Skip to content

Josipa Štefanec i Anita Šurkić: ZEITGEIST

Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke“ i osobnog doživljaja. Autorice u neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, uvode komentare stanja

Eugen Borkovsky

  Josipa Štefanec i Anita Šurkić: ZEITGEIST 

  Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u proklamirane „istine“ reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem uobičajenih pristupa oblikovanju. Svjedoci smo protivljenju shematizmu i kulturalnoj centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Odbljeske ovih postulata nalazimo na recentnoj kolekciji likovnih promišljanja koje podastiru Josipa Štefanec i Anita Šurkić. Pred nama je niz asocijativnih radova izvedenih slikarskim/crtačkim i tekstilnim tehnikama. Iako unutar serije nalazimo dva pristupa oblikovanju, autorice nude zaokruženu cjelinu. Umjetnice intenzivno doživljavaju svijet koji ih okružuje i to nam žele prenijeti. 

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja 
petak / venerdi, 28. IV. 2023. u 19.00 h
Josipa Štefanec i Anita Šurkić
ZEITGEIST
izložbeni projekt
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdi, 28. IV. 2023. u 19.00 h

   Oblici u prostoru koje nudi Josipa Štefanec asociraju na velike ljušture, ličinke, kukuljice. One djeluju organski, djelomično zbog oblika i zbog izbora materijala, tekstilne tehnologije. Oblici predstavljaju karikaturalne oblike odjevnih predmeta. Umjetnica ih gradi tako da predmeti iznutra ostaju prazni, a uspijevaju znatno obuhvatiti prostor, pa možemo reći da su ovi predmeti meke skulpture. Jedna od asocijacija vodi nas radu Tijela bez glave Magdalene Abakanowicz. Još jedna značajna autorica oblikovala je tekstilne objekte, Jagoda Buić. No, njeni objekti često nisu imali oblikovanu pozadinu, pa su asocirali na kulise. U našem slučaju, oblici su ljušture, obavijajući, mogući zaštitni odjevni artikli. Ipak, ovi objekti nude značajnije simboličke konotacije od uporabnih. Josipa Štefanec oblikuje format oko kojeg promatrač može kročiti i doživjeti punu plastičnost i teksturu objekta. 

    Uz objekte u prostoru, predstavljeni su crtački radovi Anite Šurkić. Ona nudi velike formate bez kolora, izvedene ugljenom na papiru. Scene koje zapažamo još produbljuju uvid u doživljaj suvremenog vremena. Dramatika je prisutna kroz motiviku. Tu je crtež Brodolom koji parafrazira rad Davida Caspara Fridricha (1774. – 1840.), njemačkog pejzažista. Njegov rad, Brodolom nade, umjetnica transformira u suvremenost. Oslanjajući se na motiv, autorica izvrsno apostrofira apokaliptičnost današnjice. 

   Teme od kojih obje autorice kreću u avanturu interpretacije jesu doživljena svakodnevnica. Ali one sumnjaju i propituju. Na način organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnice se primiču razmeđi interpretacije i želje za mijenom. Obje likovnim sredstvima prate vlastite procese u koje poniru služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. One upotrebljavaju umjetnost kao egzistenciju. Svaki put kada pregledavamo radove ili nasumce podignemo pogled, doživljavamo novu impresiju. Mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Tako je u projekt uvučen promatrač. Stilska nedefiniranost i oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada i radova kao elemenata niza ili grupe, što ovisi o postavu. Cijeli postav pretvoren je u instalaciju. 

   U ovo agresivno vrijeme nesigurnosti, ponuđena je ideja čvrste opne koja asocira skrivenost od napadne tzv. demokratske diktature. Crteži upozoravaju i/ili propituju okruženje bez definicije. Jer, kontrola informacija, nametanje mišljenja i ograničavanje kretanja postalo je očito, a izmjena režima iz socijalističkog u demokratsko pokazala je dramatičnu grubost i lažnost tzv. razvijenog svijeta. Ruska avangarda još davno koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova) kako bi pobila koncept agresivnog napretka, ideologiju novog pod svaku cijenu. Jevgenij Zamjatin 1920. godine piše roman pod naslovom MI, u kojem ironizira kontrolirano društvo. Danas uviđamo, ali presporo i nedovoljno hrabro, da se ništa nije promijenilo, još se i pogoršalo. Danas, u tzv. kapitalističkom uređenju, nasilnom i precijenjenom, prepoznajemo se kao bezlični konzumenti nametnutog imperativa produktivnosti i masmedijskih proklamacija. Umjetnice osvješćuju blokade na područjima sloboda. Objekti u prostoru sinonimi su našeg bijega od nelagoda – konvencijama određenih, naredbama odanih, otuđenih pojedinaca. Druga autorica dodaje asocijacije: kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autorice se oslanjaju na naš senzibilitet i uvode nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava koračajući uz radove. Doživljava li predmet ili događaj? Tu je i dramatika ovih radova najglasnija. Jer nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je izložena stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji. Ovi radovi svojevrsno su čistilište veoma blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. Gledano teatarski, umjetnice scenu predstavljaju u trenucima zapleta, prije vrhunca, a daleko od raspleta. Jer, ova ponuda odjeće i naturalnih i/ili urbanih scena usmjerena je ka buđenju. Sve češće se postavlja pitanje: kamo migrirati, otići, odseliti se, kad je cijela zemaljska kugla premrežena profitom, interesima, eksploatacijom, naredbama, granicama koje se, nažalost, sve više zatvaraju. 

