevladava domoljubno obzorje i duhovno mističniji diskurs. Pjesnik strepi za budućnost svoga hrvatskog jezika (Jezik moj hrvatski) što implicira i opstanak hrvatskoga čovjeka na ovim prostorima i njegov identitet. Utječe se pjesmi jer: Što si pred zidom riječi manji / Pod nebosklonom pjesme bit ćeš viši (Kad srce kaže: Piši!). Pisati je za Pavlovića zalog opstanka u prelijepoj, kamenoj Hercegovini:
Hercegovina je kamen
Hercegovina je epos
Hercegovina je vječnost
Drugog puta nema
Zvijezde opjesmile Hercegovinu
Kamenim zagrljajem
Anđeli
Na krilima sjaja
Kamenu ljepotu odnose u nebo
(Hercegovina)
Ova je antologijska pjesma zaziv na ostanak i povratak na put koji je kamenim škriljcima popločan, ali nam je dan kao dijete majci i drugog puta nema, kaže Pavlović.
U trećemu i četvrtome ciklusu Gozba ljubavi i Oteto vrijeme pjesmesu transponirane na Božju ljubav i križ ljubavi koji smo nasljedovali po vjeri i tradiciji. U transcendenciji poimanja zbilje pjesnik se utječe svom uzoru Isusu kojega nije kadar u potpunosti slijediti. Štoviše, spoznaje Njegov senzibilitet za nježnu pjesničku dušu kojoj daje snagu za nošenje križa. U toj veličajnoj usporedbi primljena je Božja zauzetost za svakoga čovjeka i težinu križa koji može nositi, kao i dostojanstvenost ustajanja pod križem, ali i zahvalnost za uspravan hod pod križem:
Isuse
Hvala ti što ne daš mi pasti
Pod križem
Jer ne znam dostojno ustati
Kao Ti
(Pad)
Kolika je pjesnikova subjektivna doživljenost Isusova lika, dojmljivost i ljubav u milosnoj sprezi krucijalno potvrđuju stihovi:
Kada bih jednom stupio pred Tebe
Isuse
Izgubljen i sam
Umro bih od ljepote
(Susret)
Umrijeti od ljepote u duhovnoj percepciji Božjega bitka poetska je i zbiljska ekstatična predanost i povjerenje da ne postoji ništa na Zemlji mjerljivo s Božjom ljepotom. Ovi veličajni stihovi idu u red onih katoličkih pisaca koji su u supstanciji kršćanskoga svjetonazora, kroz sve pojavnosti života, vidjeli Izlaz i Ulaz u sferi s onu stranu, gdje je Ljubav bezuvjetna.
I Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige doli onaj tko je u pisanju Riječi ostao ponizan i ustrajan, nadasve plodan u niskama stihova koje su općeljudske, duboko humanizirane, otete od prolaznosti, a zagovornice čistoće i ljepote koju današnji svijet nemilosrdno uništava i gazi, a neumski bard spašava stihovima ispisujući poetsku krunu Božjoj ljubavi.
Izvor: Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb
