Skip to content

Šesnaesti merdijan – impresije o rukopisu 14. zbirke poezije Vesne Štulić

Uvodne pjesme zapljusnule su me strastvenom lirskom hermeneutikom maritimnog i intimnim uranjanjima u kvadrante života, filozofije, mitologije, prolaznog i vječnog što je svojstveno arhivistima jedrenja

Donosimo osvrt Borisa Jovanovića Kastela, po mišljenju kritike najznačajnijeg crnogorskog pjesnika mediteranske orijentacije, dobitnika brojnih književnih nagrada, na zbirku poezije Šesnaesti meridijan Vesne Štulić. Zbirka poezije Šesnaesti meridijan četrnaesta je zbirka poezije pjesnikinje Štulić i svojevrstan nastavak na njezinu zbirku Maslina nedorečena, hommage Vesni Parun.

PJENOPIS OTOČKOG EPOSA

Kako su se prve civilizacije formirale na obalama svjetskih mora, naročito Mediterana, ali i na Žutoj rijeci, Gangu, Eufratu…, tako su izranjala književna djela sa morem kao motivom rađanja. Veza između čovjeka, ćudi plaveti i Sredozemlja kao svjetonazora i žudnje nigdje tako lijepo nije izražena kao u pjesmi i, posebno, poeziji kao kraljici književnosti. O moru, kao pročišćenju, pisali su brojni velikani. Rembo ga je volio iz razloga što je spiralo ljagu, Keruak tretirao kao protejski beskraj pročišćujuće snage a Hejerdal vjerovao da mu je očistilo tijelo i dušu.

Mjesto rođenja autora može (a ne mora biti garancija) da će more postati duhovni topos i amblem njegovog djela. Kod pjesnikinje Vesne Štulić, rođene Dubrovčanke, nastanjene u Ninu, to se, ipak, obistinilo u brojnim zbirkama pjesama, pa i u ovom rukopisu preda mnom – Šesnaesti meridijan.

Uvodne pjesme zapljusnule su me strastvenom lirskom hermeneutikom maritimnog i intimnim uranjanjima u kvadrante života, filozofije, mitologije, prolaznog i vječnog što je svojstveno arhivistima jedrenja. Sve se dešava između otoka Prvića i Zlarina u šibenskom arhipelagu gdje se čuju brodske sirene koje dozivaju u moreuze iščekivanja, iskušenja, tajni, raskoši, smijeha i suza.

Recitujući stihove, čitalac postaje njen saputnik na gajetama, čuje propinjanje mora do grla, u ruinama skeleta dok druguje sa oktopodima, na dlanovima iscrtanim paralelama. More i sav njegov instrumentarij (čekanje, susreti, samovanje) predstavlja sazviježđe ovog lirskog albuma slikanog dalmatinskim dijalektom kadrog da oplemeni atmosferu djela. Svjesna prolaznosti i dehumanizovanog svijeta, poput Džonatanovog galeba, autorica bježi u bezvremeno i intuitivno, beskraj i dionizijsku raskoš Našeg mora, kako su ga zvali stali Latini, da se sretne sa sobom i sredozemnom sudbinom. S obzirom da su glasovi ovdje poj korala, samoća rukopis podmorja, maestral putokaz do unutrašnjih mora a ljubav krstarenje ka vječnom, pjesnikinja je uvijek kadra da se preobrazi u bilion otočića, poput mladeža na butinama, i na portilane nacrta novi zemljopis juga. Njegov duh, ljepotu i limese čuva njeno otajstvo toliko blagosloveno i časno da može biti dostojno zavjeta antičkih vestalki, čuvarica vječnog plamena. Kao otklon od prozaičnosti i krhotina vremena, ovu poetiku tvori mastilo sunca, košuljica zmije, otočka flora i fauna, samoća i ljubav, ostvarena ili ne, kao morekazi ideala.

Nikad okončane plovidbe krvotok su meditacija a kovitlaci glosarij uspomena. To stavlja znak jednakosti između pjesme i pasije. Pjesnikinja je, istodobno, djevojčica u mornarskom odjelcetu, statua na koralnom rtu, pulena, putena vila brodarica i ribarka sa petrolejkom koja u vrši čuva bezbroj otočkih tajni podastirući ih na starinskoj zastavi prepunoj školjki, algi, soli, pijeska i sopstvenih vlasi u rangu ljepote andaluzijskih tapiserija. Njeme metafore kreiraju vizuelnu erotiku juga, metonimije imaju karakter poslanica a plima nostalgije boje tirkiza ne blijedi u očima čitalaca. Kao oličenje sumornosti i prolaznosti, krletka je objekat ove pjesničke talasokratije zato što pjesniknju, kao otočku Amazonku sa durbinom umjesto luka i strijele, nije moguće zaključati u dvor kanona i dogmi jer to nije njen izbor. Ona nema stan! Njen dom ostrvo je svih ostrva građeno od rebara brodova, kamičaka iz žučne kese i kralježnica pinija, zelenomodri i romantizovani Jadran od čijih meridijana je isplela rodoslov bez kraja.

