Skip to content

RAZGOVOR UGODNI S KNJIŽEVNIKOM I AKADEMIKOM PEROM PAVLOVIĆEM

Nema prave poezije bez nadahnuća Duhom Svetim

Razgovarali smo s gospodinom Perom Pavlovićem, iznimnim čovjekom, iznimnim pjesnikom, autorom 36 knjiga poezije, poznavateljem ljekovitog bilja mediteranskog, akademikom, dobitnikom više književnih nagrada, uglazbljenih pjesama, zaljubljenikom u svoj zavičaj, domoljubom koji nam je citirao Svetog Augustina: ‘Ljubi i čini što hoćeš – držiš li se toga, viši si, čovječe, nego sav svemir, u suprotnom, manji si od zrnca prašine’. Puno još toga doznat ćete iz razgovora ugodnog!

Poštovani gospodine Pavlović, za početak razgovora što bi nam mogli reći iz vašega ranog djetinjstva?

Rođen sam u Gradcu kod Neuma 20. ožujka 1952. godine. Sjećam se svoga ranog djetinjstva. Gradac je opasan vijencem kamenitih brda i brežuljaka. Bože, hoću li ikada dočekati dan kada ću se popeti na bar jedan brijeg, tako sam razmišljao. Kakav se čarobni svijet krije iza tih golemih brda moga zavičaja? Taj moj zavičaj cijeli je jedan svijet. Imam svoje zavičajno nebo. Nekada je vedro, nekada oblačno, pa pada kiša ili rijetko sniježi. Noću na nebu bliješte zvijezde poput zlatnih čipki koje je po beskrajnom svodu zasijala neka moćna ruka. Jutrom Sunce izlazi na istoku, a uvečer tone na zapadu. Mjesec je ponekada srpast, a nekada kao okrugli srebrnjak. Veliko ravno polje obrađuju težaci. Siju žito, sade duhan  i obrađuju lozu. Ima puno krupne stoke te ovaca i koza. Moj zavičaj je najljepši u rano proljeće kada se na nebu pojave orlovi koji se gnijezde u vrhuncima planine Žabe i cvate raznobojno cvijeće po livadama i njivama. Cvrkut ptica, zuj pčela i lijet leptira i drugih kukaca uljepšavaju prirodu. Moj zavičaj moj je bajkovit osunčan ozvjezdan svijet, moj svemir i mir, moj mali raj koga ne bih ni za što mijenjao.

Video: Pero Pavlović u Gracu i cvrkut ptica

U mojoj dječjoj mašti, sve je bilo na svome mjestu. No jedna me misao stalno golicala. Ako bih je ostvario, bio bi to san snova. Nad brdom Gačem noću bi se pojavio Mjesečev srp. Trebat ću pričekati još koju godinu da porastem i tada ću se moći popeti na brdo. Ponijet ću dužu motku i na vrh pričvrstite srp kojim se žanje žito i njime skinuti Mjesec s neba. Kako sam odrastao, ideja je bljedila i postajao sam svjestan da je to nemoguće. Tako je moj zavičaj, moj jedini svijet gubio čarobne granice brda koje su ga spajale s nebom.

Posebno i zanimljivo ste nam sve to ispričali, pjesnički, a sjećate li se vašeg polaska u osnovnu školu?

Počele su pripreme za polazak u prvi razred osnovne škole. Majka mi je posebno pripremila tkanu vunenu torbu, bičalj i bijelu vunenu kapuljaču, a otac kupio knjige i pripremio šivenu obuću. Kada bih sve to stavio na sebe, sličio sam na malog ilirskog pastira. Prvog dana vodio me otac u školu. Nisam dobio nikakva upute kako postupiti kada uđemo u razred. Idući s ocem kroz selo javljao sam se mještanima s pozdravom: ”Hvaljen Isus i Marija”, a oni su uzvraćali sličnim pozdravom. Dođosmo mi u školu, ali smo zakasnili na nastavu. Kuca otac na vrata, a otvori učitelj Alija. Kako su me roditelji naučili pozdravljati, kažem ja učitelju: ”Hvaljen Isus i Marija”. ”Hajde ti mali sjedni u klupu”, zapovjedi mi učitelj. Onda nam je svima održao predavanje kako ćemo pozdravljati na ulici. Tu važi pozdrav ”Dobro jutro”, ”Dobar dan” i ”Dobra večer”. Kada učitelj ulazi u razred, rekne: ”Mirno!”. Učenici odgovaraju: ”Za domovinu s Titom!” i pri tome s desnom rukom u pregibu vrhovima prstiju dotiču sljepoočnicu. Učitelj odgovori: ”Naprijed!”. Veselo brate, veselo. Kada je došlo vrijeme velikog odmora, izađem vani, a ono starije cure i dečki igraju kozaračko kolo. Nisam nikada čuo za tu igru. Po našim sijelima uglavnom se igralo lindžo i druga kola i pjevala ganga i bećarac. Kada sam došao kući, pitao sam roditelje za objašnjenje, rekli su mi da šutim i dobro učim.

