Skip to content

Fabio Gasparini: NEIZVJESNOST OBLIKA

U asortimanu pronalazimo prikaze raznorodnih aktera ili samo njihove atribucije poput individualnih ili vizualnih karakteristika

Eugen Borkovsky

Fabio Gasparini: NEIZVJESNOST OBLIKA

 Naći formu koja će opisati nered, to je posao umjetnika. (Samuel Beckett)

   Recentna likovna promišljanja predstavlja Fabio Gasparini. Pred nama je serija sliko-crteža izvedenih na papiru crtačkim i slikarskim tehnikama. Pero, kist, tuš i akvarel nezahvalne su tehnike izraza usred okruženosti printevima, mega-plakatima, videom, filmom. Izazov eliminiranja efektnije tehnologije, odricanje od boja i uporaba asketskih tehnika dozvoljavaju autoru koncentraciju na osobni doživljaj. Promatrajući radove, uviđamo da su pred nama segmenti vizualnog ritualnog obreda. 

   Jedan dio radova ostaje ovisan o gestualnosti izvedbe, korištenjem crne boje na bjelini podloge, bez kolora. Drugi dio, od gestualnog početka, kreće ka suptilnoj potrazi za oblicima. U svim slučajevima, identificiranje bjeline podloge zadatak je obojane vode. Gasparini dopušta mrlji, fleki njen život. On poštuje gestu. Inicira ju. Snaga geste naslanja se na snagu tona. Na više radova, početni, spontani oblici bivaju ocrtani ili docrtani linijom ili grafom. Autor svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi. Tome je potrebno vraćati se posebno danas kad su poruke i dosjetke preplavile umjetnost. Autorov pozdrav instinktivnom korištenju materijala i pretvaranje osobne energije u likovno djelo pozicionira se u vremenu. Jer, umjetnost se uvijek mora vraćati intimnom izričaju i doživljaju. 

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja
nedjelja / domenica, 21. V. 2023. u 19.00 h
Fabio Gasparini
NEIZVJESNOST OBLIKA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: nedjelja / domenica, 21. V. 2023. u 19.00 h

   Vizualiziranje počinje kombinacijom slučajnosti. Tako se pred nama nižu radovi koje možemo, prema intenzitetu, predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak, već količinom uklopljene energije. Autorovo istraživanje/igranje rasprostire se na dva područja: na područje apstraktnih oblika i u smjeru igre fragmentima koji asociraju figuralno. U jednoj grupi oblika prevladavaju tonovi, raznorodne nakupine koje mogu asocirati na neko biće ili dijelove pejzaža. Drugi oblici koje nalazimo na radovima su grafizmi, linije ili potezi slični nekom znakovnom pismu. Maštovito kombinirani, emitiraju vizualnu informaciju koja primarno nije narativna. Obje grupe dramatično se preklapaju u energiji kreativnog čina tijekom postupka i u konačnom rezultatu.

   Prisutna je netendencioznost koja proizlazi iz ostvarene želje za povratkom elementarnom oblikovnom iskazu. Upravo je to i jedna od intencija suvremene umjetničke prakse. Stvarajući, autor se prepušta kultiviranom instinktu. Fabio Gasparini stalno je na rubnim područjima figuracije i apstrakcije. Organizacija površina ovih radova pod kontrolom je umjetnikove energije. Kompozicije većine radova, činjenjem, nanošenjem flekastih nanosa, ili kasnije potezom pera, postaje uravnotežene. Slučajni potezi ili slojevi upotpunjeni su intervencijama koje naglašavaju spontanost. Ovaj autor, nakon više godina aktivnog bavljenja likovnim izražavanjem, čisti naslage htijenja i vraća se evokaciji samog smisla kreativnog čina.