Ove himne jugu znaju da se povećanjem dubine mora zrcali veća čistota bitisanja u sumraku civilizacije kad Mediteran više nije Mediteranaca drhteći u strahu da ga ne zaboravimo. Krik neukrotivih mareta i bonaci donosi šarm dalmatinske fjake, prohujala vremena kapetanske slave, mitove i ćakule svakodnevnog i tako prkosi formi vremena. Ispod blage narativne visokoparnosti često se čuje režanje valova ali oni nijesu tu da nas ujedu ili plaše smrću. Naprotiv, njihov huk budi iz bezosjećajnosti, otuđenja i polarnosti konzumersko-potrošačke civilizacije u empatiju, idilu i javu apsolutnog sna – Sredozemlje, tu planetu za sebe, jedinstvo razlika i prepisanu istoriju svijeta.

Pjesme odišu akordima bure, razgorijevaju mitologiju, zlate se ljetom, rastu iz maslinovog korijenja predaka, buđ brodskih dnevnika im je parfem, rđa busola pigment – preljubnice su to sredozemnih mora a vjerenice Jadrana. Stihovi su molitve za sunčani zavičaj kakav je bio i kakav bi trebalo da bude i iz njh, suptilno, nevino i plemenito, porinućemo galiju na najljepše moguće hodočašće. Kao kod Odiseja, ali ovdje je to otok u unutrašnjim pučinama namah vaskrsnut. Otok smo mi obasjani buktinjama valova u balkanskoj noći. Daleko od toga da su neke od pjesama iz zbirke Šesnaesti meridijan savršeno zaokružene i lišene elemenata patetike, sladunjavosti i aklamativnosti, pa i hedonizma ali zar nije sav taj apolonijski i dionizijski alat rođen baš na Mediteranu? Raspeta između raskalašnog nauma i ambijentalnog tonusa, liričarka se odlučuje na plovidbu kao smisao, cilj i konstantu kao da srcem odjekuje povik antičkog vojskovođe Pompeja – Ploviti se mora, živjeti ne!
Ona se šminka koralima, zvizdanom pegla prozirnu košulju proljeća, pravi dugmad od antičkih novčića za pelerinu i piše epistolarij slobode tintom zavičajnih hobotnica, poput priručnika za jedrenje u legendu. Sav taj otočki imaginarijum običaja, navika i hodopisa plijeni i opija s obzirom da je čarolija ljeta besmrtna i sekstanti ne hrđaju. To pjesniknju promoviše u kapetanicu rodnog ostrva umnoženog na mapi geopoetičkog, epskog i marginalizovanog Jadrana iz razloga što je ona svu paramparčad ogledala vremena i prostora borovom smolom zalijepila na obelisk – šesnaesti meridijan! On oličava iglu kompasa koja vodi otoku djetinjstva, otoku trajanja, otoku nostalgije, otoku strasti i otoku vječnog – petoj strani juga na kojoj poetski testament šumori. Kroz valovanja elegičnih struktura čuje se sva metafizika i svakodnevica otoka i tada čitalac, gledajući kovitlace i rtove, biva, svjesno ili ne, upijen u to ozračje, postajući poetesin brat, biograf ili saputnik. Iako većinu stihova profilišu otočke fjake, nedoumice, sakramenti, arhivalije i metamorfoze srca, ovu knjigu pjesama možemo doživjeti kao jednu univerzalnu poemu pisanu turmalinom ili statuu od soli kojoj orkani i ralje vremena ne mogu nauditi.
Dobrovoljnoj zatočenici arhipelaga nije strana ni plovidba pod drugim zastavama i zato liže rane poslije poraza svjesna da je utjeha uvijek tu, na otoku, gdje se plače ali od sreće. Prepoznatljivu po galebljoj duši, u košulji boje indiga, s košarom punom maslina i kometa, možemo je naći na sprudu, putenu, vilovitu ili korotnu, dok se, plešući sa delfinima i ražama, preobražava u plavu siluetu i ostaje more.

Kako poslije ovog pjenopisa otočkog eposa Vesne Štulić čitalac može zaboraviti himne valova i puls hridina?

Nikako.
Zaboravio bi sebe!
Gdje god bio, dijalektika valova u krvi mu vri.

Boris Jovanović Kastel
Podgorica, 24. 1. 2023.