See also  Klanjec - Izlažu Jelena Mavrić, Martina Vrbljanin, Nikola Vudrag

   Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke“ i osobnog doživljaja. Autorice u neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, uvode komentare stanja. One provjeravaju neutralnost/definiranost prostora. Galerija je realna, osjećaj je irealan. Ili obrnuto? U ovom slučaju galerija postaje prostor provjere. Obje autorice nude promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. One ruše tradiciju pristupa motivu, propituju kvalitativnost materijala i modusa oblikovanja. Predimenzionirane amorfne kukuljice i crteži dramatičnih situacija, uvjetovane prostornim rasporedom odsjaj traže u našoj spoznaji. Umjetnice u labirintu suvremenosti na rubovima makrosvijeta traže ljudsko. O tome piše Marko Lederer u članku povodom uličnih prosvjeda: „Kapitalističke demokracije danas nam se nameću kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji može omogućiti kvalitetan životni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. Čak i oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.“

    Projekt nudi dva razmišljanja: pored sarkazma prema industrijskom društvu i uporabe neznatnog materijala, tu nalazimo strah i upozorenje na zapuštenost naših svijesti. Ovi umjetnički mišljeni predmeti otkrivaju nam uzburkanu estetiku svijeta koji emitira višak predmeta. Kompozicije pred nama nose u sebi odjeke underground pokreta, pop kulture. Objekti/crteži kolažirani u postav/instalaciju dobivaju značajnu sociološku notu. No, bilo koje čvrsto određenje rezultata ovih izuzetnih kreativnih procesa čiji rezultati su pred nama zapravo je suvišno jer prigušena snaga ideje i pristup plasmanu projekta asocira više nazivnika. Karakteristika stvarnosti je mijena koja je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom neizbježno je svedena na stalne čine osobne interpretacije i reinterpretacije. Autorice nude promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. One ruše tradiciju transmisijom pristupa materijalima i spoznajama koje im ulaze u fokus interesa. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije.

   Biografije autorica:

   Josipa Štefanec rođena je 1978. godine u Dusseldorfu (D). Diplomirala je kiparstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine. Diplomirala je i 2006. godine, modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Samostalno i kolektivno izlagala je na mnogobrojnim izložbama (Dubrovnik, Grožnjan, Poreč, Rijeka, Split, Velika Gorica, Zagreb (HR); Maastricht (N), Nordhessen (D); Beč (A); Sofija (BG ); Skopje (MAK); Beograd (SRB); Brisel (B); Helsinki (FIN); Maribor (SLO); Napoli, Maniago, Termoli (I); Poznan (PL); St. Etienne (F); Alexandria (ET)… Dobitnica je više međunarodnih nagrada i priznanja. Radi u svojstvu docentice na TTF – Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 0d 2020.voditeljica galerije TTF. Živi i radi u Zagrebu

   Anita Šurkic rođena je 1975. godine u Sarajevu (BiH). Od 2001. do 2007. Studira na Akademiji Likovnih Umjetnosti Zagreb, nastavnički smjer- slikarstvo. Master studij “Art in Context” na UDK, Universität der Künste, u Berlinu pohađa od 2008. – 2011. godine. Od 2011. godine živi i radi kao samostalna umjetnica i mediatorica umjetnosti u  Berlinu. Od 2013. stvara izvan umjetničkog sustava, posvećena društvenom angažmanu kroz rad sa mladima i djecom. Od 2022. otvorena za izlaganje unutar galerijskih sustava. Izlagala na brojnim izložbama: Zagreb (HR); NGBK Berlin, Leipzig, (D); Sarajevo (BiH).

See also  Novi ciklus Digital printa Mladena Žunjića
mala retrospektiva