Najviše u životu držim do ljubavi u svim njezinim oblicima i do suosjećanja
-Pas ili mačka?
-I pas i mačka i miš i pauk i pčela…
-Meso ili riba?
-Povrće. Meni su životinje sveta bića.
Darijo Brzoja, meteorolog i fizičar
„Obranite nas od sebe“ autorica Jasna Grubješić
„Od smijeha do suza, tečno i toplo, diskretno duhovit i razorno britak roman“ I. Đikić („Svi smo mi azilanti“ autorica Jasna Grubješić
Gordana Igrec
Mogla bih skromno dodati da za ovo relativno dugo vremena, a opet i kratkog koliko boravim na planetu, pročitala sam užasno puno knjiga, ali da mi niti jedne nisu tako ušle i osvojile srce kao dva romana Jasne Grubješić „Svi smo mi azilanti“ i „Obranite nas od sebe“. Romane je pisao pas. On je pripovjedač, a ne žena autorica. I kako je mene lako preveslati ja doista mislim da je ta dva romana napisao pas jednostavno da jednostavnije ne može biti, onako kako samo pas razumije svijet, duhovito, toplo, nježno, emotivnos puno suza, potresno i nenametljivo pametno… Ta dva romana osvojila su moje srce zauvijek kao i moja dva pasića Maja i Elica i mačak Micko. Uvijek kada dublje pogledam u pseće oči posramim se što sam čovjek. Jer njihov je svijet Božji i savršen. Oni vole čovjeka više nego što čovjek može voljeti njih. Oni su esencija čistoće duše, vjernosti, razigranosti, pouzdanosti… Zato sam krenula potražiti autoricu koja potpisuje ova dva romana Jasnu Grubješić i sa njom doslovce od slova do slova vodila sam preko g-maila ovakav razgovor. Neće vam biti žao zavirite li u te retke. Možete jedino plemenitiji otići s ovih stranica. Dajte si malo vremena od posla od zadovoljstava i od briga i sjećanja na nedavne blagdanske dane. Ja sam išla korak po korak. Od samog početka sa Jasnom Grubješić pri tome, ona je mene vodila za ruku, a ja sam se prepustila…
Gdje ste rođeni? Što ste po zanimanju?
Rođena sam u Ogulinu, tu sam živjela do odlaska 1970. godine na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje sam diplomirala engleski i komparativnu književnost te se zaposlila i na novinarskim poslovima radila sve do umirovljenja 2005. Uz redovni posao, a i uz mirovinu, radila sam u izdavaštvu kao urednica i prevoditeljica, a sada samo kao prevoditeljica.
Što Vas je inspiriralo da napišete dva prekrasna romana o životinjama, planetu i ljudima „Obranite nas od sebe“ i „Svi smo mi azilanti“?
Od najranije mladosti osjećala sam jaku potrebu za pisanjem, ali nisam mislila da ono što pišem vrijedi. Nije me u to uvjerila ni prva nagrada koju sam sa šesnaest godina dobila na jugoslavenskom natječaju za srednjoškolce na temu Svijet koji vidim i svijet koji želim. Tek u trenutku kad sam pomislila da bi moje pisanje možda moglo pomoći psima, mačkama, pticama, domaćim i drugim životinjama odlučila sam primiti se posla i napisati knjige koje bi ljude na neki način mogle – pripitomiti i prosvijetliti. Jer to je itekako potrebno. Kroz godine sam imala priliku uvjeriti se da psi teško žive jer sam, zajedno s kćerkom, ogroman broj njih, u Zagrebu i u Ogulinu, spasila iz nemogućih uvjeta života i potom ih sama udomila ili organizirala njihovo udomljavanje.
Sve je počelo kada smo kćeri za rođendan odlučili pokloniti psića, a njezin tata je, vrativši se s posla napomenuo da se u kutiji u grmu pred kućom nalazi cijelo leglo štenaca. „Uzet ćemo najmanjega“, rekla je odmah naša sedmogodišnja djevojčica, „jer drugi su veći i ljepši pa će lakše naći dom“. Tako smo udomili Malenu, a ostalima pronašli dom. Usporedimo li kriterij jednog djeteta s kriterijima odraslih u odnosu prema životinjama, očito je da je pred ljudima uistinu složen zadatak – pomoći sebi u određivanju životnih prioriteta kojima ćemo spasiti i životinje i naš planet.
Kako se inače naše društvo, ali i općenito čovjek odnosi prema životinjama, a posebno prema psima i mačkama?
Odnos mnogih ljudi, pa i cijeloga društva, prema psima i mačkama je neshvatljivo ružan, i o tome govori prva knjiga Svi smo mi azilanti, iz 2017.
Lani objavljena Knjiga Obranite nas od sebe ukazuje čitateljima na još teže uvjete življenja i umiranja domaćih životinja i tu je potrebna promjena cijele filozofije života i pristupa prirodi te svemu što je njezin sastavni dio. Pitanje prelaska na vegetarijansku/vegansku prehranu sagledavam iz svih kutova, bez osuđivanja i s uvjerenjem da se ljudima mora pomoći kako bi se postupno trgnuli iz tradicijskoga hipnotičkog sna u kojem su prihvatili društvenu mantru da se ne može preživjeti „bez mesa“.
