U vrijeme Došašća, Zdenka Matijaš Jozić svijetu je poklonila najljepši dar, rukopis, odnosno knjigu pjesama za djecu Red dobrih riječi koja je nagrađena prestižnom nagradom Albatros u Velikoj Gorici
Priredila: Maja Šiprak
RED DOBRIH RIJEČI
Poezija o obitelji, domu, zavičaju, prijateljstvu.
U vrijeme Došašća draga prijateljica Zdenka Matijaš Jozić, svijetu je poklonila najljepši dar, rukopis, odnosno knjigu pjesama za djecu Red dobrih riječi koja je nagrađena prestižnom nagradom Albatros u Velikoj Gorici.
Kako sama ističe, u knjizi je poezija koja slavi obitelj, dom, školu, prirodu, rad, zavičaj, prijateljstvo, tradiciju koja je nužan temelj stabilnosti u sadašnjem trenutku.
U prilog tome svakako ide činjenica kako su na dodjeli ove prestižne nagrade bili njeni prvi kritičari i slušatelji, sinovi Emanuel i Damian, neizmjerno ponosni na postignuće svoje majke. Naravno kad te podrže ljudi iz sredine u kojoj živiš i radiš, ponos i sreća su neizmjerni, a dobra vibracija se množi i širi na najljepši mogući način.
Sama autorica knjigu predstavlja sljedećim tekstom:
Književna nagrada „Albatros“ kontinuirano se dodjeljuje od 1995. godine i jedna je od rijetkih takvih nagrada na državnoj razini. Ovom književnom nagradom afirmiraju se nova djela u hrvatskoj književnosti, a sastoji se od novčane nagrade, diplome i tiskanja nagrađene knjige. Pokrovitelji su joj Pučko otvoreno učilište Velika Gorica i grad Velika Gorica. Ove godine su u povjerenstvu bili Maja Kušenić Gjerek, Ratko Cvetnić i Vedran Kukavica. Sve troje su višestruko nagrađivani književnici s bogatim književnim opusom i njihov rad pratim i cijenim i kada vam takvi ljudi odaberu rukopis za tisak, to je veliko priznanje.
Godinama objavljujem pjesme za djecu u dječjim časopisima, brojne pjesme su već i udžbenicima, priželjkivala sam da dio mojih pjesama bude objavljen, ukoričen u knjizi i to mi je ova nagrada omogućila. Odlazeći u Koprivnicu prijateljicama na promocije, imala sam priliku uživo slušati Maju Kušenić Gjerek. Priželjkivala sam da jednom bude i na mojoj promociji. Na dan promocije Maja je bila bolesna, ali su predstavljanje knjige izvrsno odradila ostala dva člana. Svidjelo mi se što su se osvrnuli na problematiku mjesta poezije za djecu, uopće, u cijelom kompleksu izdavaštva sada, ali i tijekom ne duge joj povijesti. Svjesni su da je mladom čitatelju, za zdrav razvoj i odnos prema knjizi, potrebno ponuditi u najranijoj dobi kvalitetno štivo. Svojom odlukom su doprinijeli da se djeci i mladima ponudi jedna zdrava, optimistična, jasna, a opet meka i topla poezija. Poezija koja drži za ruku malenog čitatelja i blago mu misli usmjerava ljepoti ovoga svijeta.
Pisanje ovakve poezije zahtjeva višestruki napor. Potrebno je otići na izvor svoga života, vratiti u sjećanje moć zapažanja djeteta, onda tom snagom zahvatiti sadašnji trenutak, bio on u školi, u kući, na dvorištu. Potrebno je ući u misaoni svijet današnjeg djeteta, kako on vidi mamu, tatu, brata, sestricu, učiteljicu, sveukupnu stvarnost. Da biste to u sebi kao piscu ostvarili, potrebno je odbaciti mnoge terete koje nam je svakodnevica nametnula te vješto pokucati na vrata dječjeg srca kako bi vam ih otvorilo i otkrilo što se u njemu krije. Potrebno je puno vremena provoditi s djecom. Imam tu privilegiju, radim s djecom. Ova poezija, po tematici i motivima, u potpunosti zadovoljava moderne standarde, ali ih gradi na tradiciji. Po načinu pisanja pomirljiva je s poviješću svoga razvoja. Nije razrušila davno zadane kanone pisanja dječje poezije, već ih je nježno transformirala. Ono čime se pjesnici, koji pišu za odrasle, ne opterećuju je interpunkcija. Može je biti i ne mora. Sve je dobro. Ali kada nudite pjesmu malenom čitatelju, koji ulazi u svijet pisane riječi, to je nešto drugo. Ne smijete ga zbunjivati. Zato je interpunkcija važna sastavnica poezije za djecu pa i ove. I u tome je pjesnik dodatno na ispitu. Pjesma mora ostati pjesma, razigrana, neopterećena pravilima, slobodna, laka, topla, šaljiva, a opet u granicama jezičnih normi. Točka, upitnik, uskličnik, veliko slovo, rima, pouka (imperativi ranije povijesti poezije za djecu) ne smiju biti granice, klipovi koji će kočiti melodioznost pjesme. Potrebno je postići da pjesma teče preko svih tih okvira, da ih oboji tako da oni drže pjesmu, ali ne dominiraju.