Što bi nam, u svom stilu mogli ispričati iz sjećanja na pučku školu, koji predmet vas je najviše veselio?

Dakle, pučku školu sam završio u Gradcu i Hutovu. Najviše sam volio hrvatski jezik. Imao sam bujnu maštu i pisao nevjerojatne sastavke i priče. Učenici u razredu su se tome često smijali i govorili kako to sve izmišljam. No ocjenjivan sam najboljim ocjenama na čuđenje učenika. U višim razredima pučke škole nastavnici bi me opominjali ako bih rabio koju stranu riječ. Učenicima su govorili da govorimo i pišemo ”naše” riječi. Aludirali su na izraz – hrvatske riječi, samo se nisu usudili to javno izreći. Službeno se tada govorilo – srpskohrvatski jezik. Sve je disalo nekom nevidljivom stegom, jer su učenici bili uglavnom hrvatske nacionalnosti. No jedan nastavnik koji nam je predavao fiziku rabio je izraze točno, točka, općina, sličiti i sl. Mi smo ga u čudu gledali.

Gimnazijsko školovanje te studiranje nastavili ste u Hrvatskoj.

Gimnazijsko školovanje završio sam u Metkoviću. Mogu reći, kao i u moje vrijeme, da je ovo jedna od najvrsnijih gimnazija u Republici Hrvatskoj. Tada sam osobito zavolio predmete  prirodnog smjera: kemiju, fiziku, matematiku, tehnički odgoj i nacrtnu geometriju te sam se nakon srednjoškolskog obrazovanja  upisao na Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu, smjer – medicinska biokemija. Ne hvališem se, ali ću spomenuti jednu činjenicu. Studij sam završio kao jedan od najboljih studenata na fakultetu i u najkraćem roku od Drugog svjetskog rata do dana diplomiranja. Za to su slijedile i nagrade: Dekanova i Rektorova nagrada i nagrada Hrvatskog farmaceutskog društva, a u Bosni i Hercegovini bio sam imenovan članom republičkog povjerenstva za standardne metode medicinske biokemije kao i povjerenstva za pripremu udžbenika standardnih metoda iz medicinske biokemije za domove zdravlja.

Kad ste počeli ozbiljnije pisati pjesme?

Još dok sam studirao počeo sam se baviti pisanjem pjesama. Koliko sam god volio prirodne znanosti one mi nisu davale konačan odgovor za smisao života. I koliko god proučavali prirodne zakone, oni uvijek imaju svoja ograničenja i sfere istraživanja. Baviš se jednim malim djelićem naše materijalne stvarnosti. Poezija u tom smislu nema granica, ona ti daje krila krenuti beskrajnim prostorima materijalnog i duhovnog. Ona je dobra sastavnica naše vjere u Boga. Ona se bogati i nadopunjuje vjerom. Prve stranice Svetog pisma  najljepša su poezija. Današnja suvremena europska, pa i hrvatska, poezija gubi sav čar ljepote, nevinosti i svetosti kao što se i sve moralne vrednote dovode u pitanje.

Autor ste brojnih knjiga, a koja bi vam bila najdraža knjiga koju ste pročitali?

Moja najdraža knjiga koju sam davno pročitao je Biblija.  Neizmjerno je to bogatstvo kojim umnažamo vjeru, učvršćujemo ufanje i usavršavamo ljubav. Tu je bogatstvo povijesnih izvora, opće kulture i umjetnosti, mjesto gdje se dotiče ovostranost i onostranost i gdje čovjek ne hoteći odaje slavu beskonačnom. Izvorište našeg poetskog stvaralaštva je u ovoj divnoj knjizi. A kako bih definirao ovu knjigu nego kao riječ Božju upućenu nama ljudima koju su pisali ljudi tijekom nekih tisuću godina nadahnuti Duhom Svetim. Nema ni prave poezije bez nadahnuća Duhom Svetim.