O argumentima iznesenim u ovoj knjizi većina ljudi zna malo ili površno, a za neke zacijelo nisu ni čuli.
Kako kaže jedan od likova u romanu Obranite nas od sebe:
„Čovjek se tek odnedavna trudi osigurati psima pravo na slobodno kretanje i teško mi je sada i zamisliti da bih mogla dobiti lanac oko vrata. A tek da mi nad glavom visi prijetnja da ću završiti u loncu! Mislim da bih poželjela da se ni rodila nisam. Nadam se da možete razumjeti takvu strepnju te da će ona u vama probuditi volju da se malo zamislite nad spomenutom poslovicom. Podsjećam, ‘junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe.’“
Imate li kod kuće psa i mačku?
Trenutačno sa mnom u kući žive tri psa, Mili, Ari i Miša. Tu je i sedam mačaka, Ljubica, Grom, Lun, Snješka, Grey, Helena i Bill te dvije stare kornjače. Svojevremeno je bilo čak sedam pasa i mnogo više maca te jedan kunić, ali godine su ih nažalost odnijele iza duge.
Je li pseći i mačji svijet savršeniji i bolji od ljudskog?
Bolji svakako. Već to kako ljudi rado i bezobzirno ratuju jedni protiv drugih dovoljan je dokaz da je svijet životinja savršenije uređen. Da je u njemu daleko više empatije. Naime brojne životinjske vrste pomažu jedne drugima, a samo rijetke ratuju međusobno. Kad napadaju drugu vrstu, životinje to čine najčešće opstanka radi.
Može li čovjek što naučiti od svojih pasa i mačaka?
Mnogo toga. Psi nas uče strpljenju i kako voljeti, a mačke daju poduke iz nježnosti. Učimo i od drugih životinje, već sam pogled na ptice rađa nježnošću i čežnjom za slobodom. Rado se sjetim Golubice bez krila koja je cijeli život proživjela s nama, spašene Grlice koja mi je prije leta u slobodu sjedila na mišu kompjutora, Vranice, tri češljugara, Gavrana…
Zašto su svi psi i mačke – azilanti?
Psi i mačke su azilanti iz nužde, zbog grubosti ljudske vrste odvajkada upućuju molećive poglede prema ljudima tražeći od njih da ih prihvate i otvore im vrata svoga doma i srca.
Smisao naslova prve knjige je poručiti ljudima da smo i svi mi ljudi – azilanti. Zašto? Pa zato što i većina nas u suštini kroz cijeli život traga za prihvaćanjem, za tim da pronađe azil u srcu nekog čovjeka, žene. Kad ste tamo smjestite tada se gubi osjećaj ikakvog straha, strepnje od života. Takav azil možete naći i u srcu svojih najboljih prijatelja pasa i mačaka, a i drugih životinja. Ili vas oni barem poduče kako se otvoriti prema ljubavi.
Treba li u naš Zakon o životinjama uvesti odredbu da psi slobodno idu u trgovine, knjižare, knjižnice i sl.?
Da, terapijskim psima i po potrebi u izuzetnim situacijama. Osobno ne bih time komplicirala život svima koji koriste te prostore, a ni onima koji se brinu o čistoći tih prostora, napose trgovina. Osim toga, ima ljudi koji se boje životinja ili ih njihova prisutnost opterećuje. No valja reći da se baš takvi koji se najviše protive kontaktu sa životinjama, ulasku psa, mačke ili druge životinjice u javni prostor, pa i u obitelj, najviše vežu za te novopridošle članove obitelji.
Zašto se ljudi iživljavaju nad životinjama?
Zašto se iživljavaju nad vlastitom vrstom, nad ženama, nad djecom? Odgovor na to pitanje nije lako dati, mislim da se radi o nedostatku empatije, o nedovoljnoj suosjećajnosti prema slabima i nemoćnima. Ili naprosto o manjem broju tzv. neurona zrcala u predčeonom režnju koji određuju koliko smo empatični.
Što je s lovcima na slonove ili nosoroge?
Što je uopće sa svim lovcima, osim rijetkih koji samo pomažu životinjama? Ja prema svim životinjama osjećam ljubav i poštovanje, a zašto je nekome privlačan lov na druga živa bića ne uspijevam shvatiti.
Kako vidite planet za 20 godina?
Ako se ne dogodi bitan zaokret u postupanju ljudi prema životinjama i temeljite promjene na planu svega što je uzrok užasnim klimatskim promjenama, ljudi će se uskoro samo moći zapitati – što nam bi’ da smo toliki novac uložili u potragu za planetom na kojem bi čovječanstvo još moglo živjeti, a bez imalo smo grižnje savjesti, vođeni logikom profita, uništili prelijepu majku Zemlju.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Devedesetih godina naovamo probudila se u meni potreba za likovnim izražavanjem pa sam mnogo slikala, najviše akril na platnu. Sada već dugo to činim samo povremeno jer najveći dio slobodnog vremena posvećujem svojoj ekipi kojoj nikad dosta šetnje, nerijetko u miješanom pseće-mačjem sastavu. Pritom uživam i u svom hobiju iz rane mladosti – fotografiranju, prema kojem me kupnjom fotoaparata usmjerio otac. Moj lijepi rodni grad nepresušni je izvor najljepših motiva.
