Skip to content

BILOSNIĆ I BARAKOVIĆEVA LEGENDA O KOŠUTI

Nova zbirka pjesama, Četrdeset ljubavnih i jedna nenapisana  

Nova zbirka Tomislava Marijana Bilosnića, u izdanju izdavačke kuće 3000 godina Za dar, naslovljena je Četrdeset ljubavnih i jedna nenapisana, iz čega je razvidna i tematika ovog pjevanja. Ovo je inače četvrto ovogodišnje Bilosnićevo izdanje, poslije zbirke Afrika objavljene u Rumunjskoj na rumunjskom i francuskom jeziku, Spomenice 2022. i Zbornika posvećenog prošlogodišnjem autorovom životnom i stvaralačkom jubileju. Pjesme su prethodno objavljene u časopisu Republika broj 7-8. / 2023., Društva hrvatskih književnika, u Zagrebu.

Zbirku Četrdeset ljubavnih pjesama i jedna nenapisana čini gusto tkanje slika, iskaza, slatkih strepnji lirskoga subjekta. Zahvalnost životu i ljubavi glavna je tema ove pjesničke knjige pa su slike proživljenih ljubavnih iskustava, zajedničkog života, svakodnevne sitnice upletene u snažnu simboliku – doista teme koje u čvrstoj cjelini održavaju opkoračenjima uvezane slike. Bogata slikovitost i končetozna metaforičnost, bitne su odlike pjesništva Tomislava Marijana Bilosnića, pa su tako dominantne i u ovoj zbirci. Četrdeset ljubavnih pjesama uvezano je slikama radosnoga pjeva u kojima pjesnik sjedinjuje domaće, poznato i intimno s udaljenim, snovitim i nepoznatim. Slike Ravnih kotara pretvaraju se pjesničkim vezom u ogledalo Andaluzije, Barakovićeva legenda o košuti i nastanku Zadra pretvara se u intimnu priču o jednoj ljubavi, čvrstoj kao grad. Od prve do posljednje pjesme pjesnik ispisuje radost posvećenja života ljubavi kao poeziji. Stoga jedna pjesma ostaje nenapisana, zauvijek. Ona uvijek čeka novi dan, novo buđenje, kao i ljubav.

U pedeset i šest godina pjesničkoga stvaranja Tomislav Marijan Bilosnić uspio je iznjedriti količinom impozantan, poetološki i žanrovski raznolik i estetski vrijednosno različit opus, zapazila je hrvatska književna kritika, ali takav opus koji je označen s više velikih pjesničkih nagrada, kao što su Nagrada „Tin Ujević“ , Nagrada „Antun Branko Šimić“ i Nagrada „Dubravko Horvatić“.

DANAS SMO IŠLI NA TRŽNICU

Danas smo išli na tržnicu ti i ja kupovati
kao u staro doba začine indijske pune zelena zraka
zna se kod nas je zima i tražimo klinčiće za vino
kuhano u kojem udaraju valovi boje topaza
i šafran miriše ubran u šumama dubokim
gdje skrio se kao i svi začini ljubavi i hrana bogova
tisuće godina već nabrajamo te činjenice pisara
s rijeke Eufrata tako da nas ni vrijeme više
trošiti ne može a ovdje svega ima cimeta
iz Šri Lanke i drugih pupoljaka korijenja kore
sjemenja smole plodova i cvjetnih pestića travan
mirišljivih kao tvoja koža i našem nepcu dragih
i samoći duha sve po našem ukusu i oholosti
valja nam priznati da se i noću budimo kad ti
donosim datulje a Božić je pa tražiš i smirnu
i tamjan iz Arabije kao da sam na kakvom
istočnom bazaru na otoku tropskom crnom
i bijelom kao papar opet zelen kao sve što dolazi
preko saracenskih šutljivih planina
ili iz Abesinije i Zanzibara što unosimo u kuću
da nam bude nova i drukčije vođena mirisima
i glasom okusa o čemu slažemo naše priče
ljubavi baš kao što se krećemo od štanda
do štanda po tržnici gdje začini rastu poput đumbira
u kutijama na brodu kojemu se nipošto ne žuri
iz Kineskog mora da što duže traju godine
naše ljubavi.

DOK PIJEMO ČAJ

Dok pijemo čaj ti mi pričaš o biblioteci Aleksandrijskoj
i s nevidljivih papirusa dižu se glasovi kao pjesma
iz naše dubrave i ja prepoznajem imena onih
koji su prije Homera živjeli nepoznato za čije vladavine
jer je davno izgorio kamen na kojemu su sjedili i pili
kao i mi uzavrelu tekućinu punu mirisa koji i danas
otvara put do našega stola kako bi se u ovom običnom
trenutku našli iznova i ponovili sve ono što je davno
vješto urađeno za pet minuta naše dokolice.

I DALJE NE ZNAM BIJELA KOŠUTO TVOG IZVORA NI IMENA

I dalje ne znam bijela košuto tvog izvora ni imena
ustvari u krugovima neba potajno mi se ukazuje
preobražavajući se u ono što srce mnije
vjetar leptira svijetlo naranče u bilje našeg vrta
čiji je zemljopis poznat samo nama nagnutim
nad more odakle ti stižem sa školjkama
i mirisom riba nijem u mislima dugim o tome
kako nas spaja sve što vidimo ispriječeno između
nas poput vulkana iz zemlje koji rađa lavu
vrelinu usana koje se tiho igraju riječima jezikom
s kojim dižeš sidro i ravnaš modrine do Itake
i u nesanici je čuvaš poput brodova što plove
pazeći da ne skrenu sa svoga cilja od mora
otimajući vrijeme u kojem pokušavam saznati
tvoje pravo ime u prvoj zori koja će se poput tebe
javiti bez šuma s toliko obzira da će izbrisati
sva druga sjećanja i pustiti me da spavam skriven
s tvojim imenom onim što nikad nisam bio

KAO DA NIČEG DRUGOG NEMA DO LJUBAVI

Glazba nas prima i uzdiže kao kad u pjeni mora
pod borovima vodimo ljubav želeći da to bude
put dug kao sjećanje na taj osjećaj što vodi nas
na sve druge putove s vrućim i okruglim stubama
na tijelu neba čije bradavice prvi put vidimo i mlijeko
pijemo da krv nam otvori bljesak vina u maglama
glazbe koja nas uvijek na Itaku sjeća na more
pijesak i zelenilo vrta zatvorena u srcu u fijuku
vjetra dok šiba po strunama vijola u tunelu
oboe valja se kao po mahovini zveketajuće zvono
u podne s kukurijekom pijetla srp u žitu i rog
što se iz daleka javlja i baš sve glazba
kao da ničeg drugog nema do ljubavi i njezina
pjeva u ruže mora zapletena.

LISTAMO ALBUM S NAŠIM FOTOGRAFIJAMA

Listamo album s našim fotografijama zaboravljenim
davno u ladici stola gdje svjetlost nikad ne dolazi
kako bi sačuvali svježinu i dokaz da sve će trajati
daleko poslije nas i kako listamo stranice tako ih svjetlost
liže kao da se po njima posuo šećer i svaka druga
slast minuloga života vrijeme koje je prešlo
u slike u darove rasute po bijelim listovima tišine
sitnoj prašini koju sklanjamo naizmjeničnim puhanjem
prije nego li na nju padne po koja skrivena suza
i ljubimo se uvijek na isti način kad stranicu
okrenemo novu kao na kakvim školskim vježbama
fotografirajući se iznova dok oči dotaknu
staru radost rasutu u mrvicama kruha na stolu.