Po čemu je vaš rodni Gradac posebno zanimljiv, a da je manje poznato?

Na području Gradca nalazi se 270 registriranih gomila i dosta neregistriranih. Idući od mora prema unutrašnjosti jedan krak gomila vodi prema dubrovačkom području a drugi prema Hutovu. Mnoga su nalazišta stećaka na ovom području. Na sjevernoj strani Gradca od brda Čeline, prema Malokrnu, Košćelovu klancu i Glimču nalaze se brojne gradine gdje je život cvao 2 do 3 tisuće godina prije Krista. Tu su mnogi ostaci keramike i metalnih predmeta. Susrećemo se s mnogim kiklopskim zidinama, gomilama te spiralnim ulazištima u unutrašnjost tvrđava. Ove građevine starije su bar  petsto godina od grčke Mikene, a od Daorsona i tisuću godina. Najljepši dio zidina  nalazi se na Glimču gdje je isklesano kameno prijestolje te kapela u kamenu u čijem donjem dijelu je križ star bar milijun godina koji je ”klesala” priroda, a u gornjem dijelu je uklesan križ mlađeg doba. Najljepši stećak u Gradcu nalazi se kod župne crkve i sastoji se od ploče i križa koji su teški više tona, a na njima se nalaze stilizirani crteži. Stećci govore jezikom slike a manje riječju i zbog toga svaka je uklesana riječ na njima dragocjena informacija za znanstvenike koji se njima bave.

Živite u Neumu, pretpostavljam da s prozora gledate u novi Pelješki most?

Pelješki most premošćuje Malostonski zaljev i tako spaja razdijeljeni teritorij Republike Hrvatske od Komarne na Kopnu do Brijeste na Pelješcu. Nalazi se nadomak neumskog akvatorija koji je ekološki zaštićen projektom ”Južni Jadran: regionalni prostorni plan južnog Jadrana” koji je rađen šezdesetih godina prošlog stoljeća. Malostonski zaljev zaštićen je projektom ”Eko Malostonski zaljev 2022.” i ekološkom mrežom ”Natura 2000”. Sam poluotok Klek bogat je raznim endemičnim biljnim vrstama. Prirodni je to botanički vrt.

Vaše književno stvaralaštvo je impresivno, koji su najnoviji podaci o broju knjiga koje ste objavili?

Do sada sam objavio 36 knjiga poezije, od toga je 30 samostalnih, jedna je u elektroničkom obliku, a u pet sam koautor. Likovnom obogaćenju više mojih knjiga doprinijeli su sljedeći autori: Vlado Puljić, Ico Voljevica, Ivan lacković Croata, Mirko Stojić, Josip Botteri Dini, Srećko Kriste i Stipe Zoraja. Prva moja knjiga pjesama ”Plavi svirač” objavljena je u Mostaru 1979. i inspirirana je kolom lindžo. Zadnja knjiga koja upravo izlazi iz tiska nosi naslov ”Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige”. Posvećena je sv. Josipu. Najviše je bilo problema s tiskanjem knjige ”Vedrine” 1983. u izdanju ”Crkve na kamenu”. Naime, tada su objavljene dvije zbirke pjesama: ”Zemlja zumbulova” don Petra Vuletića – Šjora i ”Vedrine” pod pseudonimom  Viktor Humski. ”Crkva na kamenu” obavila je lekturu, korekturu i slog, a tiskara u Slavonskom Brodu, pod vodstvom velečasnog Majstorovića, tiskala je knjige. Oko toga najviše je bio angažiran  dr.sc. don Ivica Puljić i književnik prof. don Ilija Drmić. Po izlasku knjiga iz tiska trebalo je određeni broj primjeraka poslati u Sarajevo nadležnom ministarstvu u Izvršno vijeće. To je učinjeno i ubrzo je stigao odgovor da je prekršen zakon, što je impliciralo zakonsko gonjenje, oduzimanje naklade i strojeva na kojima su knjige pripremane, te oduzimanje vozila kojima su knjige vožene. Na kraju je Božjom pomoći i snalažljivošću dobrih ljudi sve dobro završilo. Najviša (nezaslužena) čast mi je pripala napisati poemu ”Tisuću ljeta  trebinjske biskupije” koja je objavljena kao uvod u monografiju ”Tisuću godina trebinjske biskupije” 1988. koju je priredio don Ivica Puljić sa suradnicima. Što mi je tu ostalo u lijepoj uspomeni? Na našim prostorima počinje ilegalno osnivanje političkih stranaka. Ulazim u jedan ured Općine Neum, tu su najviši predstavnici vlasti iz prošlog sustava. Glavni akter ustaje sa stolice, lupi šakom o stol i slavodobitno izjavi: ”Sada znamo tko je Viktor Humski!”. Odgovorim ponizno ”Gotovo je, komunizam pada i sada mi ništa ne možete”. Sve je u smijehu završilo.