Koje knjige volite čitati?
Oduvijek sam mnogo čitala psihološku literaturu. U posljednje vrijeme dosta čitam domaće autore – nakon izuzetno dobre i korisne knjige Depra Aleksandra Stankovića zadivilo me Usijavanje, poezija Ivane Bodrožić. Duboko me se dojmila i knjiga Voli me najviše na svijetu, autobiografija Mire Furlan i svojevrsna poruka našem društvu. Potaknuta tv serijom Područje bez signala, snimljenoj po knjizi Roberta Perišića, a koja mi se silno svidjela, ovih dana počela sam čitati njegov Brod za Issu no mislim da je zadatak čitalački veoma zahtjevan.
Iskoristila bih Vaš upit da čitateljima skrenem pozornost na to da na webu, pomoću odrednica Biblioterapija i Jasna Grubješić, mogu pronaći popis – veliku kolekciju knjiga (sa sadržajem i citatima po mom izboru), koje vam mogu pomoći u boljem razumijevanju sebe, drugih ljudi i života koji živimo.
Do kojih vrijednosti najviše držite?
Do ljubavi u svim njezinim oblicima, do suosjećanja i nastojanja da razumijemo i poštujemo druge ljude i njihova prava, do miroljubivosti.
Profesionalni planovi za bližu budućnost?
Nisam sigurna da će mi se želja ostvariti, ali voljela bih završiti jednu od davno započetih knjiga.
Što Vas može izbaciti iz takta?
Ne znam što pod time podrazumijevate. Nisam nagla po prirodi pa u svačijem postupanju tražim razloge koji čovjekov postupak objašnjavaju, ili opravdavaju. Ne sviđaju mi se cinizam i grubost, ali shvaćam da se i iza njih nerijetko krije nesposobnost dijeljenja osjećaja i obrana od komunikacije, sa sobom i drugima.
A što Vas može razveseliti?
Najviše druženje s unukom Damjanom koji životinjice voli kao i baka i možda još na ljepši način. Te svaka nova prilika da pomognem nekoj životinjici i brojne svakodnevne sitnice, raspored oblaka na nebu, muzika, rad u vrtu i povremeni susret s morem koje je moja velika ljubav.
Zašto se o položaju životinja (psa i mačaka) tako rijetko govori u javnosti?
Ma govori se, za to su najviše zaslužni Prijatelji životinja i društvene mreže, ali malo toga se mijenja. Unatoč zakonskim odredbama psi su i dalje najviše na lancu, ili u tijesnim boksovima. Ljudi ni svoje „najbolje prijatelje“ ne poštuju, a o domaćim životinjama ne žele ni razmišljati. Nadam se da će se to promijeniti nakon što pročitaju knjigu Obranite nas od sebe.
Kako se u kontekst brige za psiće i mačke i sve životinje „smjestilo“ vegetarijanstvo i veganstvo? Jeste li Vi vegeterijanka ili veganka?
Ljudima je teško zamisliti da bi se njihovi kućni ljubimci mogli naći u tanjuru i čude se navici stanovnika nekih, napose azijskih zemalja, da jedu pse i mačke, a bez imalo grižnje savjesti za prehranu uzgajaju i jedu sve domaće životinje. Uvjereni su da ne mogu bez „mesa“. I sama sam godinama vjerovala u mantru da čovjek ne može preživjeti bez mesnih proteina i prihvativši ideju postojanja polo-vegetarijanca godinama jela samo perad i ribu.
Sada je u mojoj prehrani još samo riba pa knjigom Obranite nas od sebe pozivam zapravo i sebe da učinim zadnji korak do vegetarijanstva, a i čitatelje da zaključe iz kojih je sve razloga dobro u cijelosti odustati od mesne prehrane. Kako je to zgodno komentirao Luka Oman, predsjednik Društva Prijatelji životinja, ja pritom nikoga ne prozivam nego pozivam da to učine, iz razloga koji im se čine najprihvatljivijim. Premda se etički razlog doima najispravnijim, dobar je svaki razlog koji će pomoći prelasku na biljnu prehranu. Jer to je veliki doprinos opstanku ljudi, životinjskih vrsta i majke Zemlje.
Nekoliko je natuknica kojima bih voljela zainteresirati ljude za argumente iz te knjige – gladijatori su bili vegetarijanci, jedan od najboljih svjetskih tenisača, Đoković, a i sportaši brojnih drugih zahtjevnih sportova, na biljnoj su prehrani, najsnažnije životinje su vegetarijanci, najveći svjetski umovi zalagali su se kroz povijest za vegetarijanstvo, planet Zemlja je na rubu propasti zbog nespremnosti čovjeka da odustane od profita te svoj doprinos spasu Zemlje osigura i promjenom načina prehrane – prelaskom na vegetarijanstvo ili veganstvo. Veganstvo je korak dalje, još suptilniji doprinos zaštiti našeg planeta.