   Gasparini pred promatrača postavlja nipošto jednostavne zadatke. Većina će tražiti oblike i, bit će zadovoljena u količini ovisnoj o individualnoj maštovitosti. No, iako niz radova djeluje ujednačeno, prolazeći od rada do rada nailazimo na stalne promjene intenziteta autorovog nadahnuća. Percipirajući ovaj niz radova, očitavamo nestalnost i nesigurnost okruženja. Umjetnik nas izaziva idejom oblika, ali nam ne nudi rezultat, već samo aluzije. Ovdje se postignuta autorova koncentracija na tijek preklapa sa suvremenim znanstvenim filozofsko-fizikalnim postignućima. Osvješćivanje spoznajom o mijeni vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autor ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i čini ga vidljivim. Radovi su uzbudljivi jer ne pripadaju ni apstraktnoj umjetnosti niti figurativnom prikazu. Iako je prisutna snažna gesta, autor se zaustavlja u pravom trenutku: smisao ovi oblici pronalaze u evokaciji tijeka energije umjetnikovog stanja, a figurativnost je ovisna o percepcijskim mogućnostima promatrača. Tu je snaga ovog niza najočitija. 

   Ponekad dramatično, a ponekad karikaturalno autor izgovara angažirani pristup. Zadatak je kustosa da promatraču pokuša približiti stvaralaštvo koje prezentira. Sve je podložno interpretaciji. Naravno, impresije se ne moraju podudarati. U ovom slučaju, očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Nevezanost za motiv u premisi i čin traganja za spontanim oblicima najzanimljiviji su dio nastanka ovog projekta. 

   Ponuđena je ideja igre. Čini se da umjetnik zazire od standardnog, građanskog tretmana umjetničkog djela. Artističkim činjenjem problematizira poziciju umjetnosti unutar njenog uvriježenog konteksta, ali i ostalih građanskih uobičajenosti koje nas tište. Poslije nekoliko tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i prikrivanja znanstvenih istraživanja, pojavljuje se kvantna fizika. Kao što u povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla, tako danas sporo prihvaćamo misao da je materija zapravo energija koja titra na sporoj frekvenciji. Brže vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencije koje pet ljudskih osjetila mogu opaziti. Na raspolaganju su nam samo vid, sluh, opip, okus i miris. Njima je bazirana autopercepcija i doživljaj okoline stanovnika zapadne civilizacije. Druge sfere pripadaju energijama koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli percipirati. Materija postaje stanje. 

   Čini nam se da u prostoru galerije, bijele kocke, nalazimo oblike koji prodiru direktno iz zida. Naime, autor najčešće zadnji plan, plohu, pozadinu ostavlja bijelu. Na takvim površinama gradi kompozicije snažnim kontrastima crne (ne)boje. Na polju bijele, neutralne, čak hladne plohe, nalazimo oznake doživljaja. Umjetnik integrira elemente koje opaža zagledanjem. On osvješćuje asocijacije oblika, ponekad uočene, a ponekad podražavajući željene. U asortimanu pronalazimo prikaze raznorodnih aktera ili samo njihove atribucije poput individualnih ili vizualnih karakteristika. Tako se pred nama nižu simbolične situacije koje moramo iščitavati poput rebusa. Forme se u ovim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u disonanciji. Pojavljuju se u grupama kao reminiscencija na doživljeno. Možemo prepoznati karakter prostora i stanje autora: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. 

Fabio Gasparini, rođen je 1. XII. 1986. u Puli, Istra, HR. Likovnom umjetnošću bavi se od 2015. godine. Pohađao nekoliko edukativnih programa, od kojih je značajna Likovna radionica u Poreču, pod mentorstvom Eugena Varzića. „Njegov rad karakterizira ekspresivan pristup podlozi i likovnom materijalu. Svi radovi su nastajali mješanjem tehnika, poštujući „trenutnu osobnu temperaturu“. Voli veće formate i snažan kolor. Njegovi radovi iskazuju: ideju/iluziju proboja u prostor, tijeka energija i ekspresiju osobnog stanja…“. Svoje je radove predstavljao nekoliko puta na samostalnim i kolektivnim, selektiranim izložbama.

Optimized by Optimole