Osim poezije pišete i druge književne prikaze.

Osim pjesama pišem književne i likovne kritike, osvrte, prikaze, kulturološke i novinske članke. Pjesme su mi prevođene na desetak stranih jezika. U tijeku je objavljivanje pjesama na još  nekim stranim jezicima. Poezija mi je objavljivana u nizu antologija, domaćih i inozemnih. U Barceloni mi je objavljena zasebna knjiga pjesama na španjolskom jeziku ”Sat biologije i druge pjesme”, a u Ukrajini sam uvršten u udžbenik za sedmi razred po kojemu se radi u svim osnovnim školama. Uvršten sam u Hrvatsku književnu enciklopediju Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Vi ste akademik, dobitnik ste brojnih književnih nagrada.

Postao sam i akademik, a što ne smatram nečim izuzetno bitnim. Ima mnogo vrjednijih stvari u životu od toga. Baš je o tome riječ u knjizi izabranih stihova ”Što pjesnik nosi u torbi” koja je objavljena 2005. Dobio sam i desetak književnih nagrada. Najdraža mi je prva na koju se logično nastavlja ona zadnja. Prilikom pete obljetnice izlaženja tjednika za kulturu ”Hrvatsko Slovo” između 500  objavljenih stranica hrvatske i svjetske poezije dobio sam posebnu povelju za pjesničko stvaralaštvo, a prestankom izlaska ”Hrvatskog Slova” opet sam dobio prvu nagradu za poeziju ”Dubravko Horvatić”. Imao sam čast ugostiti ovog hrvatskog pjesnika u mome domu u Neumu.

Koliko su, prije svega studenti upoznati s vašim književnim opusom te općenito, koliko dugo se bavite i drugim područjem,  ljekovitim biljem mediteranskog područja?

O mome pjesničkom opusu obranjena su 3 diplomska rada i 2 rada za prvostupnike. Kako se dugo vremena bavim ljekovitim biljem mediteranskog područja na stručnoj i znanstvenoj osnovi a tako i u književnosti, objavio sam dosta radova o tim temama. Zbog toga sam dobio i jednu književnu nagradu ”Neretvanska maslina” koju zajednički dodjeljuju knjižnice Metkovića, Opuzena, Ploča, Turistička zajednica Slivno i Društvo hrvatskih književnika.

Obožavate svoj rodni Gradac jednako kao i svoj Neum u kojem živite…

Uglazbljene su mi tri pjesme. Prva je himna ”Neumska Gospa od Zdravlja” koju je uglazbio maestro don Dragan Filipović, a izvodi je crkveni zbor Gospe od Zdravlja. Druga je pjesma ”Neumska sonatina” /”Čuvaj zemlju svoju”/ koja bi mogla postati neumska himna, izvodi je Zlatko Glavinić i članovi HKD Lindžo iz Neuma, a za aranžman zaslužan je Zdenko Damjanović. Treću pjesmu ”Gospa Brze Pomoći” uglazbio je maestro Blaženko Juračić, a otpjevala je klapa Concordia iz Međugorja na ovogodišnjem festivalu ”Klape Gospi Sinjskoj” u Sinju.

Imate li životno načelo?

Kao vrhunsko načelo u životu spominjem dvije Kristove zapovijedi ljubavi. Jedna uređuje naš odnos prema Bogu, a druga prema čovjeku. U njima su sav Zakon i Proroci. Sveti Augustin je rekao: ”Ljubi i čini što hoćeš”. Držiš li se toga, viši si, čovječe, nego sav svemir, u suprotnom, manji si od zrnca prašine.

Video: Pero Pavlović kod Crkve UBD Marije u Gracu

Na kraju: DEUS CARITAS EST!

Foto, video, razgovarao: S. K.