Učiteljice razredne nastave, urednici udžbenika znaju koliko je teško pronaći odgovarajuću pjesmu za neku prigodu, da pjesma donese ugođaj teme o kojoj se govori, da nenametljivo donese novu riječ u dječji rječnik, neobičnu usporedbu pa i pokoji arhaizam. Pjesma za djecu, kao cjelina, mora imati i čvrst unutarnji red, slojevitost utkan u niz lepršavih stihova. Cijeli ugođaj ove knjige je na jednoj, rekla bih, „uzvišenoj razini“ djetinje nevinosti, djetinje bezbrižnosti, čuđenja svijetu takvom kakav jest. Djetetu je svijet čudo. Sposobno je zaigrati se svojim prstima, kapom, šalom. Djeca komuniciraju s prirodom, s predmetima kojima su okruženi. Naravno, i mi odrasli znamo da je priroda živa, ali ne tražimo od nje odgovor. Djeca da. Ovo je knjiga koja će roditeljima evocirati neke uspomene iz djetinjstva, djeci će na lak, jasan, pomalo šaljiv način pružiti nova znanja, ulazak u misaoni svijet predmeta, biljaka i životinja, učiteljicama dodatak u nastavi koji će oplemeniti, unijeti radost, toplinu u njihov rad. Ovo je poezija koja slavi obitelj, dom, školu, prirodu, rad, zavičaj, prijateljstvo, tradiciju koja je nužan temelj stabilnosti u sadašnjem trenutku.
Red dobrih riječi je dobar putokaz svima, i velikim i malim čitateljima.
Nagrada „Albatros“ je priznanje stručnjaka i znači mi puno, a do toga priznanja imala sam stalnu podršku svojih sinova od najranije njihove dobi. Moji sinovi Emanuel i Damian su prvi slušatelji moje poezije. Pažljivi, radoznali, radosni u djetinjstvu i sada su, s jednakim ushićenjem, slavili moj uspjeh na večeri dodjele nagrade. Znači mi i podrška na poslu, kako od ravnateljice, tako i od kolegica s kojima surađujem i cijelog osoblja škole. To su pokazale dolaskom na moju promociju. Svima sam zahvalna, svi su u nekom trenutku taknuli moje srce.
S poštovanjem,
Zdenka Matijaš Jozić
Zdenka Matijaš Jozić rođena je 1968. godine u Kaleniću kraj Požege. Osnovnu školu završila je u Pleternici, a u Požegi srednju školu. U Zagrebu je završila studij razredne nastave na Učiteljskom fakultetu te studij filozofije i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Radi u O. Š. Bartola Kašića u Zagrebu. Pjesme su joj objavljivane u dječjim časopisima Smib, Radost, Prvi izbor, Mak, u brojnim zbornicima te udžbenicima za učenike od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.
Vratile se rode
Vratile se opet rode,
razgovore važne vode.
Gnijezdo treba popraviti,
koju granu gdje staviti.
Nose grane, gnijezdo pletu,
najsretnije su na svijetu.
Vratile se zavičaju,
dom svoj stari obnavljaju.
Jesenska šetnja
Lišće sve
u listopadu
voli šetat
se po gradu.
Na krilima
vjetra lakog
do kutka
došeće svakog.
Zna li lišće
dok se šeće
da se doma
vratit neće!?
Listopadski vatromet
Krošnjama se
vjetar šulja,
grane nježno
ljulja, ljulja.
Uprti na
leđa svoja
lišće razno
toplih boja.
Skupa čine
novi svijet,
listopadski
vatromet.
Moda u seoskom dvorištu
U svilenim haljinama
patke,
dok šeću se,
baš su slatke.
Zgodne su i guske.
One nose haljine bijele,
posve uske.
Obojana raznim šarama,
na svakoj je koki
po jedna marama.
U bijelo-smeđim kaputima
krave,
jako se važne prave.
A zbog skromne odjeće,
svinje se ljute.
Još se i zamazale,
iza plota šute.
Moj stric Ante
Znate, moj stric Ante
i po dvije kante
ljeti nosi šljiva,
a u jesen gljiva
i još koja šaka
nađe se krušaka.
On je dobrog zdravlja
i rakiju spravlja
od voća svakakva.
Kaže da baš takva
u kojoj je svega
(ne pitamo čega)
bolje je arome.
Al’ ne bi o tome.
Jer majstor rakije
odati ne smije
tajnu pića slasti,
no svakog počasti
tim svojim napitkom
čašicom ne plitkom.
Pa ako u rujnu
prođete kraj kuće
moga strica Ante,
vidjet ćete kako
nudi piće vruće,
a kraj njega šljiva
pune, pune kante.
Proljetna sunca
U travnju
plava je cijela poljana nebeska,
a na zemlji po gustoj zelenoj travi
jutarnja rosa se bljeska.
Na plavom polju danju
sja toplo sunce žuto,
a po travi je bezbroj
malenih mirisnih sunašca
prosuto.
I tako, istovremeno,
i s nebeskog, i zemaljskog
nepreglednog polja
smiješi nam se život,
smiješi nam se
budućnost bolja.
U kuhinji
Rekle su nam čaše
da se jako plaše
ad se kuharica
kuhinjom razmaše.
Za razliku od njih
lonci i sve zdjele
kuharici vrijednoj
uvijek se vesele.
Čuli smo da tave
sve se važne prave,
poklopci im došli,
vele, navrh glave.
Poklopci tavama
tad su spremno rekli,
s loncima smo nove
prijatelje stekli.
